25 °

max 30 ° / min 21 °

Četvrtak

06.08.

30° / 21°

Petak

07.08.

30° / 21°

Subota

08.08.

33° / 23°

Nedjelja

09.08.

34° / 23°

Ponedjeljak

10.08.

34° / 22°

Utorak

11.08.

33° / 22°

Srijeda

12.08.

33° / 22°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Knjiga o vječitoj meti

Kultura

Comments 0

Autor: Antena M

  • Viber

Knjiga o vječitoj meti

 Piše: Nemanja Batrićević

Pogovor knjizi „Zbilje i prividi“ Milorada Popovića, u izdanju Otvorenog kulturnog foruma (OKF) i Antene M, Cetinje/Podgorica 2020.

 

            Da je crnogorska politička i intelektualna elita u bilo kojem trenutku od početka XX vijeka izgradila sveobuhvatan nacionalni program, knjiga "Zbilje i prividi" ne bi postojala, a crnogorska javnost bi Mija Popovića poznavala isključivo kao nagrađivanog književnika. No, kako bojazan od nacionalne asimilacije Crnogoraca nikad nije suštinski iščezla, njegov društveni angažman nastavio je biti i sociološki - usmjeren ka cjelovitoj, kritičkoj analizi crnogorskog političkog i nacionalnog bića. U žanrovskom smislu, "Zbilje i prividi" predstavljaju svojevrstan hibrid: ujedno analitički osvrt na hronologiju propuštenih prilika, preporuka za nadolazeće izazove, ali i lična odbrana od medijskih kleveta izazvanih neapologetičnom borbom za stvaranje održivih osnova moderne crnogorske nacije.

            Kao i u svojim ranijim knjigama, Popović uzima kulturološki pristup izučavanju crnogorske nacije. Insistiranjem na naciji kao „zamišljenoj“ a ne krvnoj zajednici, on sebe stavlja na put dvostrukog neprijateljstva. Sa jedne strane, odbrana crnogorskog identiteta na kulturološkim osnovama nužno zahtijeva demistifikaciju velikosrpske propagande o Crnoj Gori kao „srpskoj Sparti“ i crnogorstvu kao „izdatom srpstvu“. No, još i važnije, ona podrazumijeva izbavljanje iz zabluda nominalnih saveznika, sklonih primordijalnim tumačenjima tzv. „etnogenetičarske“ škole, koja je ostala nemoćna pred ideološkom zloupotrebom Duklje kao „proto-plemena“ današnjih Crnogoraca. Uprkos neupitnom doprinosu crnogorskoj istoriografiji, autor upućuje na krucijalnu metodološku pogrešku, o kojoj se u našoj intelektualnoj javnosti ne govori dovoljno - romantizaciji Duklje Vojislavljevića i de facto predavanja XIX vijeka, sa svim ključnim identitetskim elementima, nasljednicima velikosrpske ideologije.

Donekle je paradoksalno da Popović, kao književnik, vješto izbjegava romantičarsku zamku u koju su se obreli mnogi naši istoričari. U svojoj analizi on je idealistički nepokolebljiv, ali njegov argument ostaje suštinski pragmatičan. Emocionalna privrženost Crnoj Gori, koja za njega predstavlja svojevrsnu opsesiju, ne odvlači pažnju sa upotrebne vrijednosti koju pridaje ključnim „mjestima śećanja“ naše istorije, odnosno funkciji koju ona imaju u stvaranju tradicije koja odgovara potrebama treće decenije XXI vijeka. Ukoliko postoji jedan, fundamentalni, privid koji autor kani iskorijeniti svojim djelom, onda je to nesumnjivo taj da bogat državotvorni i identitetski materijal Crnogoraca predstavlja jemstvo njihovom opstanku. Zato je ośećaj kolektivne neizvjesnost dominantan sentiment i najbolji kod za čitanje ove knjige. Naime, duga istorija državnosti, slobodarska tradicija crnogorskih plemena, pjesničke i vladarske visine Petra II Petrovića-Njegoša, crkvena autokefalija i jezička osobitost, već jednom nijesu bile dovoljne da sačuvaju crnogorsku državu od sloma, a Crnogorce umalo od nestajanja. Zašto bi onda danas, kad śećanje na njih blijedi, ove kulturno-političke odrednice, same od sebe, mogle biti dovoljna garancija?

Stoga, poimanje moderne nacije kao zajednice bazirane na zajedničkim mitovima i kolektivnom śećanju, autoru dozvoljava da polemiku o istoriji crnogorske nacionalne ideologije oslobodi nepotrebnog determinizma. Umjesto opsesivnog dokazivanja desetovjekovnog etničkog i državnog kontinuiteta, ponuđena je strategija koja naglašava mentalitetske, socio-psihološke i kulturno-istorijske specifičnosti Crnogoraca. Takva bi strategija bila, ne samo modernija, već i daleko jednostavnija od pokušaja dokazivanja nečega što je suštinski - nedokazivo. No, više čak i od naučnog kadra, za ostvarenje ovog nauma Crnoj Gori nedostaje senzibiliteta i imaginacije nužne za „hiruško“ razdvajanje nacionalnih ideologija. Posljedice manjkavosti o kojima se u knjizi govori jasno su vidljive danas, kada pripadnici i crnogorskog i srpskog nacionalnog korpusa istovremeno svojataju Gorski Vijenac, Kralja Nikolu I Petrovića, plemensku tradiciju, krstaš barjak i najvažnije bogomolje.

Nasuprot analizama ogrezlim u velikosrpskom i komunističko-federalističkom narativu o crnogorskoj naciji, "Zbilje i prividi" postavljaju suštinska, za sudbinu nacije neuporedivo važnija, pitanja – čime možemo objasniti ekstremnu fluidnost nacionalnog identiteta, usljed koje je samo u periodu od 1948. do 2001. godine „nestala“ gotovo polovina samoizjašnjenih Crnogoraca? Zašto crnogorski identitet nije konsolidovan uprkos obnovi državnosti i formalnom uspostavljanju svih relevantnih kulturnih i obrazovnih institucija u posljednjih 70 godina? Zbog čega je u Crnoj Gori urađeno manje nego u, recimo, Makedoniji koja je imala znatno složeniju kulturno-identitetsku situaciju? Popović odgovor na ova pitanja prije svega nalazi u ambivalenciji političkih i kulturnih elita, koje nijesu uspjele produkovati održivu i konzistentnu nacionalnu politiku. Slijepo slijedeći Đilasovu konfuznu doktrinu o Crnogorcima kao polunaciji, ključne kulturno-obrazovne i naučne institucije nastavile su baštiniti srpsku imperijalnu misao. Ova namjerna institucionalna dvosmislenost savršeno se uklopila sa dogmatizmom i nepostojanošću kao ključnim odrednicama političkog bića Crnogoraca.

U tom smislu, ova knjiga daje novi doprinos pažljivo otkrivajući savremene manifestacije asimilatorskih težnji elitnih kulturno-naučnih institucija, predvođenih Crnogorskom akademijom nauka i umjetnosti. Da „riba smrdi od glave“, autor jasno pokazuje razotkrivajući intelektualne svjetonazore njenog čelnika, Dragana K. Vukčevića, osvjedočenog svetosavca sa informbiroovskim kompleksom, koji pod krinkom „ustavnog patriotizma“ (i sličnih projekata) koristi državne finansije da normativno propiše dvojnu nacionalnu svijest i trajno „razblaži“ crnogorski identitet. U maniru nesvojstvenom crnogorskoj javnoj sceni, Popović odbija ovu, naizgled banalnu, ali opasnu manipulaciju, stvorenu sa ciljem urušavanja krhkog crnogorskog identiteta pod teretom još jedne nadnacionalne utopije.

