Pisac Miraš Martinović prepoznat je i van granica Crne Gore po djelima posvećenim antici. Oživio je zaboravljene civilizacije u više romana, priča i pjesama. Kako je naveo direktor Nacionalne biblioteke Crne Gore “Đurđe Crnojević” Bogić Rakočević, riječ je o piscu koji godinama dinamično bilježi ovdašnji književni prostor svojim romanima, knjigama i esejima, reaktuelizacijom vremena zaturenog negdje u dalekoj prošlosti.
Martinovićevo djelo prevedeno je na nekoliko jezika, a po motivima romana „Teuta“ napravljena je i internacionalna pozorišna predstava u režiji Slobodana Milatovića. Upravo je ove sedmice na Međunarodnom podgoričkom sajmu knjiga promovisana i njegova knjiga „Glasovi iz Doklee“, još jedna oda drevnoj pokrajini Prevalis i gradu Duklji.
Miraš Martinović je član crnogorskog PEN-a i Matice Crnogorske; dobitnik, između ostalih Oktobarske nagrade Herceg Novog i regionalne književne nagrade Teuta. Na molbu da izdvoji pet djela, kaže nam da zadatak (ni)je jednostavan.
„Teško je izdvojiti pet knjiga, onih značajnih, uvijek aktuelnih, voljenih, kraj uzglavlja držanih, na put nošenih. Bez kojih se ne bi moglo, bez kojih bi bio strah da može duh presahnuti, duhovna dnevna hrana manjkati... Teško je, a i nije. Za ovu priliku, a i za svaku sličnu izdvojio bih pisce kojima se uvijek vraćam - Homera, Jursenar, Kavafija, Sferisa i T. S. Eliota.“
To su, dodaje, pjesnici koji u svojim djelima prikupljaju sve glasove, sve što je ljudski rod dostigao, ali i izgubio, sve izgubljene atlantide, gradove, nekropole, dajući mu u svom djelu trajno stanje, forme i oblike koji će budućima poslužiti kao ugaoni kamenovi i pragovi sa kojih će skočiti u budućnost.
***
Homer, Ilijada i Odiseja
Uvijek Homer, na početku i na kraju, oba njegova spjeva, u ovoj prilici kao jedan, Ilijada i Odiseja. Knjige sudbina, arhetipova, simbola, čovjekovog prirodnog stanja, u kojima je sav čovjek bez ostataka, a sa njim i bog, kao prirodni oslonac, ugaoni kamen, vjera i uvjerenje, zaloga za život. Stanje u kome čovjek ne bi bio potpun, da je bez boga. Poslije su bogovi otišli, a čovjek ostao polovičan ili raspolućen, ne čitav i nezaokružen.
Uvijek mladi Homer, djelo koje podmlađuje svako pokoljenje i pokoljenja koja podmlađuju djelo. Njegovi heksametri se prelivaju čovječanstvom kao krv u krvnim sudovima, pa su zato uvijek živi. Sve čovjekove slabosti, patnje, ali i radosti, smisao života, postojanja, nade i snovi, sve je Homer savršeno projektovao, i u tom smislu se od njega do danas, a i ubuduće ništa nije promijenilo. On je pronikao u suštine, otvorio arhetipove, čvorne tačke, sudbinske trenutke, padove i posrnuća, uzlete i uzdignuća. Sve je zaokružio, odiše cjelinom, zrelošću, mitološki označeno, a to znači učinjeno vječnim.
Sve se kroz Homera pulsira, vrijeme i svijest o vremenu, vječnost i zaloga za vječnost. Ljepota, ali i snoviđenja, demoni, ona druga strana života i čovjeka, Homer je sve sagledao i sve rekao. Poslije njega se samo ponavljalo, ali svako ponavljanje ima istovremeno i obnavljanje i korak dalje, za nijansu je svjetlije. Sve je kodirao, razvezao čvorišta čovjekovog bitisanja. Homer je alfa i omega pjesništva, onaj duboki tok sa koga svi zahvatamo, pijemo, gasimo žeđi, a on nikako da presahne. Već teče i teče i kraja mu nema. Homer je prirodno stanje poezije, zato nepresušno!
Margerit Jursenar, Hadrijanovi memoari
Spisateljica čijem se djelu uvijek i rado vraćam i svaki put divim. Jedina sabrana djela u mojoj biblioteci su upravo njena sabrana djela. Hadrijanovi memoari, pisani gotovo trideset godina, uz pauze i vremenske razmake, djelo su prvoga reda. Niko istoriju nije upotrijebio u umjetničkom djelu kako je to učinila ona, stvorivši visoku umjetnost koja je postala istorija. Umjetnost je postala istorija i istorija umjetnost - napravljena je savršena sinteza. Zbog toga ovo djelo vrhuni vječnošću, univerzalnim porukama. Poslije čitanja Hadrijanovih memoara – čitalac će izaći mudriji, skeptičniji, ali i radosniji.
Hadrijan je paradigma čovjeka, u vrijeme kada su bogovi otišli iz svijesti ljudi, a novi bog još nije došao, pa je čovjek u svemu imao primat. Oslobođen svih stega. To je vrijeme lične slobode, ali i izoštrene savjesti. Čovjek je bez boga, slobodan. Vrijeme u kome je živio car Hadrijan, možda je najuzivišenije stanje ljudskog duha, najveća visina koju je čovjek dostigao. Slojevito, pri svakom čitanju novo. Djelo velike nade i uzvišene vjere.
Konstantin Kavafi, Pjesme
Napisao je samo 177 pjesama, a o njima je napisana biblioteka knjiga. Za života nepriznat i malo poznat, sa smrću je potvrđena njegova veličina. Pjesnik pukotina u vremenu, malih događaja i naizgled beznačajnih stvari i ličnosti, zavirio je u suštinu istorije i ljudske prolaznosti, u dubine ljudske duše. Ispod maski je otkrio lice vremena, iza glasova suštinu ljudske drame. U nevelikoj skupini pjesama je čitav čovjek i čitava civilizacija, negdje duboko postovjećeni, s krajnjim epilogom. Sav je, kako reče Forster, tačka iskrivljena u odnosu na univerzum.
Aleksandrinac, pjesnik u najdubinskijem smislu riječi. Svjestan zadataka i uloge sa kompletnom tradicijom koja mu prethodi, koju artikuliše kroz svoje djelo, otvarajući prostor pjesnicima budućnosti, bez mogućnosti da bude kopiran na bilo koji način. Kopija svega bez mogućnosti daljeg kopiranja. Otisak, odlivak, bez mogućnosti da bude podržavan. Uzimao je od svih i od svega, ali nije ostavljao mogućnost da se od njega uzme. Naizgled sebičan ,a govori u ime svih, za sve. Jednostavno, neponovljiv! Sveobuhvatan, svačiji, bez mogućnosti da ga neko do kraja prisvoji. Jednostavno, svoj! A takvi se ne mogu ni prisvajati ni kopirati... Treba ga čitati i čitati. Osjetiti one tragične drhtaje istorije koji provijavaju njegovim djelom.
Govorio je kako mu je potrebno 127 glasova od kojih bi stvorio istoriju. On je to zaista umio i to je postigao. Napisao je jedinstvenu istriju čovječanstva, dramu čovjeka, koja se u suštini ne mijenja. Čovjek je isti, imena su drugačija, maske su drugačije. Svako nosi svoju sudbinu. Sudbine se ne mogu oponašati. Kavafi je napisao svoju istoriju čovječanstva. Pjesnik glasova koji se ne čuju. On je imao čulo za njih. I oni za njega. Bio je medijum, privilegovan da ih čuje, primi i artikuliše. Ostavio nam je najljepši dar koji čovjek može ostaviti čovjeku.
Jorgos Seferis, Mitska istorija i druge pjesme
Grčki pjesnik, nobelovac. Njegova poezija uvijek ja sa mnom, na radnom stolu, kraj uzglavlja ili kada putujem. Pjesnik koji nosi kompletnu grčku i evropsku tradiciju. Homera, prehomerovske himničare, važne istroijske trenutke, one tanke niti od kojih je stakano čovječanstvo, postojane i arhetipski neuništive. Pjesnik koji je moćan toliko da od dvije riječi ...“iz Asine“, koje Homer pominje u Ilijadi, misleći na asinskog kralja koji je poslao brodove na Troju – piše čitavu poemu u kojoj se ukrštaju sudbinske kordinate, ono krajnje ljudsko i suštinski ljudsko.
Pjesnik koji baštini sve što mu je prethodilo, grčke tragičare, himničare, sav grčki jezik. Sada zamislite pjesnika koji sve to u sebi osjeća, kolika je njegova moć i šta se sva račva i pruža kroz njegovo djelo, koliko je to djelo slojevito, bogato, razuđeno, od kakvih niti sastavljeno, šta u sebi nosi, šta i ko u njemu odjekuje. Jednostavno, Sferis je pjesnik totaliteta. Knjige je štampao u ograničenim tiražima, svega nekoliko destina, najviše u sedamdeset i pet primjeraka. Za prijatelje, za odabrane, što mu nije smetalo i nije smetalo Nobelovom komitetu da mu da potvrdu nagradom.
Pjesnik koji je shvatao svoju ulogu u vremenu kome je živio, ali i pjesnik koji je u sebi osjećao sve prethodnike. On u sebi i sa sobom nosi kompletnu grčku duhovnost, kulturu i tradiciju, ali i kompletnu evropsku kulturu, duhovnost i tradiciju. Blizak mu je Homer, ali i Kavafi i Eliot. O ovoj dvojici piše znamenitu sttduiju, nalazeći sve ono što ih spaja, a što nije vidljivo običnom čitaocu. Za njega je poezija sve, kao i život. Svaki trenutak na svakom mjestu na planeti i u svakom vremenu. Samo veliki pjesnici tako osjećaju i sve mogu da preobrate u poeziju. Seferis je takav pjesnik.
T.S. Eliot, Pusta zemlja
Eliotova Pusta zemlja je moderni ep koji se bavi dramom civilizacija, njenog raspadanja i čovjekove nemoći u tome. Pusta zemlja je grandiozno djelo sastavljeno od civilizacijskih krhotina, glasova, različitih vremena, vjekova, sudbina koje se ponavljaju. Pusta zemlja je svojevrsna drama propadanja, ali i podmlađivanja i kretanja dalje.
Eliot je pokazao svo majstorstvo, ali i posebni osjećaj za dramu ljudskog roda, dramu istorije i čovjeka u istoriji. Pustom zemljom se kreću sjenke, mitovi, mrtvaci, poginuli u ratu u Kartagini, a čuje se i zloslutni glas proroka Tiresija. Davnina i savremenost su se našli na jednom mjestu – u pustoši u kojoj ništa ne cvjeta, ne raste... osim krici propadanja. No i takvo stanje ima trunku nade. Bez nje bi čovječanstvo propalo. Eliot je vjesnik nade, onaj koji pjesmom oplođuje Pustu zemlju, duhovno je budi, vežući krhotine raspadajuće civilizacije. Staro mora umrijeti da bi se rodilo novo. To su neminovni ciklusi koje veliki pjesnik prati, slijedi i razumije.
***
„Eto, pet knjiga, pet pjesnika“, zaključuje Martinović, „u čijim je djelima prisutna sva prošlost, i oni i njihovo vrijeme u toj prošlosti, a odškrinuta su vrata za budućnost.“
„Naizgled usamljeni, a samo takvi mogu primiti i ostavljati poruke, držati kontinuitet, u stalnom graničnom području, gdje se sve kreće, umire i ponovo rađa. Oni riječima sve pretvaraju u trajne oblike. Moć je data odbranima. A ovi koje pominjem, od kojih živim i sa kojima živim, veliki su uistinu.
Pisci koji mijenjaju poredak svjetske književnosti, bacajući novu svjetlost na stvoreno, i na ono što će doći. Veliki pjesnici su kao veliki mostovi koje ne mogu uništiti varvari ni vrijeme.“
Elf
Lijepo podsjecanje na prve velicine