Piše: Jovan Nikolaidis
Valdinos i Mandru upoznala je od ranije, u vrijeme kad bi se sakupljačice maslina rasule po ćarmama od Gornje Mahale do kraja Bište. Nije ih pozdravljala, ne bi joj ni odgovorili, jer oni rade a ona, ona koja živi od bludničenja ima vremena da šetka naokolo. Zato je prolazila podalje, gledajući ih kako pognute, ili u čučnju, razmiču poleglu travu, traže po zemlji maslinova zrnca. Kadikad bi se znala prišunjati (zavuče se u udubinu stoljećima starih stabala), da čuje njihove pjesme. Pjevale bi toplim glasovima o svom djevojaštvu- nizale su refrene iz svadbenog folklora: Ku mʹje nisë, o lulja me er-e, bukur-o nalu!, fol nji her-e (gdje si mi krenula, mirisava ružo, ljepotice stani!, progovori nešto). Zatim bi, nasmijana lica, i na neki način sretna, Meri Davidova, produžila šetnjom dalje, stazom do Valdinosa.
Sada ona lako (dobro je pisac vidi u polusnu), skakutavo šeta Mandrom, vijugavim pastirskim stazama na koje je, od njene posljednje posjete prašumi u novembru, snaga prirode već pružila grane da od nje puteljke sakrije. Uporna je, odmiče ih od svoje duge kose i lica rukama, lijevo i desno, da bi stigla do ostataka karaule. Tamo sjedne uz školj da sate ostavi gledajući pučinu, osluškujući klopotanje vode u škripovima. Odmicao je april, ali su još u udoljicama stijenja ostale lokvice, tragovi potopskih kiša, makiji da poklone bujanje. Brzo će stići majski dani i ravnomjerni udari maestrala od podna do sutona. Predio se puni cvrkutanjem, kao u pejsažu Arkadije skakuću oko nje nebrojene ptičje družine, pokazuju joj tragove puteljaka od lane, kao nekoć slavuji Svetom Franji. Šuška satrulo lišće pod nogama, opijena je mirišljavom vlagom koju proizvede nehajni koraci zamišljene žene. Valja učiti da se ono kako vidiš (posmatraš), usaglasi sa onim što osjećaš, i ako to dvoje držiš u ravnoteži, muku života prepoznaćeš valjano, potpuno. Da ti nikad ne prevlada ono što vidiš, nad onim što misliš, kaže ona sebi naglas (pisac i to čuje). Niko se ovdje neće nad tobom sažaliti, svaka nenačeta priroda surova je koliko i zdrava, ali se ti hraniš snagom krvotoka, da bi otrpjela sve što te još čeka iz potaje. Zato upamti: ne okopavaj, ne plijevi, ne zalivaj trnje - dosta ga je na svijetu i bez tvoje pomoći. Trnje nikad iščeznuti neće. Ti si još cvijet u ranom pupoljku koji vremenom raširi latice, po njima se razmile bube, pepelnica dohvati krajeve, a onda počne osipanje. Na kraju ostane samo gola krunica ruže koja ne rađa niti oku godi. Potom se osuši na grani i padne. Sve proguta sveta zemlja. Ako išta ostane, to je prokletstvo one koja će još neko vrijeme nositi san o ruži, njenom trajanju od cvata do raspada. Imaćeš još toliko snage da svjedočiš tome. (Bože, zašto si takvome dao sposobnost da ovo zapiše?)
- Gdje sam dospjela?
- Na sigurnom.
- To ne postoji.
- Trpi, ćuti, živi.
- Ni to ne postoji - ništa više nije nalik nekdanjoj vatri vjere u sreću života.
Kad se trgla dan je bježao sivom sutonu. Sjedjela je podno velikog grma smreke i grickala mirišljavi plod. Od trpkosti tih bobica glas joj se osušio, izlazio je iz usta kao nemoćni huk - glas ili škripa u tišini? Onda se desilo to da je nasuprot njoj vidjela čovjeka koji promiče
poljem, prilazi grmu i zvižduće. Nosio je preko ramena veliki kosijer, a uz lijevu ruku, pod lakat, veliku bȁlu utegnutih grana zanovijeti. Bijeli cvjetići njihali su se oko njega, uz njegova prsa i pās. Ona se skupi uz gustinu smreke, ne želeći da je neznanac vidi. Ugledala je lice čovjeka koji je minuo tik pored nje. Nehajno je prošao dalje. A ona se, lagano klizeći uz stablo kao što se na tle sruni odbačena krpa, obeznanila, pala na zemlju - neznanac je imao lice Ercola di Bizancija, nesretnog italijanskog oficira.
Nedugo, nakon te šetnje Mandrom, kad je, sakrivena iza gustih grana smreke, vidjela neobičnu priliku čovjeka koji zvižduće, počela je da sanja čudesne snove. Zapanjila je tolika sličnost neznanca sa njenim nesretnim Italijanom, ali se brzo sabrala: niti je to bio njen Ercole, niti joj se događaj pričinio - dešava se da dva čovjeka, jedan koji je ubijen i koga više nema, i ovaj koji je prošao poljem na Mandri, mogu jedan drugom licem nalikovati. Ipak, bila je uznemirena događajem. Dotad, zaspivala je lako i čvrsto kao stanac kamen, tijelo se uredno i mirno predavalo gustoj površini odmora. Prodavala je svoje tijelo vezana realnošću, oprezna, samosvojna i odlučna u borbi da kontroliše ponašanja klijenata koji su joj dolazili. Nalikovali su djeci ili čudesnim slabićima, njihovo ponašanje bilo je nepredvidivo. Davala je svoje tijelo čuvajući svoje, bez milosti grabeći novac ili koju dragocjenost što bi stigla kao poklon od odabranih posjetilaca. Padala bi nakon posla na postelju kao da je njivu orala, ne trpeći da joj bilo šta narednih sati remeti odmor. Spavala bi dugo i disala mirno, od pijetlovog zova do iza podneva. Potom bi se mazno, usporeno, protezala širokom posteljom kao sita zmija, kupeći sa posteljine ili nahtkasne sinoćnji dobitak; novac i poklone slagala je u malenom sefu u zidu, iza velike slike u ulju, koja prikazuje panoramu Skadra iz ptičje perspektive - biće da je nepoznati slikar platno mȁlao sa kule na Rozafi. Budeći se lagano bi došla do prozora, razgrnula zavjesicu da proviri u pejsaž, povukla svileni gajtan za zvonce u prizemlju: brzo bi joj stigao uljudni momak, slatko vrckavo čeljade, donoseći na pladnju doručak i veliku šolju čaja od žalfije. Nezaslađenog.
(odlomak iz romana LAVIRINTI VALDINOSA)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR