18 °

max 25 ° / min 13 °

Subota

06.06.

25° / 13°

Nedjelja

07.06.

25° / 17°

Ponedjeljak

08.06.

26° / 17°

Utorak

09.06.

27° / 17°

Srijeda

10.06.

26° / 18°

Četvrtak

11.06.

23° / 18°

Petak

12.06.

25° / 17°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Netfliksov Atypical: Zabavan i dirljiv šou o pingvinima i autizmu

Kultura

Comments 0

Autor: Anja Ivanović

  • Viber

Netfliksov Atypical: Zabavan i dirljiv šou o pingvinima i autizmu

Malo je ubjedljivih serija i filmova o autizmu – a još je manje onih koje prikazuju i onu drugu, manje tjeskobnu stranu života sa poremećajima iz ovog spektra. Jedan od rijetkih filmova koji daje i realnu, ali i vrlo inspirativnu sliku o osobama sa autizmom jeste oskarovski dokumentarac „Life, Animated“ u režiji Rodžera R. Vilijamsa.

Njegov heroj je dvadeset trogodišnji Oven Saskind koji je, uprkos poteškoćama, izabrao da bude heroj sopstvenog života. Baš zahvaljujući njegovom pozitivnom stavu i načinu na koji je iskoristio Diznijeve animacije kako bi komunicirao sa svijetom – dobili smo dokaz da je moguće napraviti i realističan i dirljiv, ali i zabavan film o autizmu.

Da ne postoji „Life, Animated“ i da nismo čuli za priču Ovena Saskinda, možda bi nam Netfliksova serija „Atypical“ zvučala odsanjana, ušećerena, previše optimistična da bi imala dodirne tačke sa realnošću. I sami znamo koliko tvorci ovog striming servisa forsiraju projekte o manjinama svake vrste, pa i po cijenu upitnog kvaliteta.

Ali, Oven Saskind postoji – i to je dovoljan razlog ne samo da pogledate „Atypical“, nego i da opsesivno govorite o njoj i njenom glavnom junaku svakome koga poznajete, pa i slučajnim prolaznicima na ulici.

Ptičiji alat

Serija „Atypical“ u režiji Roba Rešida, podijeljena na 28 epizoda, odnosno tri sezone (najavljena je i četvrta), donosi miks komedije i drame. U fokusu je Sem Gardner (u čijoj ulozi je Keir Gilkrist) adolescent koji nije atipičan u odnosu na ostatak svijeta samo zbog toga što pripada spektru. A nešto slično važi i za seriju koja ne nosi ime „Atypical“ samo zbog karaktera glavnog protagoniste, nego i zbog cjelokupnog koncepta Roba Rešida.

Poput Ovena, Sem takođe koristi svoju strast i ljubav kao glavni alat za razumijevanje i snalaženje u ovom svijetu. Spona između ova dva svijeta kod Sema jesu pingvini i sve što se tiče Sjevernog pola, te često upoređuje dešavanja iz stvarnog života sa prirodom i zanimljivim činjenicama iz života tih hodajućih pufni.

Izuzetno inteligentan i talentovan za crtanje, Sem se od svog blokčića ispunjenog crtežima pingvina ne odvaja kao da ima ručno izdanje papirne forme imperije Sjevernog pola i pernatih prijatelja. Dok se Kejsi u talasima snuždenosti okreće treningu, njen brat putuje ka akvarijumu, gdje samo posmatrajući svoju miljenicu pingvinku uspijeva da utopi tugu.

Golim okom od njih uči o svojim željama, i o načinu primjene pingvinske prirode u ovom svijetu. Sluša šapate pingvina koji mu objašnjavaju kako da ostvari ono što je naumio. U ovom slučaju pingvini su izvor komedije, ali i drame, kad ta imitacija pođe po zlu, jer su ljudi ipak malko drugačiji od pingvina. Uprkos sličnostima, Sem pingvine nadmašuje u mnogome, počev od slatkoće pa do smotanosti.

„Atypical“ je sjajna serija zbog toga što kroz humor i vrlo neobične likove, za koje morate da marite od prvog trenutka, skreće pažnju na izuzetno važne probleme osoba sa autizmom i onih koji ih vole, paze, poznaju. Simptomi autizma variraju od gotovo neprimjetnih pa do vrlo uočljivih, samim tim što se javljaju u toliko različitih oblika i što je širokog raspona karakteristika, ljudi ih često ne razumiju i ne znaju kako da ih prepoznaju. I što je najgore od svega, i kada ih shvate, ne znaju što da rade, kako da se ponašaju prema osobi sa autizmom.

Između ostalog, iz serije moguće je naučiti baratanje terminologijom, da je nepravilno i uvredljivo reći “autistično dijete”, a ispravno “dijete sa autizmom”. Razlika je krucijalna, zbog toga što “autistično” ukazuje na to da je poremećaj sve što određuje osobu, dok “ sa autizmom” aludira na to da je to samo jedna od njegovih karakteristika.

Stoga, ekipa Netfliksove serije obavila je odličan posao podižući svijest o problemima, potrebama, ali i snovima i maštanjima osoba sa autizmom, i podstakla gledaoce da pruže korak naprijed u razumijevanju njihovog atipičnog doživljaja svijeta.

Oba svijeta

Ova serija prikazuje kako je biti dio života nekog sa autizmom i kako je biti neko sa autizmom u današnjem svijetu. Učivši kako da se snalazi i prilagodi ovom svijetu, Sem vodi bitku sa autizmom ne dovoljavajući mu da mu oduzme makar neke stvari koje podrazumijevaju život tipičnog tinejdžera, stvari poput prve ljubavi, posla ili makar mogućnost spavanja van svoje sobe. I ako izbezumljen, ima svoju četu koja ovu bitku vodi sa njim, te je koliko-toliko lakše podnosi.

Čovjek iz drugog svijeta koji svakodnevno razvedrava Semov život jeste Zahid, njegov najbolji prijatelj koji humorom i iskrenim, bez-dlake-na-jeziku pristupom čini da se Sem osjeća kao da pripada ovom svijetu. I da je „normalan“.

Sličan pristup koristi i njegova mlađa sestra Kejsi, zavitlavajući ga kao klasična mlađa sestra, bez truke sažaljenja, prikriva sav pritisak i teret koji može da padne na drugo dijete u ovakvoj porodici. Prikazano je koliko drugo dijete pored osobe sa autizmom može da se osjeća zanemareno, pa čak iako roditelji nišane u potpuno suprotnom pravcu i misle da oboma posvećuju dovoljno pažnje.

Na čelu Gardnerovih je ratoborna Elza, Semova majka, majka koja živi za svoje dijete – i potpuno zaboravlja na sopstvene potrebe. U nekim momentima odaje utisak da ona mnogo više zavisi od Sema, nego on od nje – iako mu je bez sumnje potrebna njena podrška.

Aplauz za oca

Kraj Elze je uvijek Dag, Semov otac, rezervisan tip, koji kao i svi ostali u ovoj priči ima određene mehanizme odbrane. Ignorišući ovu činjenicu i stanje koje svakog dana određuje njihov život, Dag ovu bitku u početku bori praveći se da ne postoji.

Razvoj Dagovog lika je vjerovatno jedan od najdražih široj publici, pod pretpostavkom da se mnogi – i stariji i mlađi - donekle poistovjećuju sa čovjekom koji pokušava da ignoriše probleme i samo „preživi dan“. Takvi su sigurno najglasnije aplaudirali u momentima kad bi se Dag suočio sa sobom i napokon prihvatio ono što mu se dešava, učeći da voli i razumije njemu potpuno stran iako blizak svijet.

Osim Semove porodice, upoznajemo i Džuliju, Semovu psihološkinju. Razgovori sa njom u sitnoj dozi objašnjavaju kako funkcioniše um osobe sa autizmom, te u kojem smjeru ide njihov tok misli. Bez obzira na to o kojem se poremećaju radi, i bez obzira na to koji se psihoterapijski pravac u liječenju koristi, odnos između terapeuta i pacijenta je osnova psihoterapijskog procesa. Ovaj odnos, gdje jedna osoba traži pomoć u rješavanju psiholoških problema, a druga joj tu pomoć pruža, u najvećem dijelu je emotivni odnos. Kako je maksimalno otvoren za njih dvoje, a istovremeno potpuno zatvoren za sve druge, razumljivo je da je obojen osobinama ličnosti kako pacijenta tako i terapeuta. Baš takav odnos njeguju Sem i Džulija. U odnosu išaranom razumijevanjem, istinitošću, bijesom, nekad i ljubavlju, ali najviše brigom.

Razgovori sa Džulijom lansiraju nas pravo u srž Semovih želja - te stižemo do fenomena apsolutno atipične „ljubavne“ tragedije mladića sa autizmom i plavokosog daveža.

Može li se ovaj haotični odnos poistovijetiti sa ljubavlju, nisam sigurna. Njena bezuslovna tolerancija koju crpi iz nesigurnosti i njegov nemar odišu elementima tragikomedije. Za njih dvoje svaki dan je novi konflikt. Počev od onog kad jedno želi da se u hodnicima drže za ruke a drugo ne, do barikada u komunikaciji koje Sem nije sposoban da poruši, shvatajući bukvalno sve ono što izigravajući mistično i ženstveno biće Pejdž izgovara.

Rijetki su koji će rasčlaniti da li njih dvoje zapravo jedno drugo čine srećnim ili mizernim.

U bolje sjutra

Iz epizode u epizodu, upoznajući Sema, njegovu porodicu, nekoliko osoba sa autizmom koje dolaze iz tog istog svijeta kao i on, jasno je da komunikacija i socijalna interakcija variraju drugačijim intezitetima, da je pojava autizma u značajnom porastu a da na mnoga pitanja odgovor još uvijek ne postoji, međutim, jedno je sigurno, a to je da osobe sa autizmom u potpunosti zaslužuju da budu dio zajednice.

Kako autizam nije kod svakoga isti i jednako izražen, neophodno je da svaku osobu tretiramo kao jedinstvenu, sa svojim interesima, poteškoćama i sposobnostima. Upoređivati jednu osobu sa drugom je nepravedno - prema obje strane. Svaka epizoda serije „Atypical“ dokazuje da osobe sa autizmom nijesu samo statistika i da su mnogo više od sopstvene dijagnoze – ali i da svi možemo da imamo ulogu u tome da im pomognemo da se osjećaju manje „atipično“ u negativnom smislu te riječi, a mnogo više posebno. Jer, oni to zaista jesu.

„Atypical“ je simpatična a opet vrlo osjetljiva serija, puna drame i teških trenutaka, ali i puna života, nade, optimizma, vjere u bolje sjutra i boljeg čovjeka. Bez obzira na to što polje autizma i dalje nije dovoljno istraženo i neprestano gomilanje pitanja u vezi sa spektrom, jedno je sigurno: dok god je serija kakva je ova, na dobrom smo putu da nešto naučimo i uljepšamo život i sebi, a ne samo osobama sa autizmom.

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR