Piše: Jovan Nikolaidis
(odlomak iz romana u pripremi “33”)
Dragi Zorane Mutiću,
Dobar dio dana S. i ja proveli smo u bašti dok su nas sa tranzistora obješenog o stablo masline svaki puni sat trovali vijestima o mogućem bombardovanju. Avioni sa italijansko-američke baze Avijano. S. je iznova uznemirena, moja ravnodušnost na sve to joj ni ovoga puta ne pomaže. A moram zbog nje da slušam o novom dolasku Holbruka, još jednom američkom ubjeđivanju sa Miloševićem, i o još jednoj homogenizaciji srpskoga naroda. Znam, sad su i Albanci homogenizovani, krili želju za Pravednom Albanijom.
I oni sanjaju svoju Hiperboreju ništa manje strasnije od Srba. Sad smo mi, djeca Arkadije, kojima je, navodno, sve jasno, ostali usamljeni, vjerni famoznom suživotu, toleranciji i normama civilnog života? Da li da šekspirovski jeknem: sit svega toga vapim smrt smirenja, ili da se, (dok mi òko lovi krijeste po pučini, uho huči urlanjem vojnika Vojske Jugoslavije u Valdinosu, a razum kuje ravnodušnost na loše vijesti unaokolo), djetinje nadam da će neki drugačiji talas u budućnosti i mojoj starosti pokazati da se valjalo boriti za bolje odnose među ljudima, među narodima.
Mi smo se, još u septembru, bili dogovorili oko epistola, ali moja dušica dosad nije bila spremna na korespondenciju. Kad sam jedne kišovite ponoći pred Novu godinu bio u kompjuter sročio lijepo pismo o mojim utiscima nakon boravka u Sarajevu (prvi put nakon pet godina ja sam, u razgovoru s tobom, bio izložio moje mišljenje o sarajevskoj nesreći), nestanak električne energije odnio je moj esej u mrak ekrana. Sada sam memorisao pismo, a i noć je kristalna, pa ćeš ti sjutra na E-mail-u naći moju poruku.
A moja poruka je jednostavna, zato je valjda i teško ostvarljiva. POŠTOVATI RAZLIKE, OPLEMENJIVATI SLIČNOSTI! Nju sam ja naslijedio od svojih roditelja, oca Grko-Cincara koji je volio Albance i majke Crnogorke koja je voljela sve ljude. Budući da je obožavala Crnu Goru, a Kralja Nikolu u zvijezde kovala, znala mi je reći za Srbe: žȃ mi ih je, mnogo su nagnuti zemlji, cipan cijeli vijek rabotaju, te rijetko u nebesa gledaju - nisu ka mi, Crnogorci, kojima je, iako gologa prkna, vazda pogled u daljinu i visinu. Niko bolje od nas ne umije da živi o malome, a sanja o velikome: zato nam je i država mala a snovi veliki... Znala je albanski da govori kao svoj maternji, i kad bi joj ko prigovorio što miješa oba jezika dok govori sa svijetom, drčno je odgovarala: bolje bi i vama bilo da naučite arbanaški, sa njima da živimo na mir i dobro. Otac je takođe izuzetno govorio albanski.
U jednoj svesci, crvenoj buđavoj bilježnici, što mi je ostala od njega (nestala je netragom nakon mog bjekstva iz Sarajeva, zajedno sa rukopisima i knjigama koje su iz našeg stana opljačkali Srbi iz okolnih sela), pored bilježaka na grčkom, i kasnije, na crnogorskom jeziku, najviše je bilo rečenica na albanskom. Od prve, novembra 1904. do posljednje, kada konstatuje: “djeca su me se odrekla”, njegov albanski je pravopisno korektan. Poslovao je sa mnogo Albanaca, a te veze su majci i meni, nakon njegove smrti, ublažile inače ljutu sirotinju u kojoj smo bili pali, žena i dijete „kulaka“.
Rodbina za mene i mater ni prkno počešala nije. Nakon komunističkih pljački, od konfiskacija do nacionalizacija, sve do kraja pedesetosme - bosi na goloj ledini. Kad je opštinski komunistički ološ zadnji put poslao komisiju da kod Nikole kulaka provjere ima li još što od nekretnina, više od zakonskog maksimuma prava na svojinu bilo nije. Mogli su samo uzeti nešto mesinganom posuđa (njega nisu dirali), ali je špijun iz Meteriza prišao mojoj majci i strgao joj zlatni lanac. “Što će to tebi”, reče kikoćući se, a majka tada skide i srebrni prsten sa ruke, te mu ga gurnu u šake, uz vrisak: “Od dobrog si oca dijete, a u koga se uvrgnu, gade! Gubalo vas majčino mlijeko, daće bog!” Otišli su tada preko vrata kao posrani; zapamtilo je osmogodišnje dijete da je Albanac, jedan od članova komisije, tiho prekorio otimača: “Nije ti to trebalo, Marko.”
Dakle, dragi Zorane, osjećaj za koegzistenciju meni su unijeli u život roditelji, a druženje sa albanskom djecom potvrdilo je to osjećanje kao prirodno svojstvo. Dok sam rastao sa njima surevnjivosti nije bilo ni sa koje strane. Mogli su biti primitivni, zatvoreni, strašljivi, fanatično religiozni - osorni, svadljivi i nadmeni nisu bili nikada. Rasli smo i, mogu reći, voljeli se, sve vrijeme. A onda sam odselio u Bosnu, u Sarajevo. Tamo, među tvoje, za vjeki vjekov, potvrdila se valjanost moga drugovanja sa Albancima. Koegzistenciju u Bosni ja sam imao bez ograničenja, bez zadnjih misli, bez uslovljanja i bez kompleksa. U Sarajevu sam, provincijalac, postao građaninom, osnove civilnog društva prepoznao sam i usvojio kao životni stav. Bosna je oplemenila moj duhovni život, i to drago kamenje drugovanja rasuto po mojoj nutrini, čuvaću do kraja kao posebno iskustvo. Zato mi teško pada ovo proteklih nekoliko godina, kao i mnogim dobrim ljudima diljem one Jugoslavije...
Danas, dok sam gledao u pučinu, opet su se čule u Valdinosu četničke pjesme. Sedmi bataljon. Sjedeći u krilo starog maslinovog debla, dok je spiker sa radija otvarao novu zagonetku Slobodana Miloševića i međunarodne zajednice, a S. svoju depresiju pokušavala da ubije izigravajući povrtlara, bio sam spreman da ti pišem.
Čuo si već da sam objavio knjigu Milorada Popovića CRNOGORSKO PITANJE. Pored ostalih vrlina teksta čini mi se važnim iz te knjige istaknuti tezu o dvostrukom identitetu Crnogoraca. Nju je još prije koji mjesec valjano elaborirao profesor Milan Popović, inače recenzent pomenute knjige, a danas se ta abnormalna dvojnost isturila kao najveća realna opasnost i moguća nesreća za Crnu Goru, njenu demokratiju, reforme i multikulturu. Jesu li Crnogorci Srbi ili Crnogorci, da li su Crnogorci narod ili srpska podvrsta, doista najbolja, ali podvrsta, da li je Crna Gora država ili region, jedna od srpskih zemalja? Danas, kad je srpskih zemalja sve manje, a u budućnosti će ih, izvjesno je, biti još manje, Crnoj Gori prijeti opasnost ponajviše od neznavenih Crnogoraca koji su najveći zlotvori svom narodu i državi.
I opet se pitam: gdje u takvoj raspolućenoj državi, raspolućenom nacionu, zavađenoj braći, zakrvljenim rođacima, ušančenim plemenima, gdje naći potvrdu o ljepoti i nužnosti multinacionalnog i multikonfesionalnog života? Ko će sve to da objasni, dokaže, nametne? Zar opet treba, nakon režanja i klanja, da se desi ideologija, diktat, deklaracija i partijska obaveza, pa da po ključu: od svega po malo, svakog po malo, svakome po malo, napravimo papazjaniju zvanu suživot, tolerancija i slične socijalne sprdačine lokalnih mudrijaša o tome. Gdje su vrijednosti znanja, u kom budžaku čami sposobnost, pragmatizam i praktičnost? Treba li živjeti ‘ni po babu ni po stričevima’, po sili znanja jedinoga, ili se zavući u partijski zabran, stati u red klimoglavaca? I dok se pitam grči se moja utroba od djetinjastih kombinacija koje ti pominjem. U nedovršenih naroda elitizam je komedija, a znanje teret. Kome objašnjavati stanje kad su svi pametni?
Pokušavao sam u posljednje vrijeme agresivnije da u okruženju nametnem razgovore na temu suživota. Zaludu. Dostini Albanaca u Crnoj Gori je danas stalo jedino do njihove države. Svi u prošloj Jugoslaviji su se čapali za to, što ne bi i oni. Oni to, istina, rijetko otvoreno zagovaraju, ali nije teško vidjeti da su njihove misli i želje usmjerene ka toj Meki. Dok Crnogorci misle da je Albancima u Crnoj Gori dato više nego Crnogorcima samim, dotle crnogorski Srbi ne kriju odbojnost prema svakom političkom stavu albanskih partija u Crnoj Gori.
Muslimani, ili Bošnjaci u Crnoj Gori: đavo bi ga znao kako ih treba sjutra zvati, po običaju, ćute, ali je jasno da ni oni nijesu zadovoljni; osjećajući Crnu Goru svojom, dobar dio njih kažu do čega im je. Doda li se tome opšta anarhija kakva vlada u Albaniji, nije ti teško da zaključiš da se oko Crne Gore kovitla vrzino kolo. Dosta se lijepih i plemenitih stvari desilo kod nas, no, zaludu je žetva kad su poljem vihori. Čujem: i kod vas se opet devera, kao da vam nije bilo dosta. Na što će sve to izaći na Balkanu, kazaće šejtan uskoro...
Zagazio sam duboko u noć, žmirkam pred kompjuterom, čujem iznad kuće glasove lisica koje se pare, a u Valdinosu, poda mnom, opet šenluči izludjela kasarna. Partizanski četnici vrište. Moja žena milog lica sni. Sjutra ću opet, kao na terapiju, među stabla, da prevrćem posnu zemlju, čekajući da mi S. donese kafu. I da potom, odmarajući se nakratko, lovim pogledom krijeste po pučini. Ako ne krene kiša, kako najavljuju meteorolozi. U svakom slučaju, ćutaću dobar dio dana. A potom će doći i tvoja epistola, pa ću sa ekrana drugovati sa tobom neko vrijeme. Valjda će do tada i te bombice da dolete. Što je pet-šest hiljada poginulih za jednog genija sa Dedinja...
22 marta 1999.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR