Piše: Jovan Nikolaidis
Jean Amery, zapravo Hans Mayer, u svom tekstu „Koliko je zavičaja potrebno čovjeku?“, zapisa: „Zavičaj je sigurnost, rekoh“. Zavičaj je za mene sve vrijeme bio nesigurnost. Moja žudnja i ljubav – da, nikada sigurnost. A koliko mi je trebao, i da li mi je toliko koliko sam ga želio trebao, ni do danas odrediti ne mogu. Da, zavičaj se ne bira već stiče, ali da mi je ove pameti i da mi se još dadne prilika, u drugi prostor iselio bih svoje trošno tijelo, izmjestio iznevjerene emocije. I to u dobu kad se od zavičaja najteže odvaja čovjek - na kraju puta. Ako je zavičaj zatvor, da, u njemu ja jesam bio siguran, gospodine Mayeru. Prebivati u zavičaju znači biti u onome što poznajemo, gdje navodno neočekivanog nema, valjda je zatvor mjesto gdje ti jesi siguran. Kad tamo – u zavičaju napretek događanja, sve vri od neizvjesnosti. Jedva se umijem snaći.
Instinkt – životinjsko; plot – bludnost; zdravo tijelo – griješno; užitak – otrovno; sloboda prirodna – okovi grijeha. A besmrtnost – pokajanje koje se ne nazire, uprkos jevanđeljima koje nam prodaju budzašto. Jedini svijet koga možeš spoznati, obići i upoznati, jedini život koga osjećamo svim čulima, ustupa mjesto nametnutom carstvu nebeskom, besmrtnoj duši, vječnom životu, izbavljenju od svih zala jednom, na nekom mjestu. Pa ti kreni, biraj, ali ne može i jedno i drugo! Ugoda samoće sred ovog škrtog rastinja, na vjetrometini kojoj se ne zna ni vrijeme, ni pravac, ni jačina – uvijek duva nad ovim temeljem od kamena, oko ovih zidova. I nijednom ne osjetih da su daljine u koje gledam podmukla rastojanja. Mene ubi daljina ove blizine.
Mjesecima, godinama nisam vidio ni čuo guske. Danas, namah, nad Kućom, kad im vrijeme nije, stvorilo se veće jato gusaka. Stotinjak metara nad mojom glavom, kao bijele gibljive tačke, zasljepljujući odsjaj lepeta krila, urezanih u sivo nebo. Gakanje, red lete nja kao u ruskim bajkama: bumerang, ukočen, ide, miče se, odmiče nebom. Nestajale su prema zapadu, bio sam zbunjen, u žalu što ih je tako brzo iz mog oka oteo vlažan, maglovit dan.
Opet se javljam, sred duboke tame (škurete sam zapȁtao da mi mjesec ne tuče nerve), počuj me, Pranvera. Sva ova apstraktna i emotivna prolegomena koja slijedi, moguće je, nijednom od nas dvoje nije potrebna. Ti nehajna, lakomislena, na pragu života - zle pratilje, mogle ste doći i bez tajnovitosti! Ostavite mladosti da sama krene u raj! Htio sam, ipak, da me, koliko se može na ovaj način, bolje upoznaš, jer si dobro primijetila, Pranvera, kao pisca me otkrivajući, da do mene, čovjeka, lakše ćeš doći istinom. Pranvera, samrtno proljeće udara jekom zvona! Ali uprkos svem dobrom u našim mislima i našoj volji, mi se ne znamo. Ko si ti, ko sam ja, u ovim danima ljubavi I mržnje korone virusa?!
Što je dozvoljeno? Do kog stupnja? Što može, a što se ne smije, ova daljina iluzijom krati umišljeni dijalog, a u njemu želju uljepša aluzija, ali je neće, ali je ne smije orobiti laž. Zato sam htio da i ovo pismo urežem u zrak, svežem za vjetar.Tebi će ubrzo 14 godina, ja sam upao u bunar od sedamdeset proljeća. Teško doba po oboje, ma kako se naše emocije opijale, a potrebe tijela trgale - sve je jasno svijesti našoj. I ljepota i rugoba svijeta. Sanjana želja i rebus godina. Realna slika se uvija i plete oko nas zid oskudne tvrđe. A u njoj kašljucaju lake bolesti, neostvaren val mladosti, još jaka želja da se radujemo. Pa se i mojoj ponudi da budemo prijatelji ne treba ‘u zube gledati’. Imam volju i od tebe je tražim. I pitam te: treba li ti ova ruka iz daljine? Tijekom famoznog putovanja kog ti pominjem (od 1920., od dana Podgoričke špekulacije, do dana Nezavisnosti, vijeka 21og. dok smo, vozeći se busom, razgovarali o koječemu, jedna je misao rasla u meni: da te, kad siđeš na briselski kolodvor, pitam: uzmi me, budem li živ, kao prtljag sa sobom, povedi me, da ti budem sjena neko vrijeme? Da ti kažem i ono što nisam stigao, da za me otvoriš još jednu škatulu svoje prirode?... Izgubila si se u vrevi, a mene je preostali put opomenuo da sam se odao tlapnji. A ona, sada vidim, to nije bila. Ni onda ni sada, kad počinje doba ljubavi i mržnje korone virusa.
Ali jeste bila sjeta. Novi susret, močvarni Drač, otvoreno more Albanije. Stegu kuse promocije okupirali bijahu emotivna slabost i bolovi tijela. Pamtim škrte rečenice koje si rekla, Pranvera, moje pravdanje, te strah da se ne oda ruševina koja je tad pred tobom koketirala. Kasnije sam u hotelskoj sobi prebirao savjest: nisam te pomirisao, dodirnuo kosu, nedovoljno čuo šuškavi glas tvoj, zagledao se u tvoje spuštene kapke, tražeći na njima linije kapilara, grčio se uz tvoju tek načetu put. Niko kao starost ne može temeljitije I složenije da sanja Domovinu... Malo je vajde bilo od moje maštovitosti - čekao me dug put domu. U kome čežnja moja nema roditelja. Ali se još nazrijeti može bol, samo bol. Ako se na drugoj obali naš osmijeh probudi iznova, vrijedila je ponuda, valjala je potraga. Ako se dogodi rezignacija – na meni je grijeh! Samo da ne bude prijekora, da se ne desi mrgoda, da ne vidimo pokudu, jedno uz drugo sobom prevareni, ili čudom pogođeni, draga Pranvera. Ja nikad neću prestati da vjerujem u nemoguće. Ali poslije svega...?
Bez pripremljenog istorijskog, kulturološkog, religijskog i sociološkog temelja Domaja se priprema da odoli još jednoj napasti. Ne mislim na koronu virus, mislim na zlotvore koji joj prijete lažnim pravoslavljem. A zaslužila je ona da izdrži juriš zilotski, vele, ne samo kao pozitivan primjer u regionu, već zato što u njoj miriše civilizovana budućnost. Zbog izbjegavanja oružanih sukoba u kojima je mogla, ali navodno nije učestvovala, hiljadu i jedan argument to potvrđuju. Zbog multietničke ravnoteže koju je odvajkada njegovala, a na koju je i Evropa, navodno: majka tolerancije - ponosna. Radi svog mediteranskog položaja i egzotičnog načina života kome je odana, Crna Gora, ne samo mjestom svojim, već i bićem, blagorodnošću svojom. To će pokazati dokumenti koji se ubrzano pripremaju pred njeno očigledno, nezaobilazno, krajnje uspješno učlanjenje u evroatlantsku zajednicu naroda. Uprkos svem unutarnjem haosu, na koga ukazuju dobronamjerni subjekti domaćih politika, treba dići branu pred društvenim nemoralom, bezidejnosti u kulturi, osionosti koju nazivaju i junaštvom brdskih plemena - Montenegro može postati mjesto susretanja i prožimanja različitosti. Već pouzdana kota aktivnog multikulturalizma njenih naroda, ma koliko da ih je.
Buđenje domoljublja ne smije narasti u nacionalističko pijanstvo. Iz tih kolona reži bijes neznavenih. Malo ko će prepoznati u tim zanosima što se valjaju drumovima težnju građanske svijesti. Oni neće prihvatiti ono što somnanbul koji ispisuje ove redove smatra najboljim rješenjem za temeljitu demokratizaciju ove napaćene zemlje: ‘nacija’ je sinonim za ‘država’, a riječ ‘narod’ je sinonim za ‘etnička grupacija’. Subjekti internacionalnog prava su države (nacije) a ne narodi koji državu čine. Narod nije subject internacionalnog prava, već je to nacija-država, crnogorska nacija u kojoj žive kao narodi Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Muslimani, Albanci, Hrvati, Romi, et cetera. Najzad (i dalje se zanosi pisac ovih redova!), zakoni se ne pišu za narode, nego isključivo za naciju (državu) koja se doista sastoji od više naroda, kakav je slučaj i sa Crnom Gorom. Crnogorski nacionalromantičari, cg neokomunisti, falange četničkih sinova i unučadi, pripitomljeni plemenski albanski vitezovi tipa to neće dopustiti, oni moguće ne razumiju često pominjani proglas cara katunjanskih junaka – ‘Crnogorci sve tri vjere’… Doduše, ovakav model neće biti na volju ni drugim narodima u mojoj domovini. Još nad Crnom Gorom visi plakat: “Bijeda malih naroda” (Ištvan Bibo).
Sve više želim da ne idem nikuda, da bih tako lakše lutao svijetom cijelim. Treba mi daljina, putovanje bez cilja, ali to je moje useljenje u bunar, skriven među gusta žbuništa makije. Bio sam u Puli, Ivanić Gradu, Zagrebu, Splitu, pod Velebit zamišljao sebe s vukovima, tri dana u Istri, miran, zaboravan. Albaniju upoznao temeljito. U Korči osjetio kako, u krilu šporkog lberalizma, brzi napredak ubija najljepše osobine Balkana. U Pazinu i zaboravljen, u nelagodi kraj prozora tvrđe nad Jamom, strah kraj željezničke pruge u Makedoniji, odsutan kraj biste oca moga prijatelja u Poreču, dodir dlanom slovenačke zemlje iza Poreča, grad Marije Terezije slavio kao mirnu stanicu pitome Vojvodine. Bježao sam iz Novoga Sada, ne zbog Zmaja već zbog krvoločnih izbjeglica, koji su u njega otvor bijesa sasuli. Vidio Lajpcig i Frankfurt i Berlin, žaleći što se nisam rodio u jednom od njih.
Sad sam u zavičaju. I depresivan. Treba izdržati naredne dane doba ljubavi i mržnje korone virusa.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR