Jovan Nikolaidis: Boka

Piše: Jovan Nikolaidis

Šesnaesti dan /8.4.1999. Četvrtak/

Vlažna, tiha, tužna, zelena Boka. Vijugavo putovanje rubom zȃliva, nevoljno, u vremenu bez smisla. Mora putovati, traži ga stari poznanik! Iz Čilea se dovukao u svoj bokeljski dom, nasmrt je bolestan. Vratio se da potone u svojoj zemljici, živi leš. Prijatelj je njega pozvao, hoće da se vide, od puste želje ispričaju ono što su propustili. Biće to dug razgovor.

Ribarske kabanice - žute, njihanje barki u modroj magli, čuje se kuckanje jedne o drugu u uskom mulu pred Perastom, ljudi na barkama kao spomenici.

Zelje kraj puta. Žene u crnini kao vitke mladice, i starice, grbave ili šepave. Gore - nevidan Lovćen kašlje zagrnut snijegom.

Jeste li igdje vidjeli da bajam i šljiva, portokali i grana masline, i zarastao kaloper, i pup smokve na grbavoj grani, tiču vršcima more? Toga ima u Boki.

Pred Risnom more ključa od podzemnih izvora. Nedaleko odatle vri iz konobe rijeka. U molu Ljute vidio je i golubove (ne galebove!) kako plutaju olovnom morskom površinom. I toga ima u zalivima Boke.

Agrumi u Boki su napušteni. I ljudi u Boki su napušteni. Sva je Boka napuštena. Samo o mimozama brinu, kad zrenu, zimi, u februaru, vješti trgovci tim cvijećem, i starice koje ga beru, same kraj ruina. Boka ima i praznik mimoze, cvijet Acacia dealbata kao poklon ženama, uz bajku koja označava poštovanje, donosi sreću u poslu i znači poruku vjernosti u ljubavi, a zapravo je, ovoga aprila, svega više prisutno nego poštovanja prema ljudima, vjeri u ljudsko bratstvo. Boka je danas tužna, žitelji njeni zbunjeni su. Blagorodan bokeljski živalj, mirni katolici, opet trpe nepravdu, opet im prigovaraju koješta. Iznova se budi mahnitost srpske Boke. Gospode, zašto uz sve što je lijepo, umah grune epitet: srpsko! Da ljepotu guši osionošću.

Ljulja se barka privezana o šljunčani sprud - konop omotan oko kamena. Potegnuta strujama vuče barka taj kamen u vodu. Sitni talasi zvone o oblutke, vraćajući se uz šum sivom plićaku.

Korača plažom dok se šljunak drobi. Vjetar na mahove mrsi mu kosu i trese mornarskim koporanom. Približava se kući. Od kratkog sunca u sutonu prozori bliješte, iako je oblačina. Čini mu se da iza okna neko motri. Je li prijatelj unutra? Čuje tihi, hroptavi glas - zove ga da uđe. Ulazi i grli Serafima Gopčevića koji se bio izgubio u svijetu, a sad stoji pred njim. Vrata se za njima zatvaraju.

(odlomak iz romana I TAKO SVIJET NASTA SLUČAJNO)