Za Antenu M piše: Ljubeta Labović
U romanu “Aleksandar od Jugoslavije”, po kom je nedavno počelo snimanje filma i TV serije, srpski pisac i političar Vuk Drašković prikazuje, između ostalog, odnos Kralja Aleksandra prema svom đedu crnogorskom suverenu Kralju Nikoli. Drašković, kroz literarnu priču, istorijski roman, prikazuje kako je kralj Aleksandar navodno pokušao da spriječi „Podgoričku skupštinu“ 1918. godine, te da je osjećao „kajanje“ i „stid“ zbog postupaka prema kralju Nikoli, posebno u danima njegove emigracije. „On pati, piše Drašković, i „pokušava, u poslednjom trenutku da spreči održavanje Podgoričke skupštine i ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom“.
Ako je opštepoznato da istorijska priča nije istinita (iako to za fikciju nije presudno), onda je njeno variranje u proznom kazivanju posve neuvjerljivo i klizi u pamflet i propagandu. Selektivno prepričavanje istorije je huliganstvo u proznoj naraciji. Jer, odnos prema Kralju Nikoli samo je dio nečasnih „zasluga“ Aleksandra K. prema Crnoj Gori i Crnogorcima, nije tu bilo nikakvih suptilnih dramskih efekata i hamletovskih dilema, kako to želi da prikaže Drašković, već brutalno zavjereništvo, agitacija, zločini i sila. Drašković vjeruje da će naivni čitaoci (posebno crnogorski) povjerovati u ovu ganutljivu priču o „kajanju“ i „moralnim dilemama“ kralja Aleksandra, te da će zaboravitiu mnogobrojne zločine i nedjela koji su počinjeni pod njegovim patronatom i naređenjima u Crnoj Gori u periodu od čitave jedne decenije. Treba li podsjećati da su, po naređenju Draškovićevog dedinjskog Hamleta, srpski žandari i okupacione trupe, u trajanju od 1919. Do 1929. prema relevantnim istorijskim izvorima, očito nepoznatim piscu ove fikcije, popalili oko 6.000 crnogorskih kuća, sproveden je nezapamćeni teror nad učesnicima Božićnog ustanka i njihovim porodicama, vješani su i mučeni crnogorski rodoljubi i hiljade civila, a oko tri hiljade otišlo je u prisilni egzil. (dr N.Adžić, internet).
Ako je Draškovićev Kralj tobože pokušao da „spreči“ Podgoričku skupštinu što je onda naredio pogrome u Crnoj Gori. Nije valjda Živojinu Mišiću naredbu o teroru u okupiranoj Crnoj Gori izdao Sv Petar Cetinjski, nego regent Aleksandar kao vrhovni komandat srpskih oružanih snaga 1918. godine. (...da se na teritoriji koju je naša vojska okupirala, uguši svaka agitacija, svim sredstvima, koja vam stoje na raspšolaganju bez ikakvog prezanja". On je izdao naredbu da srpske trupe izvrše invaziju, okupaciju i aneksiju Crne Gore. Kako je dedinjski diktator mogao biti pun „saosjećanja i kajanja“ prema kralju Nikoli kad je izdao naredbu generalu Milutinoviću: „Pri radu u Crnoj Gori nemojte biti meka srca. Kralju Nikoli treba zabraniti dolazak u Crnu Goru po svaku cenu, pa makar upotrebili krajnja sredstva“.
Nesumnjivo je da će „vesela srbadija“ s euforijom i ushićenjem prihvatiti ovaj Draškovićev istorijski šnit, jer nacionalistička histerija je u toku, kidišu na Crnu Goru sa stravičnom akumulacijom pohlepe i mržnje. Pokušava se svim sredstvima inkarnirati 1918. na sceni je pokušaj provođenja starih ideja o velikosrpskoj hegemoniji preko Srpske pravoslavne crkve i njenog lidera u Crnoj Gori Amfilohija Radovića. Istorija se želi, dakle, ponoviti. Refleks na kralja Aleksandra je četnički pokret kojim je Drašković do skoro bio fasciniran, revizija istorije, obnavljanje ideologije krvi i tla u Crnoj Gori, započeta devedesetih u BiH i Hrvatskoj. SPC je baza terorizma, crkve, konaci (čitaj hoteli) su utočišta za svještenike koji se bahate i nastoje u CG izazvati haos i državu pretvoriti u mračnu parohiju. Domaći i importovani srpski popovi agituju po selima, kao što su plaćeni agenti agitovali uoči Podgoričke skupštine. Veliki novac sakupljen iz uzurpiranih crnogorskih svetilišta i novac koji u enormnim količinamna stiže iz Srbije i drugih strana, na nekontrolisane račune SPC, upotrebljava se za vjersko-političku diktaturu preko litija i finansiranje rušenja crnogorske države.
Naslov Draškovićevog romana „Aleksandar od Jugoslavije“ zvuči ironično, kada se ima na umu da je on bio nosilac ideologije antijugoslovenstva, te da je svaka Jugoslavija imala u podtekstu velikosrspku režiju i svaka je za njih bila „u mutnu Maricu“.
Njegov sukob sa kraljem Nikolom bio je sukob koncepata, Karađorđević je imao plan o unitarnoj Jugoslaviji, a kralj Nikola je težio konfederalnoj zajednici ravnopravnih naroda. Problem, dakle, nije u tome što je kralj Nikola bio samo Aleksandrov đed, već zato što je Aleksandar težio da se domogne njegovog dvora, sablje, konja, krune i na kraju njegove (naše) Crne Gore. ( „Imanje kraljevo i članova dinastije potpuno je opljačkano ili prodano na javnim mjestima, a u kraljevim dvorovima naselile su se vlasti ili žandarmerija srbijanska. No srbijanske vlasti nijesu gledale da ubiju samo prestiž države crnogorske, nego i crkve, koja je, kao što je poznato, autokefalna“-Iz Krvavog albuma Karađorđevića). Refleks na to vrijeme je i današnja težnja da se preko SPC domognu i postanu vlasnici svega našeg, naše istorije i predaka, naših crkava i manastira (svetinja), etike, običaja i prava, Njegoša, Luke Bar đe je knjaz Nikola vjenčao Crnu Goru s morem i na koncu Lovćena i naše slobode. Ali, tu je tačka (!). Crnu Goru nikad ništa nije zaustavilo u borbi za slobodu, milenijumsku, te etiku čojstva i prava čovjeka. Promijenila se većinska Crna Gora, Crnogorski parlament je na stogodišnjicu Podgoričke skupštine, 29.XI 2018. (koju je dedinjski tiranin tobože pokušao da „spreči“1918.) izglasao Rezoluciju po kojoj su sve odluke ovog za Crnu Goru pogubnog skupa proglašene ništavnim i nelegitimnim.
Zašto Drašković, budući darovit pisac i lustrirani intelektualac, kroz lik svog omiljenog Kralja, nije dublje ušao u dramatične prilike odnosa i okupaciju Crne Gore 1918. godine. Pri portretisanju kralja Aleksandra nemoguće je (nemoralno) prećutati srpsku okupaciju i nezapamćene zločine u Crnoj Gori, učinjene pod njegovim rukovodstvom. Centralni događaj prilikom stvaranja SHS je bila crnogorska žrtva i njena istorijska drama. Nemoguće je svesti te odnose samo na dinastičke, to je strara otrcana floskula, kojom se uporno želi redukovati istorija i amnestirati se postupci prema crnogorskom narodu i državi. Pisanje istorijske fikcije iznimno je složen poduhvat za koji je potrebno veliko i mukotrpno istraživanje. Pri tom, nije dovoljna samo lična fascinacija pojedinim istorijskim ličnostima, uvjerljivost i ekspresija naracije zavise i od dubinskog i etičkog pristupa istorijskim događajima i tretiranju konteksta. Najgora stvar u pisanju istorijskih romana je izmišljanje i/ili prećutkivanje bitnih događaja. To nijesu činili, naravno, ni Tolstoj, ni Igo, ni Pasternak. Fikcija se ne postiže subjektivnim prikazivanjem, već stilom i jezikom. Autentičnosat zavisi od znanja i istorijskih detalja.
U ovom slučaju pisac se upustio u fragmentarno opisivanje lika i djela A. Karađorđevića i time već narušio postulate dobrog istorijskog romana. Srodnički odnosi i Aleksandrovo cetinjsko djetinjstvo uz đeda, trebalo je biti dobar predložak da se kroz širu fresku događaja 1918. prikaže povijesna scena odnosa Srbije i Crne Gore. Ovako, ispada da je samo Karađorđević bio mučenik, „zagledan u ideju ujedinjenja“ da su njegove dileme i traume bile potaknute višim ciljevima, a sve ostalo prema Crnoj Gori svedeno je na lični odnos s đedom. To je šminkanje dedinjskog diktatora, prikrivanje i zabašurivanje istorijskih događaja. Zašto Drašković nema hrabrosti da uđe u istoriju kao srpski intelektualac koji je van manira da tirane i zločince uljepšava i proglašava herojima, a gubitnike i izgubljene bitke pobjedama. Mogao je konsultovati crnogorske arhive i istoričare koji su objavili zavidnu literaturu i istraživanja o ovoj temi. Uz umjetničke efekte i dobru priču, razobličio bi pred srpskom i širom javnošću jednu traumatičnu epizodu o zločinima u Crnoj Gori 1918. godine o kojoj srpska janvnost ne zna gotovo ništa. Možda bi ispod džinovskih naslaga istorijskih laži i propagande konačno shvatili čije su zaista „svetinje“ koje, ovih dana, navodno brane.
Tekst je podržalo Ministarstvo kulture, u okviru projekta "Pisci u osami".
Ne izlazi iz sobe, napolju je tama najkrajnja
13.06.2020. 07:08
Milos
DRŽAVA pa DEMOKRATIJA, jer ako nemamo državu, demokratiju možemo konzumirati i u Švedskoj! Zapamtite ovo Crnogorci!
Bulatović
Dosta sam puta gleda onaj atentat na ovoga palikuću, i dosta puta đe zadnji put zijeva, pa se prekrstim i pogledam put nebesa i pomolim se za moje pretke koje je ova kukavica ubijala a žene im i đecu mučila...
@@@@
sto bi ostalo od srpskoga laznoga ponosa kad nebi krivotvorili istoriju.500 godina prava prve bracne noci i samo dva ustanka.Trobojka koju im je dodijelio Mehmed II Turski sultan.Crkva po njihovom registru iz 1835 godine KUM UBIJA KUMA SIN OCA UNUK DJEDA PROCERUJE I SVA MOGUCA DRUGA NEPOCINSTVA