Poezija sa stilom (12): RADONJA VEŠOVIĆ

Poslušajte cijelu emisiju.

Radonja Vešović je rođen 1924. u Rijeci Marsenića, gimnaziju je učio u Peći, Beranama i Beogradu. Učesnik je narodno-oslobodilačke borbe od 1941. Bio je novinar Omladine i Tanjuga, urednik Pobjede, upravnik Narodnog pozorišta na Cetinju, urednik časopisa Kultura i život i Susreti, urednik u beogradskom izdavačkom poduzeću Kultura, savjetnik za kulturu u Savjetu federacije. Umro je 2011. 

Vešovićev život, kaže Sreten Perović u predgovoru knjige Buđenje svjetla, je od siromašnih dana djetinjstva na Limu do zrelih godina, neprekinuta poetska nit, gajtan u koji je upleteno neobično burno vrijeme i složeno, bogato i mukotrpno životno iskustvo.

O svom književnom i pjesničkom obrazovanju sam pjesnik će reći: „Prvi dоdiri sa knjigоm, оnоmkоja nije za učenje,u tоmdоstasputnоm selu kоje je tek u mоm djetinjstvudоbilо prvi mоstkоjim je pоvezanо sa cestоm, takоđesuslučajni.

Tоme su prethоdile narоdne pjesme kоje sam čuо оd mоg оca kоji je biо čоvjek burne prоšlоsti i izvrstan guslar. Neki stari časоpisi sa tavana, neka zdravstvena uputstva rasturana pо selu, Sanоvnik, bilisu prvi mоstоvi ka knjizi.

Оdnekud mi je dоpala ruku „Genоveva" MilоvanaVidakоvića (da li njegоvprevоdili оriginalnirоman, ne sjećam se više). Zatim i "RоbinsоnКrusо" Defооv, kоji mi je zapaliо maštu za pustоlоvinama. Slučajnоst me je bacila čas na prevоdePuškinоvih priča, čas na petparačku literaturu.“

DJELA:

Viorenja(1950);

Gajtan vode u dolini (1956);

Krčag na vjetru (1963);

Buđenje svjetla (1967);

Kolona i vidici (romansirana hronika o Prvoj proleterskoj, 1971; drugo, dopunjeno izdanje 1981)

Radonja Vešović, govori Milorad Stojović, je prošao svojom poezijom kroz sve stanice naše poslijeratne društvene stvarnosti, od ekstaze prvih časova slobode i golorukog raskrčivanja ruševina što ih je rat ostavio za sobom, preko dramatičnih dioba 1948, do nemoćnog svjedočenja.. kaljavih običnosti i kataklizmatičnih prijetnji miru, savremenomčovječanstvu.

Kao i Dušana Kostića, i Vešovića romantično uzbuđuju zavičajno tlo (»Lime, roditelju moj, ako budestarosti sijedog ćeš me njihati«), revolucija i čovjekova sloboda (Gajtan vode u dolini; Krčag na vjetru i dr). Svoje bogato iskustvo, »susrete s vremenom i ljudima, zlim silama i ljudskim uzdizanjima, pretače u stih, tragajući uzrocima vječnih nesporazuma između snova i stvarnosti, ideala mladosti i iskustva zrelosti.

Zamišljena nad životom, natopljena tugom što je život postaobezdušno jagmište, što je ljudima ovladala sebična poslovnost, Vešovićeva poezija nosi poruku da se odnosi u savremenom svijetu moraju i mogu ojačati moralno-osjećajnom podlogom, »očovječenjem spoznaje«, jednom riječju ako se stremi ljudskosti.

"Čežnja za nedostižnim manifestuje se u ovoj lirici u hiljadu oblika. Povod, ili tačnije rečeno izazov, zrači iz svega što smanjuje vidik i skraćuje vid: tama, zid vremena, uputni pogled ukletog neba, muka zaustavljene vode-sve što stvara prepreke poletnoj masi, što osujećuje pjesnikov pogled i njegovu misao, goni ga da krene u osvajačke avanturei otkrivalačke pohode.

U naslovu jedne pjesme on kaže: 'I tako stigosmo. Nije li to nagrada za onu džinovsku upornost malog mrava koji hoće da svlada nesagledivi prostor i da ponese teret koji daleko premaša njegovu fizičku veličinu i snagu ili je to kazna za neugasivu ljudsku radoznalost kojoj uvijek iskrsne neka neuklonjiva prepreka na putu do cilja... Gradeći poetski i etički skladne mostove između rata i mira, mrtvih i živih, između vremena i generacija, pjesnik ne zaboravlja da otvoreno ispolji moralni prezir prema 'jalovim kampanjama', 'ordenovanim zabunama' i 'nemoćnom svjedočenju'. Za njega je revolucija vječno mlada, a mladost vječno revolucionarna" (Vojislav Minić).

Tužan što je često nemoćan svjedok onoga što se događa oko njega, Vešović zna da se mora i čelom kroz čelik. .. i pješke preko mora. On vjeruje u mogućnost i moć pjesničke riječi, u njenu iscjeliteljsku ulogu u vremenu u kojemu čovjeka i civilizaciju vrebaju opasnosti nesagledivih posljedica.

"Naučni uspjesi i suva racionalizacija životnih obrta otvaraju još veću žeđ za pjesmom", kaže Vešović, "dozivaju njenu ruku spasenja da tako fantastično teška savremena saznanja ojača odgovarajućom osjećajnom podlogom. Ravnoteža između znanja i osjećanja sačinjava unutrašnju stabilnost pred perspektivama koje svaki korak saznavanja čine silom podjednako konstruktivnom koliko i destruktivnom.

Tamo gdje egzaktne nauke udare čelom o zid konačnog, zastanu zbunjene za  trenutak pred strahovitim mogućnostima svojih igračaka, pjesma dolazi kao neizbježna prethodnica slućenja, da nadleti taj zid formula i definicija i da, ne priznajući ni tu obalu, otkrije čovjeku mnogo širi vidik neznanja, vidik koji i najveća naučna otkrića čini samo beočugom u lancu beskonačnih mogućnosti očovječenja spoznaje".

Pjesnik istančanog osjećanja, osobne narativnosti bliske duhu narodnog govora, pjesnik lirske drame o revoluciji, o čovjeku i njegovoj "osuđenosti" na borbu neprestanu, Vešović gaji jednu osobenu vrstu neprikosnovene djetinjske čednosti i vjere u vrijednost postojanja.

U Vešovićevoj poeziji se izgrađuje lirski ljetopis pjesnikova životakroz koji on govori o najrazličitijim temema, o ratu i ratnim razaranjima čovjeka i njegovog duha, o partizanima, o prirodi,o ratnojprošlosti, o trenutnim osjećajima, o tišini, o prolaznosti...

Vešović je pjesnik iskustva. Njegova poezija govori jezikom proživljenog i svoje lirske apstrakcije izvodi iz neposrednog dodira sa stvarnošću i stvarnim svijetom, a njegov jezik je često alegoričan. Pjesme često zvuče kao lirske naracije bez rime i bez ritma.

Njegovi stihovi su potpuno slobodni od bilo kakve zadate forme, ili ustaljene rime, a strofe su nejednako organizovane. No, ipak njegova poezija je esencija, treptaj i igra duha u stvaranju. Najljepše pjesme koje piše Vešović su neka vrste ode, ali ne u onom antičkom smislu, već su poput lirskih spomenika i posveta o ugašenim životima i takve trajnije od bilo kakvog groba ili nadgrobnog spomenika. U tom smislu izdvaja se pjesma Čirak za njegov grob.

Glavni metafizički motiv i poziv ove poezije jeste pokušaj da se vrijeme zaustavi, opiše, obuhvati ili vrati. Poezija Radonje Vešovića je poezija o vremenu i ljudima u vremenu. Najbolje je opisan fenomen vremena u pjesmi Grč vremena: „Ja bacim ruke i zastanem/ radostan što ga imam/ A kad ih rasklopim – prazne./ Kao od tebe, Sada.“Stojović kaže da su trajne karakteristike ove poezije to jeste Vešovićeve pjesničke ličnosti: trpeljivost, senitmentalnost, istinoljublje, moralnost, zbunjenost i bol zbog napuštanja ideala.

U pjesmama koje ovaj pregled donosni Radonja Vešović se prema riječima Sretena Perovića vraća na žive slike iz prošlosti u kojima vaja atmosferu pogibije, nestajanja bez ropca, kao u snu. Sloboda je ne samo glavni motiv, ona nije samo pjesnički imperativ i nužnost, ona je princip od kojeg i zbog kojeg se živi.

Ona nije samo politička sloboda, ili sloboda od ratnog stanja, ta sloboda prožima i unutrašnje biće čovjeka i sudbinski ga određuje. Tu vrsto osjećanja Vešović je najljepše opjevao u pjesmi.

Vešović je u dvije rečenice opisao svoj život prema i u književnosti: „Mоj književni živоt je, kaо i većine pisaca, nepоtpun. Оdvija se ispоdpоčinоvničenih situacija. Štо bi rekaо Čehоv: kaо radоsni krоtki susret čоvjeka оženjenоg službоm, sa ljubavnicоm - literaturоm".

ОSLОBАĐАNJЕ SLОBОDЕ

Pоvоdоm skоpskоg zemljоtresa

Аkо i zemlja teži svоjоj slоbоdi

ja sam vidiо zijev njen

fоtоgrafisanо vrijeme

na časоvniku' željezničke stanice

smak svijeta u оčima mačaka.

Utrоbe kuća slijepljene krvlju i kоstima.

I ne znam

da l' tо bi zemlja

ili njena slоbоda?

Аkо i vоda teži svоjоj slоbоdi

ja sam vidiо pоlja pšenice

s tоrnjevima na dnu:

djeca i djevоjke u pijesku

i žilama.

Аlijоš ne znam

da li tо bi vоda

ili njena slоbоda?

Аkо i sunce traži svоje

ja sam vidiо sela i gradоve u plamenu

ugljenisane lоbanje

i misli sagоrjele u pоtucanju

već dvadeset gоdina

samо da ne bi na tо mislile.

I ne znam bješe li tо sunce

ili njegоva slоbоda?

Аkо i ljudi traže svоju slоbоdu

Ja sam ih nekad vidiо

sa svetim znakоm

dоmaćeg оgnjišta na grudima.

I оdbjegоh.

Četiri gоdine

dоma svоga ne viđeh.

Za tragоm te riječi krvareći.

Te divne

te strašne

slоbоde.

RAZGOVOR SA TVOJIM IGRAČKAMA

Jarmili

Hoću da budem jači od sna

(već u snu raspoznajem san)

hoću da ne bih zaplakao budan

s tvojim igračkama na jastuku... Kad

dođe prvo svanuće naše prazne sobe

(dvije želje u bijelom krugu ko je tako ucrtao

da hodaju od moga koljena do stola, od stola

do moga koljena), dođe prvo jutro bez tebe

i svali zidove na prsi. Uzeše me za ruke

tvoje igračke da te tražimo

Nagnemo se nad tvojim krevetom, a tamo

tišina. Ruke pružamo, a tamo ponori

gdje sve što raste predugo pada kasnije.

Šta da odgovorim igračkama

kad me pitaju gdje si se odselila

začuđeno, gdje svijet ovaj

tek, ljeto peto, a već opor piješ očima?

Da im kažem naša ljubav stanuje

u zaboravljenoj tvojoj sandali, u peleni

u tamnim šumama iza jezera

gdje magle i ptice sanjaju

nove bajke za tebe.

Pa gdje si otišla, mjesečarko moja

i kako si se vješto iskrala. Nikog

da upitamo kojim se drumom zaputi.

Poludjele bez tebe tvoje igračke

jer pred zoru cvijeće na grobljima

čudno svjetluca. Uzalud im govorim

tu je vaš tata, najveća vaša igračka.

Pretaču me kap po kap u tvoj grcav smijeh

i plač. Rebra mi pucaju od okrupnjalog srca

i tebe u naručju - tvoje igračke.

Svitanje njiše zavjese.

Hajde da se igramo dok traje san.

Da vičemo po mrtvom domu. O istapaš mi se

u naručju maglena.

Ne dam te, ogranče dragosni moj!

Vjetar ulazi kroz prozor

i hladi košuljom jutra vrelinu sna

što još se dimi iz moje glave-

kišom poprskana vatra na proplanku.

O kad bi mogli natrag

u san

da se još malo s tobom igramo

ja i tvoje igračke.

PROVINCIJA

Dušanu Kostiću

U pruženoj ruci

sâm

u zavoju ceste

sâm

u rupici smiješka

sâm

u dimu lule

sâm

u šavu knjige

sâm

u šljunku jutra

sâm

u pokrovu noći

sâm

u samom sebi

sâm.

SPAVAČ

Daleko odbacio ruke

trepavice duboko sveo.

Kao u hladu kolibe

koju je sam blanjao

kao pod granama koje je kalemio

kao na ledini

koju je sam zalivadio.

Ležao je nalećke

spavač kisan

kvasio usta

kriškama neba.

Kao da kaže:

Ovako čvrsto spavaju

jezera u dolinama

ovako miruju

oblaci iznad žita.

Odmarao se

pružen kao njiva

kada grad ode-

sa zemljom najzad

sasvim prisan.

Od krvi ni traga.

Sve je na njemu govorilo

-mrtav, mrtav

a ja mislio: sanja.

Svu noć ga vidim

žuri za nama

a šume ćute-

nigdje partizana.

Stravljen

s brda na brdo korača

nepoznatim krajem.

Pružam mu ruke

iz polusna

da ga pridržim

da istraje.

SKICA ZA SPOMENIK HRABROSTI

Savu Buriću

Ruku pružiš

(na dlanu ti poljska ševa)

Tanjiš se u prste.

Zatim u vazduh.

Ni ptica te

ne plaši.

Pjeva

sa tvog dlana

mrak ugašen.

Oštri kljun

o tvoje nokte.

Vjetar tupi šiljboke

o tvoje oči.

Brusi se o sječivo

tvoga lica. Gudalom prevlači

preko žica tvoje kose.

Posljednju tvoju želju

šume gradske fontane.

Rane su- divlje kupine.

Gdje ih nabra toliko?

Ko će sad ponoviti

sve bolove u bronzi?

Ko bi vjerovao svojim očima

da mrtav noću koračaš po gradu

na svojim ranama. Svijetliš

vječit prekor onima

koji prespavaše svoju zoru.

Da su te znale ovako kao sad,

mogle su i za života

u tvoja njedra

da se ugnijezde

sve dobre ptice ovog vijeka.

Rebra ti u parku nedjeljom zvone

kao gradski jablanovi.

Toliki si

a ni ptica te se ne plaši.

OBEĆAN

Limu

Kolijevko gorskih snjegova

krvlju osvet

ako bude starosti

šarana

sijedog ćeš me njihati.

I nek legnu među nas

tri mora i devet konaka,

tebi za prvo mucanje

pregršt kostiju dugujem.

S tvojih su ploča grebene

tvojim su nebom voljele

tamnjane smole borove

proljeća - zelene pelene

da me uspavaš lelekom

da mi zagriješ koljena

da mi grob od rala sačuvaš

roditelju živi moj.

Jer me tvoja pjesma dojila

grčem ljubavi krstila

pa se oči mutne, oblače,

gajtane zelene doline.