SIDRAN!

Piše: Prof. dr Draško Došljak

Vijest o smrti akademika, pjesnika, proznog pisca, scenariste Abdulaha Sidrana (1944 – 2024) – prisjećanje i posljednji pozdrav.

 „Radost pisanja“ – veli Sidran  „mogu doživjeti samo u trenucima istinskog poetskog nadahnuća, i tu sam napravio nedavno jednu pjesmu, za koju vjerujem da je važna sve više i više. Za mene je to dovoljno. Ja neću prositi nikakvu naklonost“.  Ipak, zaslužena, čitalačka naklonost za knjige poezije, proze, scenarija: „Šahbaza“, „Kost i meso“, „Sarajvska zbirka“, „Bolest od duše“, „Sarajevski tabut“, „Zašto tone Venecija“, „Pjesme“ (izbor);  „Potukač“, „Prepoznavanje prirode i društva“, „Sjećaš li se Dolli Bell“, „Otac na službenom putu i drugi scenariji“, „Zdravo , Bosno, stižem iz Sarajeva“ (putopisi i zapisi), „ A Nurija veli“, „Oranje mora“, „Otkup sirove kože“, „Suze majki Srebrenice“, „Sarajevska zbirka i druge pjesme“, „Morija“, „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“...

Ako bi se u „bošnjačkoj pjesničkoj vertikali XX stoljeća uspostavljali oni primarni međaši njezine sveukupne jednostoljetne književnostvaralačke uvjerljivosti, onda bi, uz imena, Ćatića, Kulenovića, Dizdara, neizostavno moralo stajati i ime Abdulaha Sidrana“, zapisao je književnik Hadžem Hajdarević, koji Sidrana očekuje u nebeskoj biblioteci.

Neprolazna Sidranova poezija i u njoj jedna strofa:

„Ništa mi zapravo nije. Šta jeste, ne

boli. Kako da

Vam kažem? Sklopljenih očiju,

strašan i ružan,

nekakav, u tami, vidim lik. Gledam

ga, gleda me,

dok o njemu krojim slik. Da mu

dadnem oblik“.

Abdulah Sidran, pisac  koji je davao nepogrešive dijagnoze, nudio rješenja, vidao rane, i u poeziji, prozi, dnevnicima, i  intervjuima. Intelektualac koji je razumio svoje vrijeme, Sarajevo - šeher sevdaha i Bosnu – divnu,  milu, lijepu, gizdavu. Znao je, osjećao, poručivao: „Kada danas nama, na način mržnje ili sprdnje – govore da su Bošnjaci nov 'izmišljen' narod da je bosanski jezik 'izmišljen' jezik, treba im reći da nije nov narod, niti je nov jezik, nego su nova pravila kojima mi u društvu reguliramo tu materiju. Dosadašnja pravila napravio je najbrojniji i najjači, manjeg i slabijeg nije pitao  šta o tome misli. Nema, dakle,  novih naroda i novih jezika, nova su samo pravila“. Jezik je bio Sidranov zabran, a riječi alat.

Neka snagu zaborava nadvlada snaga sjećanja na pisca koji nam je ostavio sarajevske emocije i jednu knjigu  punu  „ljudskog znoja, ljudske krvi, ljudskih suza i patnji“. Knjigu opomena! Putokaze etike!

Zdravo, Bosno! Doviđenja, Avdaga!