25 °

max 31 ° / min 19 °

Nedjelja

20.09.

31° / 19°

Ponedjeljak

21.09.

31° / 19°

Utorak

22.09.

27° / 21°

Srijeda

23.09.

23° / 22°

Četvrtak

24.09.

26° / 21°

Petak

25.09.

26° / 22°

Subota

26.09.

26° / 21°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Art nam brani filologa mrtva, što ga brani kad ga ne odbrani III dio

Kultura

Comments 28

Autor: Antena M

  • Viber

Art nam brani filologa mrtva, što ga brani kad ga ne odbrani III dio

Za Antenu M piše: Adnan Čirgić

Na principima kosmopolitizma odgajana Rajka Glušica svoje je poglede dodatno „odnegovala“ u Društvu za negovanje srpskoga jezika. Otud su njeni stavovi o Hrvatima sasvim prirodni i očekivani. Ilustracije radi, navedimo dva primjera: „Nacionalistički mit o postojanju nacije neprijatelja koja ugrožava crnogorsku naciju i njen jezik, kao neprijatelja prepoznaje prije svega srpsku naciju i njenu asimilatorsku politiku. Mit o srpskom jezičkom unitarizmu, razvijen u Crnoj Gori i Hrvatskoj, stvorio je zajedničkog neprijatelja, ali i spremnost hrvatskih jezičkih nacionalista da podržavaju crnogorske u otporu prema tom navodom unitarizmu. Ovo je ujedno i odgovor na pitanje otkud u kodifikaciji crnogorskog jezika toliko Hrvata, čemu treba dodati i jak finansijski motiv, tj. visoke honorare za uloženi 'trud' i 'pomoć'“ (str. 49) te „naši dobri susjedi Hrvati“ (str. 57). Tako Glušica, u poznatome pjesničkom maniru: „reče mi jedan čoek“, diskredituje ne samo „hrvatske jezičke nacionaliste“ no i „naše dobre susjede Hrvate“.

Premda smo mislili da je srpskohrvatski jezik standardizovan u cilju unifikacije bivšega jugoslovenskog državnog prostora, izgleda da tu nikakva unitarizma nije bilo. Tretiranje crnogorske kulture kao srpske, crnogorskih govora kao segmenata srpskih dijalekata, Njegoša kao srpskoga pisca, crnogorskih pisaca kao zavičajnih i dijalekatskih, Miroslavljeva jevanđelja kao spomenika srpske pismenosti, ćirilice kao srpskoga pisma, Crnojevića štamparije kao prve srpske štamparije itd. nije unitarizam. Biće da je i to jedan vid kosmopolitizma udruženja i ustanova čiji je Glušica član. Iako i sama u knjizi o kojoj je riječ standardni jezik definiše kao „jezik (koji) se dobija procesom standardizacije u osnovi kojeg stoji kulturna, politička, ideološka i ekonomska unifikacija (istakao A. Č.) društva“ (str. 71), izgleda da policentrični srpskohrvatski jezik (ili makar onaj njegov istočni centar) u osnovi nije imao unifikaciju.

Ali su zato iz zapadnoga centra stigle brojne prepravke tradicionalnoga bića u Crnoj Gori, kao da dopunjuje Glušica još jednoga poznatog kosmopolita iz Crne Gore. Tako je pored nacionalizma u Crnu Goru iz Hrvatske stigao i „hrvatski termin“ jotacija umjesto jotovanje (str. 125). Kad se mane u naučne visine, zaboravi Glušica da u gramatikama koje se koriste u Crnoj Gori postoje termini poput palatalizacija, sibilarizacija, nazalizacija, desonorizacija, reduplikacija i sl. Nema sumnje da su redovnoj profesorici opšte lingvistike ti termini poznati.

Da svako malo iz Glušičinih naučnih redaka proviri ispražnjeno korito, neka posvjedoči i ovaj citat: „Aktuelne crnogorske jezičke nacionaliste odlikuje glad za novcem, nagradama i priznanjima. Kao 'afirmatori i branitelji' nacionalnog jezika, nosioci crnogorskog jezičkog nacionalizma su veoma dobro unovčili svoju djelatnost. Budžet opredijeljen za njihovo finansiranje je ogroman za crnogorske prilike, na namještenim konkursima Ministarstva nauke, kulture i prosvjete osvajaju velika sredstva, a novčanu potporu i moralnu satisfakciju predstavljaju i nagrade koje dobijaju“ (str. 61).

Pored objektivnosti, skromnosti i kosmopolitizma Glušicu karakteriše inventivnost, prefinjenost izraza i izbrušen stil. Kako smo joj stil već ilustrovali, neka ovaj citat (bez našega komentara) ilustruje autoričinu inventivnost i duhovitost. Zamjerajući autoru ovoga priloga na izjavi iz 2011. da su donedavno crnogorski jezik i nauka o njemu pripadali ilegali, rijetkim i posvećenim pojedincima i neoficijelnim institucijama, Glušica tolkuje: „Ovo znači da je sada jezik ilegalac, zahvaljujući 'rijetkim i posvećenim' pojedincima tog jezika (V. Nikčević, R. Rotković i poneko još), koji su ga skrivali i tumačili u tajnosti, postao legalan i dio zvanične politike, a u 'oficijelnoj instituciji' Institutu za crnogorski jezik i književnost dobio svoje afirmatore i čuvare. Tako je konačno od sigurne smrti u ilegali ili u izgnanstvu spašen crnogorski jezik, a njegova svijetla budućnost na Institutu, kasnije Fakultetu za crnogorski jezik i književnost – zagarantovana“ (str. 49). Kako u komentarisanju datoga navoda ni rukavice ne pomažu, ostavićemo ga na zor autorici.

Istini sklona Rajka Glušica veli da je 17. juna 2009. godine u Službenome listu objavljena Vladina odluka u kojoj stoji „Pravopis crnogorskoga jezika donosi Ministarstvo prosvjete i nauke, na prijedlog Ekspertske komisije koju imenuje ministar prosvjete i nauke“ (str. 89), čime je Savjet za standardizaciju crnogorskoga jezika ukinut „a njegove poslove i zadatke preuzima Ekspertska komisija i od Vlade novoosnovani Institut za crnogorski jezik i književnost na čelu sa direktorom A. Čirgićem“ (str. 89). U kolopletu laži kojim crnogorski jezik proglašava nacionalističkom tvorevinom splela se i sama pletilja koja zaboravlja da je Institut za crnogorski jezik i književnost osnovan nakon više od godinu dana od usvajanja Pravopisa. A evo i njezina objašnjenja kako se počinje razvijati nacionalizam:

„Nacionalni ideolozi u svesrdnoj saradnji sa nacionalnim lingvistima, najprije prave otklon od termina srpskohrvatski jezik, koji se shvata kao produkt neuspjelog političkog jugoslovenskog projekta, iako se zna da ovaj termin u slavistici ima dugu tradiciju i stariji je skoro vijek od jugoslovenske države“ (str. 14), a onda u fusnoti na istoj strani upućuje veleučeno da je termin srpskohrvatski najprije upotrijebio J. Grim 1824, da ga je prihvatio J. Kopitar 1836, da su ga prihvatili hrvatski gramatičari u XIX vijeku a da je u Francuskoj u upotrebi od 1869.

E sad kad znamo sve te podatke, otklonjene su sve sumnje u jezički unitarizam bivše Jugoslavije te raskrinkani svi zahtjevi za oficijelni život tipičnih crnogorskih jezičkih osobina koje ne poznaje srpskohrvatska norma.

Glušica zna i adresu na kojoj stanuju crnogorski jezički nacionalisti: „Predstavnici crnogorskog jezičkog nacionalizma i zvanične jezičke politike u Crnoj Gori okupljeni su na Institutu/Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, a podržani su od najviših državnih institucija, prije svega Ministarstva prosvjete i Vlade Crne Gore. Nasljednici su naukovanja profesora slovenačke i crnogorske književnosti i 'utemeljivača montenegristike' Vojislava P. Nikčevića, a zatim i Radoslava Rotkovića, koji nijesu bili lingvisti“ (str. 41). Cetinjani bi rekli: „Eto tako!“ Pridružujući im se, nastavljamo dalje, ne prekidajući poaroovsku istragu naše profesorice: „Vlada Crne Gore osniva Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju 2014. godine, bez naučnog kadra i stvarnog i naučnog opravdanja. Tim se činom još jednom pokazala politička preferencija i krunisalo višegodišnje političko i finansijsko ulaganje u crnogorski jezički nacionalizam, koji, vidjeli smo, izaziva nove podjele u društvu.

FCJK je jedina obrazovna ustanova u Crnoj Gori koja je pod ingerencijom Ministarstva finansija, izvan je univerzitetskih okvira i bilo kakve akademske kontrole, pa prema tome, nikome ne polaže račune za svoj rad“ (str. 232). Sad kad smo otkrili da je Fakultet za crnogorski jezik i književnost nacionalističko gnijezdo te da potpada pod ingerenciju Ministarstva finansija, da ljudi koji su utemeljili savremenu jezičku montenegristiku i koji su se jezikom bavili punih pet decenija nijesu lingvisti te da na Fakultetu nema naučnoga kadra, možemo nastaviti dalje uz molbu čitalaca da rezultate istrage srpskohrvatske detektivske lingvistike ne provjeravaju na sajtu Fakulteta niti u dostupnoj literaturi.

FCJK je osnovan „bez ikakvog akademskog ili kadrovskog utemeljenja i društvenog opravdanja, uz brojna kršenja zakona i pravilnika koji propisuju proceduru dobijanja akreditacije i licence za rad i ponovo sa A. Čirgićem na čelu, ovaj put kao dekanom. Tako smo dobili fakultet za samo jedan jezik (u žargonu je raširen naziv: fakultet za dva slova), što je presedan u akademskom svijetu, a činjenica da ne pripada nijednom univerzitetu, te da za svoj rad odgovara samo ministru prosvjete (valjda ministru finansija jer je maloprije utvrđeno da FCJK potpada pod ingerenciju Ministarstva finansija – A. Č.), bjelodano pokazuje da fakultet funkcioniše bez uobičajenih mehanizama za kontrolu kvaliteta rada i finansija. Zahvaljujući velikom budžetu, danas je na fakultetu okupljena brojna ekipa saradnika, uglavnom bez naučnih kompetencija, ali sa bezrezervnom odanošću stavovima 'utemeljivača montenegristike' i nacionalističkoj jezičkoj politici.“ (str. 41). Viđeli smo već da je utemeljivač montenegristike Vojislav P. Nikčević, detektovan kao profesor slovenačke književnosti, koju je zbilja predavao u doba demokratske jezičke politike usmjerene protiv unitarizma.

Jezički nacionalisti u Crnoj Gori, veli R. Glušica, svoju istinu proglašavaju dogmom „i ne podnose dijalog. Nijedna rasprava, debata, okrugli sto, nijedna televizijska emisija, nijedna prilika da se ukrste argumenti. Vjerovatno zato što znaju da su im argumenti slabašni i na staklenim nogama, pa se drže hladovine svojih 'naučnih' institucija i moćnih zaštitnika...“ (str. 95).

Opet molimo čitaoca da ne zaviri u izdavačku djelatnost FCJK, osobito u zbornike s naučnih skupova koje je organizovao FCJK, te da na youtube-u ne traže debate u kojima su briljirale „profesorke sa Studijskog programa za crnogorski jezik iz Nikšića“ (str. 249). Sve je na ovome svijetu pričina liše nauke Rajke Glušice. Snagom svojih argumenata ona pobija i neke dosadašnje aksiome u lingvistici štokavskoga jezičkog prostora. A kako to čini neka pokaže ovaj slučaj: „Nenaučna su i neutemeljena objašnjenja opravdanosti mekih glasova ś i ź iz nekih crnogorskih narodnih govora u standard (...). Osnovni razlog uvođenja ovih glasova u standard jeste stvaranje razlika u odnosu na druge varijante policentričnog zajedničkog jezika čime bi se pokazalo da se radi o različitim jezicima. (...) Oni se pozivaju na to da su 'uobičajeni i opšteprisutni glasovi na cijelom crnogorskom jezičkom terenu'.

Prije svega, to nije tačno, ti glasovi nijesu opšteprisutni, nemaju ih svi crnogorski govori i govornici, čestost upotrebe je upitna, naročito glasa ź, broj leksema sa tim glasom je zanemarljiv, ne postoji ni jedna riječ koja počinje ovim glasom“ (str. 123-124).

Lažu, dakle, obmanjuju, krivotvore, rade u korist crnogorskoga jezičkog nacionalizma svi od Vuka Karadžića naovamo – i Milan Rešetar, i Danilo Vušović, i Mihailo Stevanović, i Branko Miletić, i Dragoljub Petrović, i Radosav Bošković, i Mječislav Malecki, i Petar Đorđić, i Pavle Ivić, i Asim Peco, i Radomir Aleksić, i Milija Stanić i svi dijalektolozi koji su provirili u Crnu Goru i svi filolozi koji su se makar usput pozabavili crnogorskim govorima. Tih glasova u Crnoj Gori praktično i nema. A ako postoje, onda postoje samo da bi ćerali inat policentričnome srpskohrvatskom jeziku, koji Crnu Goru nikad neće prihvatiti kao centar mogućega javljanja pojedinih jezičkih specifičnosti, osobito onih kojih ne poznaje standard koji se razvija u Banjaluci i na Palama.

Nakon Glušičine tvrdnje da su objašnjenja opravdanosti uvođenja tih glasova nenaučna i neutemeljena, nauka je izrekla svoj sud! I ne samo što u crnogorskome pravopisu nema mjesta tim mekim glasovima, no ni u Gramatici crnogorskoga jezika nije uputno pominjati crnogorski standardni jezik. Svestranom, podrobnom, naučnom, utemeljenom itd. analizom Gramatike crnogorskoga jezika Glušica je došla do zaključka da „sintagma crnogorski standardni jezik mnogo je puta upotrijebljena u gramatici“ (str. 143). Ako se kad ko usudi da sačini novu, neka ne zaboravi da u njoj crnogorski standardni jezik ne treba spominjati. U suprotnome, čeka ga oštro pero Rajke Glušice!
Kako se treba baviti jezikom Glušica nije pokazala samo u ovoj knjizi no i kroz kompletan rad u svim tijelima koje je navela i koje je preskočila navesti u biografiji s početka knjige o kojoj je riječ. Njezine su sposobnosti malo đe došle do izražaja kao u projektu izrade Rječnika crnogorskoga narodnog i književnog jezika Crnogorske akademije nauka i umjetnosti za koju je takođe utvrdila da je na meti napada crnogorskih nacionalista (v. npr. str. 245, 249). O uspješnosti toga projekta bilo je ranije više riječi, pa ovaj osvrt ne bismo opterećivali time.

U zaključku ovoga osvrta možemo konstatovati da je autorica obogatila filologiju brojnim saznanjima poput onoga da je srpskohrvatski jezik živ iako je umro, da je crnogorski jezik varijanta policentričnoga srpskohrvatskoga jezika koji je imao dvije varijante – srpsku i hrvatsku, da svi koji ne misle kao ona i Snježana Kordić spadaju u jezičke nacionaliste, početnike, nelingviste itd., da Fakultet za crnogorski jezik i književnost pripada Ministarstvu finansija a odgovara ministru prosvjete iako ne odgovara nikome, da jezički nacionalisti na tome fakultetu predstavljaju bruku za Crnu Goru i da sarađuju isključivo s nacionalističkim „dobrim susjedima Hrvatima“, da niko ozbiljan ne sarađuje s tim fakultetom iz čega se izvodi zaključak da ni Dejvid Kristal, Mark Grinberg, Danijel Everet, Antoan Kompanjon i drugi ne spadaju među ozbiljne autore, da ś i ź nijesu karakteristični crnogorski fonemi te da su nastali za inat srpskohrvatskoj normi, da je srpskohrvatska norma bila uzor fleksibilnosti i demokratičnosti za vas ostali svijet ali da je postradala zbog antijugoslovenskoga nauma hrvatskih jezikoslovaca. Umjesto daljega nabrajanja naučnih postignuća Rajke Glušice u narečenoj knjizi rezimiraćemo o autorici služeći se stihom poznatoga pjesnika kojega je demokratična serbokroatistika postavila na čelno mjesto srpske književnosti: Da ne bješe pod onom titulom, / ne šćaše se bojat od uroka!

Komentari (28)

POŠALJI KOMENTAR

Aristos

@Roksana - Zato što je Vuk bio jedan od tvoraca hrvatsko-srpskog (unitarnog) jezika kojim su sva lokalna narečja i jezici odbačeni. Zato što stvaranje S-H jezika 1850 implicira da se do tog datuma ("do Vuka") u CG govorio crnogorski jezik.

Roksana

Još se davne 1960-te crnogorski lingvista Radoje Radojevic zalagao za crnogorski jezik, odnosno, njegovu zvanicnu upotrebu u Crnoj Gori, i zbog tog stava ubiljezen je u Bijelu knjigu, što znači da je to pitanje tada SAMO ODLOŽENO. No, kakvi smo, ni nakon 60 godina još imamo "vukovce" i na žalost!

Roksana

@radulovic, možemo to protumačiti i tako što je Ŕadulovć tu iskorišćena, jer vjerujem da im se stavovi ni ranije, i danas baš ne podudaraju.