Knjiga Crnogorski jezik i nacionalizam: ogledni primjer kulture pljuvanja (I dio)

Za Antenu M piše: Milorad Nikčević

Početkom 2000-ih u Monitoru se začela polemika između mojega brata Vojislava, čovjeka koji je decenijama prometejski u slavistici zastupao stav o postojanju crnogorskoga jezika, i tada docentice Rajke Glušice. Vojislav je u Monitoru objavio kritički prikaz knjige Rečnik ijekavizama srpskoga jezika Branislava Ostojića i Dragomira Vujičića. Umjesto da na Vojislavljevu kritiku odgovori Ostojić kao autor (Vujičić nije bio živ u vrijeme kad je knjiga objavljena), na njega je reagirala Ostojićeva štićenica Rajka Glušica, osporavajući tada postojanje crnogorskoga jezika tezom o nekakvom crnogorskom književnojezičkom izrazu kao podvarijanti srpskoga jezika i tvrdnjom da bi u Crnoj Gori trebalo standardizirati oblike kao što su poslednji, sledeći, ozleda, rečnik, rečica, predlog i sl. Vojislav se tom perfidnom pokušaju uvođenja ekavice na mala vrata u Crnoj Gori oštro suprotstavio, razobličavajući opasne namjere nikšićke serbistike.

Na Filozofskome fakultetu u Nikšiću decenijama se Vojislav inokosno borio za crnogorski jezik i književnost. Svaki ma i najmanji gest blagonaklonosti kolega doživljavao je kao podršku njegovim stavovima. U svojemu idealizmu često nije uspijevao razlikovati iskrenu solidarnost od prijetvornih, karijerističkih ambicija pojedinaca. Samo neku godinu od pomenute polemike u Monitoru Vojislav mi je u jednome razgovoru euforično saopštio: „Rajka je Crnogorka!“ Znajući ga kao dobrodušnu ličnost, sklonu da olako i prebrzo povjeruje u dobre namjere ljudi oko sebe, podśetio sam ga na polemiku i stavove koje je Glušica u njoj zastupala, no Vojislav mi je samo kratko odgovorio: „Pušti sad to, Crnogorka je ona, samo ne smije da se eksponira.“

Neđe oko referenduma u Crnoj Gori, Glušica je zaista prvi put makar i izokola saopštila da joj je crnogorski jezik prihvatljiv, a Vojislav je sve svoje respektabilne konekcije sa stručnjacima iz slavistike iskoristio da promovira na međunarodnome planu još jednoga crnogorskog filologa koji, za početak, makar više ne negira postojanje crnogorskoga jezika. Uskoro mi se Vojislav javio da upotrijebim svoj autoritet u Republici Hrvatskoj kako bih pomogao da se formira komisija za izbor Rajke Glušice u zvanje redovnoga profesora. U javnosti je plasirana teza da joj je izbor u zvanje navodno zapriječen zbog zalaganja za crnogorski jezik, što je u najmanju ruku bilo neobično objašnjenje, budući da su u komisiji koja je odbacila njen izbor pored njezina mentora Ostojića, čiji je višedecenijski privrženik bila, bili još i Živojin Stanojčić, ugledni srpski jezikoslovac koji se uvijek dosljedno borio protiv srpske hegemonijske jezikoslovne politike, kao i Ljiljana Subotić, koja je s velikim simpatijama gledala na Vojislavljev rad. Nije me niko mogao ubijediti da su Stanojčić i Subotićeva, koje sam znao kao časne ljude i izvrsne stručnjake, iz političkih razloga spriječili izbor u zvanje Rajke Glušice, no Vojislavljevu molbu nijesam mogao odbiti, pa sam se potrudio da se u skladu sa svojim ingerencijama i moćima raspitam za moguće članove nove komisije za izbor u zvanje.

Nedugo potom, neposredno poslije Vojislavljeve smrti, Rajku Glušicu imao sam prilike ugostiti u Osijeku. Nakon što je spriječen da u Nikšiću dovrši postdiplomske studije, Adnan Čirgić, kojega je Vojislav posljednjih godina smatrao najdarovitijim crnogorskim filologom, upisao je jezikoslovni doktorski studij na Filozofskome fakultetu u Osijeku, đe je i odbranio izvrsnu disertaciju o govoru podgoričkih muslimana. U postupku formiranja komisije za odbranu disertacije, kad je za njenoga predśednika imenovan ondašnji predśednik HAZU, inače vrsni dijalektolog, Milan Moguš, zamoljen sam od matičnoga Fakulteta da predložim nekoga od lingvista iz Crne Gore da bude član komisije, pa sam u uvjerenju da je posve promijenila retrogradne lingvističke nazore, a s ciljem da pomognem njenu afirmaciju izvan granica Crne Gore, predložio da to bude Rajka Glušica. Glušica nije krila da joj je takva ponuda osobito imponirala, pa joj se rado i odazvala. Sama odbrana bila je na iznimno visokome nivou, a prisustvovali su joj i neki od najuglednijih hrvatskih jezikoslovaca, poput onomastičara akademika Petra Šimunovića, koji je samo za tu priliku doputovao iz Splita.

Kad sam samo godinu dana kasnije iz medija doznao da se Glušica nanovo odmetnula, ovoga puta od montenegristike, kojoj je pripadala svega par godina, priśetio sam se onog mog rezerviranog stava, kao i Vojislavljeve beskrajne naivnosti. Glušica je zloupotrijebila našu dobru volju i želju da pomognemo kadrovsko jačanje montenegristike za samopromociju, što joj je obezbijedilo visoke pozicije u univerzitetskoj hijerarhiji, kao i brojne honorarne angažmane, poput pozicija u komisijama za izradu predmetnih programa, ekskluzivnih prava na pisanje udžbenika i sl. Beskrupuloznost koju je na tome putu pokazala, odstranjujući „neposlušne“, organizirajući intrige i hajke na kolege, blateći mrtve velikane i kompromitirajući žive konkurente, nezapamćena je u univerzitetskim krugovima.

Kad mi je ovih dana do ruku došla njena druga po redu knjiga, Crnogorski jezik i nacionalizam, uvjerio sam se da se riješila da svoju besprizornost i ukoriči. Nije ovo mjesto đe bih se mogao osvrnuti na sve groteskne „argumente“ koje u svojoj knjizi promovira Glušica, pa ću ukazati samo na nekoliko detalja.

Glušica u svojoj knjizi afirmira teoriju o policentričnom srpskohrvatskome jeziku čije su standardne varijante srpski, hrvatski, bosanski i crnogorski jezik. Tu je koncepciju, kao i bezmalo svukoliku teorijsku literaturu, Glušica preuzela iz knjige moje bivše studentice Snježane Kordić Jezik i nacionalizam. Kako je na samome početku knjige citirala Kišov lucidni stav o nacionalizmu, Glušica je u Kišovu djelu mogla pronaći i lijepo zapažanje da „mnoge knjige nisu opasne, opasna je samo jedna“. Glušica svoje jezikoslovne obzore svodi na usko slijeđene koncepcije Snježane Kordić, čak i kad su te koncepcije neprimjenjive ili anahrone. Njihova anahronost leži u činjenici da promoviraju „policentrični“ srpskohrvatski jezik kao polazište svih jezikoslovnih uvida, zanemarujući da je riječ o političkome jeziku koji je nestao s istorijske pozornice prije tri pune decenije. K tome, kao tipični policentrični jezici navode se najčešće engleski, španski i portugalski, pa priču o policentričnosti nerazdvojno slijedi i koncept kolonijalizma. Bjelodano je da teza o policentričnosti danas odgovara samo briselskoj činovničkoj strukturi da im prištedi novce za prevođenje i radikalnim krugovima serbistike da potvrdi njihove kolonijalne konstrukcije da je upravo srpski jezik policentričan, a da su standardni jezici, po njima „takozvani“, hrvatski, bosanski i crnogorski samo njegove varijante. Na tu tezu, uz varljivu preinaku srpskoga u srpskohrvatski, pristaje Glušica i javno je promovira jer se valjda vratila svojim serbističkim korijenima.