Nakon prilično besmislene prošlogodišnje ima-ga-a-nema-ga verzije, Filmski festival u Kanu se ovog ljeta vratio izdanjem koje je nadoknadilo sve propušteno.
Unaprijed smo znali da će to biti vanredno kvalitetno takmičenje, sa velikanima poput Verhovena, Pena, Farhadija, i Andersona u glavnoj konkurenciji, ali i nešto mlađim talentima kakvi su Hansen-Leve, Lapid ili Žulija Dikurno spremnim da im istrgnu priznanja iz ruku.
U velikom raspletu tokom proteklog vikenda, upravo tako se i desilo. Zlatna palma za najbolji film u takmičarskoj selekciji pripala je mladoj Dikurno, za ostvarenje „Titane”.
Pisali smo već o tome, predsjednik zvjezdanog žirija je već u uvodnom obraćanju greškom objavio ime dobitnice i tako u sekundi isisao manje-više svo uzbuđenje iz čitave ceremonije. Tako je stari majstor još jednom, u lice zaprepaštene slavljenice, demonstrirao ko je, ipak, najveći skandal-majstor u prostoriji.
Dikurno se jeste potrudila da ne zaostaje mnogo, i to ne samo činjenicom da je pobijedila ispred mnogo „jačih“ favorita. Njen „Titane“ je bio šok sam za sebe, jer kako drugačije opisati film u čijem fokusu je žena koja se prerušava u muškarca, postane serijski ubica i zatrudni sa automobilom?!
Autorka jednako zapanjujućeg „Sirovo“ („Raw“) time je potvrdila da je ime koje se mora dodati u red Arija Astera i Roberta Egersa kada se govori o predvodnicima novog horor talasa, prenosi bosonoga.
Potvrdila je usput i to da se snovi u Kanu i dalje ostvaruju, u svom pobjedničkom govoru otkrivajući kako je, kao djevojčica, svake godine iščekivala kansko ljeto i bila uvjerena da su svi ovjenčani filmovi savršeni, ali sada shvata da i nije baš tako.
Pod prijatnim šokom ostala je i susjedna Hrvatska, jer je Antoneti Alamat Kusijanović, režiserki i scenaristkinji rođenoj u Dubrovniku, glumica Melani Tjeri predala Zlatnu kameru za najbolji debitantski film. U pitanju je „Murina“, drama o djevojci koja sa porodicom živi na usamljenom ostrvu, čiji prividni mir i ustaljene šablone mijenja dolazak očevog imućnog prijatelja
Tokom 12 festivalskih dana, zaprepašćenja nisu bila rezervisana samo za laureate. Tako je Verhoven i kao veteran doma penzionera podigao gustu prašinu, ovog puta istorijskom dramom o lezbejskim opaticama, u kojem se statuica Djevice Marije upotrebljava kao dildo. Sa druge strane, Gaspar Noe je zaprepastio time što se, za promjenu, pojavio sa vrlo intimnim i emotivnim filmom.
I nakon svih tih šokova – što stvarnih, što šoumenskih – 74. izdanje Kana ostavljamo sa utiskom da se filmska industrija definitivno vratila na velika vrata i da joj je ova prinudna pauza čak godila, ako ne u finansijskom, onda u onom važnijem, umjetničkom smislu.
A Kan nas ostavlja u iščekivanju filmova premijerno prikazanih na Kroazeti, od kojih neki uskoro stižu u udarne bioskopske termine, a druge vrijedi vrijebati po bespućima striming servisa.
Pomenuti „Titane“, „Murina“, „Annette“, „Memoria“, „A Hero“ su sigurno među njima, ali ne zaboravite i na „The French Dispatch“, „Benedetta“, „Flag Day“, „France“, „Paris, 13th District“, „Petrov's Flu“, „The Story of My Wife“, „Where is Anne Frank“, „Vortex“…
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR