Kako smo otkazali ‘Mazu i Lunju’, ali i druge animirane klasike

Mnogi Disneyevi klasici povučeni su sa zvaničnog kanala ove kompanije (Disney+) nakon toga što ih je kuća proglasila nepodobnim. To je bila svojevrsna autocenzura i pokušaj Disneya da se razračuna sa avetima sopstvene prošlosti. Zaključeno je da animirani filmovi poput Maze i Lunje, Dumba, Petra Pana, Knjige o džungli sadrže negativne opise i ljudi, kultura ili rasističke poruke. Ove kontroverze otišle su toliko daleko da su filmovi zauvek “otkazani” za najveći dio tržišta (barem što se tiče Disneya).

Najpre su crtaći bili dopunjeni upozorenjem da određene scene sadrže rasizam i pogrešne kulturološke prikaze, a vrlo brzo su postali nedostupni za emitovanje na Disney+. Sijamske mačke, Si i Em, u animiranom filmu Maza i Lunja‘ predstavljene su kao ogledalo antiazijskog stereotipa. Problematična je i scena u kafileriji gdje prisutni psi stereotipno portretišu likove iz različitih zemalja poput čivave Pedra iz Meksika: on je mali pas koji ima pretjeran meksički naglasak i nedostaju mu bilo koje druge osobine ličnosti. Tu je i ruski hrt Boris koji je zasnovan na propagandnom narativu o Rusima tog vremena, pa tako pas ma istaknuti ruski naglasak, ponaša se kao nostalgični filozof i citira klasičnu rusku književnost.

Sve ovo nas je dovelo i situaciju da ozbiljnije porazmislimo o tome kako čitati određene crtane filmove, piše Al Jazeera. Istorija obiluje animiranim ostvarenjima koji sadrže portrete hijerarhije, nejednakosti, patrijarhata, imperijalizma, rasizma i ksenofobije. Međutim, da li rješenje u zabrani i cenzuri, ili je moguće razviti jedan kritički okvir za sagledavanje ovih umjetničkih djela?

Dramaturškinja i spisateljica Ana Vučković Denčić smatra da, zapravo, postoje dva Disneya. Jedan je Disney našeg detinjstva, a drugi je Disney – korporacija.

“Walt Disney i cijela kompanija su uvijek dobro znali šta rade. Ne samo u smislu da zarade, već i da zaista stvore neke likove koji su unikatni i moćni. Uporedo sa time, svjesno su prezentovali određene poruke i stvorili određene vrijednosti, koje su ti likovi sa sobom nosili. Danas su takve poruke i vrijednosti, često neprihvatljivi”, objašnjava.

Ona smatra da je, ipak, situacija oko Maze i Lunja specifična. “Prije bih očekivala da se to desi nekim drugim crtanim filmovima jer, lično, u slučaju Maze i Lunje nisam imala osjećaj da tu ima nečeg toliko spornog. Ili se radi o tome da su moji radari za ono što je uznemirujuće mnogo visoko. U gotovo svakom Disneyevom filmu u kojem imate romansu, uvijek je neko iz privilegovane grupe, a neko ne. Ili, kao u Maloj sireni, su svi privilegovani, samo neko odluči da mijenja svoj svijet zarad drugog”.

U Mazi i Lunji (Lady and the Tramp), nastavlja Vučković Denčić, imamo priču o nekome sa ulice i nekome ko je privilegovan, nakon čega ulaze u neku vrstu emotivnog odnosa i spajaju se dva svijeta, što je romantična komedija par exelance.

Ono što je indikativno jeste da se sociopolitičke teme prelamaju upravo preko pasa. Čini se da nije slučajno da su upravo psi pogodni za tako nešto ne samo zato što se lako vezujemo za njih, zbog njihovog šarma i ljupkosti, već treba imati u vidu da su veze između aristokratije i pasa su duboke. O tome svjedoče slike velikih majstora iz doba renesanse. Psi su na tim slikama familijarizovani sa aristokratskim slojevima pa su, ni krivi ni dužni, postali dio ikonografije raskalašnih dvorana, lovaca, plemstva ili samih vladara. Uobičajeni narativ je da dobar lovac mora imati “dobrog” psa. A “dobar” pas je bio i simbol i visokog društvenog statusa. Takve slike pronalazimo kod velikana kao što su Mantegna, Tizian ili Tintoretto.

Dramaturškinja i scenaristkinja Mina Sablić Papajić, primjećuje da nije slučajno da je, i u slučaju Maze i Lunje, aristokratija pobijedila.

“Tu postoji klasna hijerarhija, ali ne sa idejom da se kritikuje ili promoviše, već je to dato kao prihvaćeno stanje stvari. Zanimljivo je da se tumačenje odvija baš preko pasa. Lunja je skitnica iz radničke klase, ali on ipak na kraju dana osvoji Mazu iz visokog društva. To je na neki način ostvarenje američkog sna, dakle zvanična ideologija (propaganda) koja se promovisala i kroz crtani film. Svako može da uspije ali to, naravno, važi isključivo za bijeli dio stanovništva. Na kraju, nije Maza otišla s Lunjom u slobodu i pozvala na revoluciju, nego je Lunja uspio u visokom društvu. Dakle, poredak je učvršćen”, napominje Sablić Papajić.

Podsjeća i kako je Disney, u vrijeme klasične holivudske animacije, povezivao životinjske osobine sa stereotipnim predstavama nacionalnih manjina u Americi (Latinosi su pokvareni, Afroamerikanci su lijeni itd…). U Mazi i Lunji se tako, primjećuje, “različiti karakteri pasa mogu povezati sa raznim stereotipnim predstavama o nacionalnim manjina ili porijekla pasa sa stereotipnim predstavama tih naroda – i to su italijanski pas, i ne slučajno ruski pas (u kafileriji) i naravno zle sijamske mačke kao negativan stereotip prema Azijatima”.

“Ne bih rekla da su to bile ‘namjerne intervencije u scenariju’, koliko da su takve norme bile prihvaćene i ‘normalizovane’ predstave o manjinama. Tek su se od šezdesetih godina podigli glasovi kritike iz redova kontrakultura i manjina, pa je to postalo najprije neprimjereno, pa politički nekorektno i danas zabranjeno”, zaključuje Sablić Papajić.

Neophodno objasniti kontekst

Zašto je zabranjeno i da li je moralo biti? Da li je sklanjanje nečeg neprimjerenog ujedno i rješenje nekog društvenog problema ili samo uzmicanje od istog? Ana Vučković Denčić smatra da su ovakvi filmovi danas morali biti uklonjeni zato što živimo u vremenu “cancel” kulture, gdje pre svega ono što je u mainstreamu biva potpuno “sterilizovano”.

“Očigledno je da se i ljudi u Disney korporaciji mijenjaju i da se uspostavljaju nova pravila, ali prije svega treba imati u vidu uticaj današnje ‘cancel’ kulture i hipokrizije, kojoj očigledno nema kraja. Tu padaju svi. I svi bismo pali. Recimo, neka moja izjava iz 2003. godine, koja je bila ishitrena, bi možda u današnjem kontekstu zvučala pogrešno, povredila nekog. Dakle, u ovoj kulturi se ništa ne prašta. I vi ste jednostavno samo zbrisani, ocrnjeni i više niste relevantni”, upozorava Vučković Denčić.

Smatra i kako je “današnja mainstream kultura cijela očišćena ili se čisti, dok se, mimo nje, još uvijek svašta radi”.