Aktuelnim pokušajima zavođenja Crnogoraca za „Goleš planinu“ prkosi se neumornim podśećanjem na činjenicu da i sa identitetima postoji redosljed stvari. Ipak, kontaminacija medijskog prostora kvazi-analitičkim besmislicama frustriranih kolumnista uspjela je čak i elementarni razum dovesti na odbrambene pozicije. Tako je danas u Crnoj Gori ne samo dozvoljeno, već i poželjno, medijski denuncirati kulturnog djelatnika samo zato što se usuđuje, bez izvinjenja, izreći prostu istinu: građansko i nacionalno se uzajamno ne isključuju, već prožimaju. Zato, socijalna i ekonomska emancipacija doći će kao posljedica, a ne uzrok ukupnog društvenog uljuđenja.

            Međutim, čak bi i najostrašćeniji difamatori Mija Popovića, ako su sposobni za makar i malo iskrenosti, morali priznati da "Zbilje i prividi" nijesu pisani optimizmom slavodobitnika. Ne umanjujući doprinos zaslužnih pojedinaca, on do kraja ostaje nefasciniran institucionalnim formalizmom. Upravo je insistiranje na identitetu „po dubini“ razlog dominantno pesimističkog tona ove knjige. Iako unaprijed optužen za „režimsko“ djelovanje, autor bez ustručavanja najveći dio knjige posvećuje kritici današnje elite, na čiju su identitetsku neprosvijećenost, nekompetentnost i političku prevrtljivost, neprijatelji uvijek mogli računati. Nominalno na tragu izgradnje crnogorskog identiteta, njihovi napori nerijetko su osujećeni pogubnom kadrovskom politikom. Takvo je i njegovo viđenje Đukanovića, čije će državotvorstvo zasigurno biti u centru pažnje budućih generacija. Ne skrivajući simpatije prema neospornim uspjesima, prije svega na spoljnopolitičkom planu, Popović njegov tehnokratski stil prepoznaje kao ključni razlog što su kompleksna kulturološka i identitetska pitanja delegirana nedovoljno senzibilnim i krajnje nepasioniranim savjetnicima. Posljedice takve politike najbolje su vidljive danas, kad od anticrnogorske histerije, izazvane pokušajem vraćanja Srpske pravoslavne crkve u pravne okvire, Crnu Goru u značajnoj većoj mjeri brane pojedinci izvan sistema, nego li oni u njemu.

            Ako je u dijelu polemike o nacionalnom pitanju na viđelo izašao Milorad Popović kao analitičar društvene zbilje, onda se u dijelu knjige posvećenoj zabludama o njemu kao pojedincu, u svoj snazi iskazao Milorad Popović kao književnik. Psihološki profili difamatora, ideoloških neprijatelja i bivših saveznika razrađeni su do tančina. Lično svjedočanstvo o sitnim frustracijama i patološkim ambicijama čini da se na momente čitaju više kao književni likovi, nego li kao akteri političkih zbivanja. Ciničan bi se čitalac mogao zapitati je li nekima od njih prišiveno više smisla i karaktera nego su, u svojoj jednostavnosti, zaslužili. Čak i da je to slučaj, ne valja smetnuti sa uma da su upravo njihovi socio-psihološki profili ključna veza sa detaljno opisanom stogodišnjom tragedijom crnogorskog nacionalnog pokreta. U njima je oslikana istorija crnogorskog konvertitstva. Vječno u škripcu između lažne gordosti i zanesenosti vladarom, svu su snagu, kapital i sujetu uložili u relativizovanje suštine svoje izdaje.

            Na kraju vrijedi reći da su "Zbilje i prividi", prije svega, iskrena knjiga. Ako u njoj uopšte ima neistine, onda je ona sadržana u rečenici „da nema pouzdanih naznaka da će se budući hroničari, sociolozi i istoričari književnosti“ angažmanom Mija Popovića baviti sa više smisla za istinu nego njihovi prethodnici u XX vijeku. Ostvari li se, međutim, ovo proročanstvo, više od njega izgubila bi sama Crna Gora. Uvažiti vrijednost njegove rasprave o nacionalnom pitanju za novu generaciju znači odricanje od kolektivnih iluzija i započinjanje institucionalnog upravljanja procesom svođenja dvojne nacionalne svijesti na zanemarljiv nivo.

 

U suprotnom, privid će postati zbilja, a mi nećemo postati ono što već jesmo.

 

 

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR