Pisac, demokratija, ideologija

Piše: Jovan Nikolaidis

(Esej  u “slavu” gadova iz CANU)

1.    Dok slazim strmim ulicama moga malog zatvorenog grada, susreću me mještani, sugrađani, i pozdravljaju, snishodljivo i pomalo u strahu, kao da sam u uniformi. Ja sam pisac i izdavač, i to njihova svijest smješta među posebna zvanja, aktivnosti tajnovite i čak kobne. Misle da je moja veza s onima koji pletu vrše za njihove živote duboka, da sam s takvima, od moći i prisile, u simbiozi. Smatraju me društveno angažovanim, doduše u posebnom, zagonetnom smislu. Rijetko me kad istinski razumiju, no uvijek su spremni da većinu mojih iskaza snishodljivim stavom i ugodnim riječima dočekaju i isprate. Moje postupke ne razumiju, čak se i ne trude da ih shvate, ili ne znaju za njih, a komentarišu ih uopštavajući. Neobaviješteni vole da uopštavaju. Takvi su i prema nosiocima vlasti, prema policiji i svakoj uniformi, pred činovnicima lokalne uprave, pred svima koji se svojski trude da njihove živote učine uzaludnim. I moja djelatnost, u njihovim očima, ima epolete. Misle da sam dio mreže koja je svuda oko njih da ih kinji, upućuje na zli put i zloupotrebljava. Zaludu im je dokazivati da je moj angažman gotovo uvijek usmjeren baš protiv onih među koje me smještaju njihovo nerazumijevanje i nelagoda. Za njih, ja nisam protiv sistema već, naprotiv, duboko povezan s njim, imam, kao, ovlašćenja koja nisu mala i snagu koju ne valja provjeravati kolika je. Usto znaju i da sam od sile nečiste nadaren nečim nadljudskim, čim sam u stanju ispisati toliko knjiga, njima nerazumljivih, mada ih nisu čitali, ali oni i svaku vlast smatraju nadljudskom. Ne zavide mi; rijetko ko bi od njih prihvatio moju ulogu. Poneki od njih povjeruje, tajomice, da je moje angažovanje satanska djelatnost, više za žaljenje nego za divljenje, da ću je jednom skupo platiti, no nikad moju djelatnost ne odvajaju od društvene angažovanosti. Za njih sam nelagoda kojoj se oni uklanjaju koliko mogu, jer od mene dobra ne može biti, kao ni od onih koje vavijek slušaju na radiju, gledaju na televiziji, čitaju iz novina.

2.    Boraveći u republičkom centru, u strukovnoj zajednici, kontaktiram s ljudima iz svoje branše, dok se svađam sa činovnicima u organima uprave, u nadleštvima i u klubovima prijestolnice, moja profesionalna djelatnost i društveno angažovanje dobivaju nove, šire, složenije odlike.  Moji rijetki navijači ili masovni protivnici, nepouzdani partneri ili kontraši, sapatnici u istom stroju ili u taboru nasuprot, u jednoj utakmici bez kraja, za više ciljeve umjetnosti, za bolje, slobodnije pojedince u otvorenom društvu kakve sebi kadšto predstavlja moja i njihova mašta, napadi mjesečarstva danju i manje ili više nadahnuta vizija. No, ni oni ne dovode u pitanje moj, niti svoj društveni angažman kao pisaca, književnih kritičara i izdavača, kulturnjaka i estradnih žonglera ili pajaca raznih vrsta, a rat sa mnom i meni sličnima dobija redovito oblike političke utakmice. Svi oni znaju, to podrazumijevaju, da su uzajamna preganjanja kojima smo se odali, kao što se drugi odaju alkoholu, društveno angažovana djelatnost.

3.     Gledam sebe u ogledalu. Zurim u obrazinu umornog intelektualca, opisivača literarnih skitnji od nemila do nedraga. I što vidim? Na koga me podsjeća ona podbuhla fiziognomija predamnom. Na stihotvorca iz doba romantizma,  od boga datog, na anđelka napuhanog, kao helijumom, nadahnućem koje ga i diže iznad realnosti, međ’ zvjezdice?! Pojca i pjevca slatkih zvukova iz svjetova kojih nikad nije bilo, palog u krajolik koji je mašta izradila za naivne: terra promessa slabašnom putniku? Krivo zrcalo nudi mi iluzionistu, trgovca čarobnim formulama za sreću, alhemičara iz instituta za nadu i obmanu, opijenog harlekina koji je aterirao u surove klance života da puku ponudi šaku vjere i decilitar olakšanja, dok bokče ne siđe jednom i svima nama patnima ne pokaže put u luksuzno zagroblje? Ne. Odraz mog lika više govori o pojedincu koji je svoje ime, pero i vještinu govorenja stavio u službu vjere u čovjekoljublje kojeg nema, istine i pravde kojih ne može biti, a koji će jednom, iako dobrano kasneći, ipak da stignu preko žrtvovanih kao preko mosta. Puk će krokodilskim suzama poškropiti grobove svih meni nalik, što su, čekajući bijele ptice ispreko mora, junački pali da bi potom po njihovim licima pala prašina ideala. Slatka je smrt takvom zadaćom izazvana. Da, društveni angažman nas je koštao života, ali smo, uprkos razumu, većinu svojih snaga stavili na raspolaganje uniženima i uvrijeđenima, ne tražeći ništa zauzvrat. Proganjano smo sjeme buntovnika u čijem se porazu nazire kadšto i prisjen prokletstva.

4.    Oni drugi, koji su se ipak dali umoliti da služe oligarhijama, da se sa pseće ložnice uz kamine ulaguju gospodarima i onom uvijek vitalnom čoporu iz naroda niklih serdara, takvi će uvijek i na pismu i na riječi podvući svoju društvenu ulogu, vijoriti barjakom angažovanosti. Oni su – to vidi svako ko objektivno hoće da sudi – izgrađivali naše domovine, žigosali mrske kolaboracioniste, konstatovali guje u njedrima naroda. Svojim perom kao drvenim mačem vitlali na svakoj biljezi, svojim biblijski gnjevnim glasom upozoravali na opasnost, majčinski savjetovali i očinski upućivali. Stihovima, urešenim kao snaše za vašar, rečenicom hiperboličnom kao čabar iz kojeg Marko pola pije pola šarcu daje, simbolima koji pùte ka najvišoj stvarnosti. Njina ilinska grmljavina ječala je pravoslavnim nebesima, za krst časni i slobodu zlatnu svi su oni, svi do jednoga, stotinu puta pali, i nije im dosta. Dražesne piruete panegirika ispisuju trbusi tih dvorskih plesačica, s nadom u srcu čuvanom ne za sebe no za narod, uvijek ovnovi predvodnici. Ni jedno vrijeme ne može bez ovakve sorte. Istorija književnosti puna ih je kao šodera, antologije i hrestomatije, brevijari i zbornici bili bi bez njih mršavi kao usjedjelice. Njihova finansijska bezbriga, njihovo “ima se i može se” uvijek zna da razgrne mjesto i u ložnice istorije udobno pohrani za budućnost potresne autoportrete slavomučenika, slobododobitnika. Vrijeme koje, kako filozofi tvrde, teče, izgleda nije najpouzdanije majstorsko rešeto, sjećanje čovječanstva redovito nasele i ovakvi pisci, angažovane poete koji o svome vremenu pišu za sva vremena.

5.    Najzad, ima i onih koji odbijaju da bilo kada, bilo čime, svoj vulkanski dar stave u službu bilo kome osim božanstvu umjetnosti, koja je ljudima od boga data da ih uzvisi mimo ikojeg drugog živog stvora. Od takvih odista osjeća nelagodu svaka vlast svijeta, njima zavide literarni fariseji, uz njih se, voljno i s ljubavlju, izgrađuje i vjera i nada ljudska, vjera niušta i nada niukoga, od njih učimo da se isplati jedino robovati slobodi. Nema mnogo takvih svetih poklisara, ali ih je dovoljno da bi se, s njima, steklo pogrešno ubjeđenje da čovječanstvo grabi naprijed. Uskom stazom nad vražjim liticama, polako, postupno, uporno, bez zastoja. Silina ovakvih genija šara nebesa vatrometom u tisuću boja, njihov svetački miris uzvisuje i prirodu, pod njihovim uticajem žednoj ljudskoj svijesti nikad dosta čojstva. Time što odbijaju da se društveno angažuju oni jesu dosljedno angažovani, ali uvijek nekoliko kopalja iznad banalnog, prosječnog, nevoljni da se svide svakom, ne živeći ni za koju suzu, ni za čiji osmjeh. Ništa ne traže jer imaju sve što drugi nemaju. Ne primjećuju zavist niščih duhom, ne odobravaju idolopoklonike, odbijaju da ih se svede na bilo šta, sve negiraju jer su sami sebi sve. A nisu bogovi već bića ljudska koja nastanjuju skrovita mjesta duha, do kojih put ne može naći niko ko već nije njihov, po svetoj sili srodnik.

6.    Literatura jeste izraz savjesti i odgovornosti. No, to njeno svojstvo, uvijek je pod sumnjom. U dušicama onih koji vole umjetnost, nju ponajviše, ponajčešće, porađaju pisci čija je taština, ne kaže se zaludu, božanska. Njome zarobljeni književnici olako skrenu sa skliske staze odgovornosti za ono što kažu, za ono što napišu. Te se ne dešava rijetko da, namamljeni počastima mirisavim kao miro, olako izgovore velike riječi o malim događajima i ličnostima, a kad ispadnu smiješni ili djetinjasti, to im se i isplati. Te i takve redovito ubija “prejaka reč”, ures zločincima i protuvama... Kao legeni zvonke su krilatice pjesnika-slugana, koji cvile od iliraca do današnjih dana “budnice”, šarene se kao papige njini opisi velmoža i hulja. Kad mine vrijeme pompeznog pojanja oda i zalede se klimoglavi servilnih literata, ostaje novom pokoljenju prenapuhana rečenica, nerazumljiva slika, banalna versifikacija. Kako im samo uspijeva, argatima po peru, hromim hodačima unatraške, da toliko samouvjereno, bestidno, neodgovorno nanižu toliko šupljih hvala mrgodnima i nadutima!

7.    Najgore tek dolazi! U uspostavljenom vakumu, koji moramo prihvatiti kao prostor u kome i za naše živote, za ono što je od njih preostalo, nade ima, sve će biti pripremljeno za nov medijski udar. Pripitomljene životinje čekaju nove obavijesti sa najviših mjesta. Brinuti ne moramo – sve se temeljito priprema. Protekle tri decenije u naše domove, kao zastave na apokaliptičnoj promaji, vijorili su rat i otimačina. Sa ekrana stizale su pred raširene zjene puka klanice Balkana, potom pljačke i milodari krvnika. Smrad sa zgarišta, trulež sa ratišta, ruševine i dim, a onda miris na brzinu uspostavljene elite i njihovi osmijesi koji naređuju nadu. Daleko su iza nas solfeđa jauka, danas se pjeva o srcu ljubavi i ljepoti divljine. Voditelji ne bljuju više pred našom stravom otrove i vjeru, sad se te šarene ptice bave opisima zdanja kroz koja već evroatlantski maestrali pire. I boje s pozornica sa više spratova, a na svakom zastava i smijeh porculanskih zuba koji štekću nacionalnu himnu. Vidite li narode što smo postigli?! Pravda je sve vrijeme bila kod nas, kadšto zapretana, kadšto ogoljena do zadnje stanice zaborava. Događalo nam se ukradeno vrijeme kojeg se danas ne sjećamo više nego mûha na ljepljivim vrpcama. Znamo, ubijeđeni, bez savjesti i bez osjećaja krivnje:

           – nismo bili u ratu,

           – kažnjeni smo znog tuđih grijeha koji su nam nametnuti,

           – ta je kazna spala sa nas kao sa nevino osuđenog omča,

           – uvijek smo bili za mir, ali tek danas, kad se uspostavlja na debeloj pučini    kapitala, on u našim čulima ima sladunjavi okus narkotika koji je stigao među našu braću, plemenike i kumove,

          – sa tim mirisom dolazi nada, njena krila izbrisaće svaki mogući trag sumnje u vedru sjutrašnjicu. Kao na izlazu iz tunela, bljesak svjetlosti biće jači od naše svijesti da smo u tunelu bili. Nikad nam neće biti bolje kao što će nam biti bolje. Kad se naviknemo na temeljita ubjeđivanja o nama s njima, tražiće da se popnemo na sveže ofarbanu dresinu. Pristaćemo. Prećutno. Gvozdenim šinama poći ćemo na putovanje koje je maltene već počelo, samo da se podese kamere i osvjetljivači naših novih putova. Pratiće nas na tom vijađu slavlja i parole, titule za vođe i ordenje za zaslužne, bleh muzika sviraće narodna kola, čuće se pjesma, čestitke na radiju, videospotovi političkih stranaka lijeve orijentacije, panađuri u svakom većem mjestu čije ljepote niđe na svijetu nema. Navući ćemo maske svojevoljno. Voziće nas dresina, klackaćemo se rodnim pejsažima, lijevo-desno, sjever-jug. Ići ćemo ususret novom dobu. Iza velike okuke, u novi tunel. Malo koji od nas će uvidjeti da se vozilo kojim se vozimo zove ideologija. I da su trovači svijesti ostali među nama. 

8.   Imali smo priliku u više navrata da pratimo kako se učvršćuje nova vlast. I da uočimo mehanizme koji se (uvijek na isti način) uspostavljaju takvim učvršćivanjem. Svaka je u početku, dok se ne zavijore zastave, imala, do čuđenja, vješto ponuđenu samilost za ljudsku nevolju. Svaka je, bez izuzetaka, agitovala za odbranu sirotinje, padala su obećanja socijalne pravde i zaklinjanja u nju. To je dolazilo otuda što su svi nosioci vlasti kojima smo bili svjedoci dolazili iz redova prostog svijeta, sa periferija sreće. Uvijek je nama rukovodio neki seljak, radnik, nadničar, u najboljem slučaju – činovnik. Gospodin nikada, najčešće uličar ili kvazigospodin prslih gaća. Kleftos. Gledali smo ih, zadihane, kako se penju uz strmine i nasmijani nam se obraćaju sa vrhova vlasti. Ta su brda bila niska, pitoma, lako se savlađivao put do vrha. Svaka je, rekosmo, po pravilu ideološkog karnevala koji mjeri vrijeme i određuje pravila, stavljala na lice obrazinu onog svijeta kojim će, nedugo potom, da vlada. Bestidno, nezajažljivo, surovo. I ni jedna vlast nikada nije pomenula da se uspinje uime građanskog dostojanstva. Socijalni programi polusvijeta, emancipovano radništvo koje ne radi, siromašno seljaštvo bez koga se neće zamišljati nijedna naša budućnost, napredna omladina sa gradskih periferija, poštena inteligencija sa čuka i iz šumetina – da. Građansko evropejstvo – nikada. I nikada nisu te razvaline naših vjerovanja upotrebljavali prvo lice jednine, čega se, inače, liberalna vlast, ne libi. JA je bilo jeres. Uvijek, baš uvijek: MI. Očekivalo bi se, da skupa sa MI, to mnoštvo prihvati i kolektivnu odgovornost, ali se nije priznavalo njeno postojanje. I još se jedna rabota ringišpilski vrtjela pred našim očima: varali su nas po mjeri kojom je većina željela da ih se vara. Pozivali su se na kolektivnu  svijest kao na siguran temelj uspostavljene političke diktature. Stoga, drzne li se ko na pobunu, narodni tribuni će se otresati na mase: “Vi ste to tako htjeli, izabrali, insistirali, zahtijevali, tražili, molili. Mi smo vas poslušali. Mi smo vaša polja žita. Vaše dekade. Proročanstva i zakletve. Nemamo se čega stidjeti. Radili smo po mjeri vaše sramote!”