Ljubav i smrt u danima korone virusa (2)

Piše: Jovan Nikolaidis

                                                                           Iver ne pada daleko od klade. Ali ga vjetar daleko nosi.

Ne osjećam satisfakciju što je moje mišljenje o crkvi i popovima ostalo nepromijenjeno, od onda, u prvoj mladosti, do sada, u starosti. Ali mi je drago što se dosad nisam povinovao onom što vrijeđa moj razum. Moja je Vjera sloboda i nasuprot je dogme. Dogma prisilom podstiče vjerovanje, ali život vječni ne traje u podukama mantijaša, kao što ga u Bogu ima neiscrpno. Dogmatici su za smrt - bezbožništvo i tmina primitivizma zajedno koračaju, dok je Bog ljudima poklonio ljubav za punim životom. Religija izobličava ljudsku slobodu, ideologija je kinji. Crkva ne dopušta osmjeh, zdravi kikot jeres je u kupoli hrama, sve je pod njom na mrgoda i pokornost. I dalje šapuće skrušeni vjernik, boji se javno izgovorene riječi, hoda kao po jajima, pokriva ljepotu svog lica i kose, vitalnost svog tijela crnilom odore. Crkva nije za zdravlje, sa freskama bulje napaćena lica. Polumrak, memla…

Dok bi u dobu Josipa Broza Tita sva ta ordija u procesijama bila raspršena u ništicu za nekoliko sati, uz dekret o zabrani onih kretanja koji podstiču mržnju prema drugome, današnji vlastodršci njome - taktiziraju. Navodno zbog demokratskih uzusa koje sporovodimo u državi. Ne može se tako s ljudima, ma bili i neprijatelji, kliče mnogi glasnogovornik – zaštitnik demokratskih normi.. Ispada da nas poštovanje ljudskih prava jednih nagoni da se prava drugih dokidaju. Negira se Crna Gora, ne priznaje nacija Crnogorac. I ja to treba da razumijem kao oblik demokratskog izjašnjavanja. Malo morgen! A u međuprostoru – široka trka kapitala za manipulacije i otimačine. Lecnem se kad se sjetim koliko je ondašnja vlada crnogorska ‘usula’ u podgorički hram novca, dovoljno za izgradnju desetak škola i bar još jedan klinički centar. U taj hram netom slavodobitno uđoše i visoki dužnosnici moje Domovine; zasjeli su i skrušeno odslušali one iste molitve i kletve kojima danas satanska SPC časti svoje poklonike.

Priroriteti, draga gospodo! Mi smo i Liberalni savez, zbog sujete katunjanske u ćošak sabili, a potom od njih preuzeli recepte za novi kurs u politici. Danas na meniju imamo – gulaš od litija, začinjen paprenim korona virusom. Litije smo sami odgojili, korona virus dobili bez carinske deklaracije. Epizoda Prva: upozorenje što sve može priroda kad polude nezasitni.

“Naši manjinski narodi najčasnija su struktura ove države. Teško je bilo, u tri decenije srpskog kleofašizma I nacionalsocijalizma, ovdje biti Hrvat, Bošnjak i Albanac. Danas im se pridružuju i Crnogorci, pa nas sjutra, sve zajedno, očekuje kampanja – iznova spasiti Montenegro... Pobijedićemo, mi smo država građana!”

To ja kažem poznaniku čiji je otac bio visoki politički ‘organ’. Kad su stigli mladi, lijepi i pametni, sin i otac su očas strkli pod crkvenu kupolu, mašući šakom sa tri ispuštena prsta na ruci, sa dušama Jude u prsima. Brzometni partijski sekretar koji je nekoć pozivao ljude sa Meteriza da magarce vežu za crkvena vrata, i uspješan nasljednik srbocrnogorske demagogije. Srbofili. U očima sagovornika najprije vidim iznenađenje: zenice se šire, mišići na licu zatežu. Pogled mu odeblja, staklast. Potom stiže vrpoljenje zbog mjesta kog zauzima tik kraj mene, a za njim strah i bijes najedno. On predamnom ćuti dok pominjem mudru odluku Mešihata islamske zajednice u Crnoj Gori da se odlože molitve u džamijama, hvalim crnogorskog reisa Rifata Fejzića, drago mi je ono što je rekao Albanac, gradonačelnik Tuzi prije nekog vremena. Valja nam da se kanemo šporkih riječi, odrecimo se prisile, sačekajmo da obje aktuelne pohare utihnu. Doći će vrijeme kazne svakoj nepravdi, ma s koje strane došla, i ma ko da joj je kumovao, kažem mu. Planete i zvijezde urediće sjutrašnjicu po mjeri vječnog gibanja: “Tko bi dóli, sad je góri, a tko góri – dőli pada!” Samo je vječna Crna Gora! I svi mi njena djeca, neovisno od atribucija.

Da ne bih dobio šamar, da me ne pljune, (vidim da se njegovo lice crveni, a kapci skupljaju), prelazim na razgovor o koljodnevima, sušenom mesu, sječenju drva u zabranu, o strastiima naručenih ljubavnica – to su teme kojima ga odobrovoljavam. Činim sve da bih poznanika zadržao kraj stola. Ne moramo se slagati, moramo živjeti jedan kraj drugoga... Moj je govor nelagoda jer je slobodan i nekonvencionalan, a suštinu ne prihvata moj sagovornik.
Populizam i banalnost su u simbiozi. Moja je tuđina. Odbojnost onih prema predsjedniku Đukanoviću ne smije (doduše, ja vjerujem da i ne može!) potrijeti svenarodnu obavezu da se snaga skupi u jednom pravcu – ozdravljenje, duhovno i fizičko, naroda Crne Gore. Pogotovo stoga što se vitalnost aktuelne vlasti da kontroliše krizu i da nadvladamo epidemiju jasno vidi. Samo dozlaboga nerazuman i tvrdoglav pojedinac, ili zadrta grupacija, može u dobu korone virusa udarati po strani. Jedno je politika ili religijska zabluda, a drugo mobilnost i disciplina nacije. Svima nama valja sarađivati jedinstveno...

Nakon čvrstog popodnevnog sna, bez bolova, protežem se na tvrdoj drvenoj postelji. Izlazim na terasu. Bije me u leđa maestral, leden je to vjetar u ovo doba, jer kùpi s morske površine lednicu, dok blještava svjetlost ispira brijeg preko puta. Nasred terase vidim sklupčanog poskoka. Debelog trupa, olovne boje. Izvukao se iz rupe, spor je i čuo me. Odmotao se i sporo otpuzao sa betonske ravni u čestar. Pet popodne. Sjedam za drveni sto i uzimam bilježnicu: doživljaj - kratak susret s otrovnicom, pretočiću u slovo o ljudskoj zlobi I ljudskoj dobroti, da zapišem kako se to dvoje prepliću. Ispijam čašu tople vode, a oko mene sve se povija , šumi i zvecka. Preostale čahurice na rascvjetanim stablima zanovijeti češu se jedna o drugu i to proizvodi zvuk. Radostan, kraj pustinjaka život gmiže, glođe, zvecka, šušti i šumi, gricka i mrmori. Moji susjedi se javljaju, biljke i životinjice: vjerna božja stvorenja. Moji su trava i nisko rastinje, žbunje i glodari, sljepići i bjelouške, šumski miševi lijepih njuškica i kune-zlatice živahnih očiju, milion buba i sitnih letača u zraku sutona. I ničega nema što bi me uplašilo, a čega se ljudi libe, povlače, straše i lecaju. Ja sam ovdje miran, siguran i voljom oslobođen. Tišina i mir kao darovi od Boga poslati, mjera kojom se najtačnije definiše život, slatko su utočište. Usred toga ja ne pripadam sebi već stanju u kom sam zatečen. Samo u blagosti moja se starost da podnijeti. I ima smisla vjera da će doba korone virusa proći. Sa njom i zanos dolje-gore šetača. Pristojnost i urednost, iako su nejake sile naših ukorijenjenih naravi, mogu nas spasti u danima koji dolaze.

Večeras, osamnaestog marta, sa familijom izašao sam u dvorište i, po preporuci sa interneta, sa mojima pljeskao svem medicinskom osoblju svijeta, svima koji se bore da zbrinu dio oboljelog čovječanstvo. Sa vedrih nebesa blještale su zvijezde. One, znamo, odozgo vavijek ćute. Ali – blješte.