„Frankfurtske priče“ Dejana Vukovića

 Za Antenu m piše: prof. dr Draško Došljak

 Nakon „Londonskih zapisa“ i „Luče crnogorske diplomatije“, crnogorski diplomata Dejan Vuković je, u izdanju „Nove Pobjede“, objavio knjigu „Frankfurtske priče“. Šesnaest zapisa ove knjige: Ljubav i rodoljublje crnogorskog iseljeništva, Montenegro na Majni, Majske zore u Hesenu, Mozaik gorštačkog milosrđa, Pečat ljubavi svojoj postojbini, Uzvišeni Gete gospodari gradom, Snažne niti zajedništva, Ponosno blista Montenegro, Šetnje Frankfurtom, Mistične diplomatske magle, Svete knjige crnogorske, Olovka piše nebom, Zavičajna toplina u Rumelanžu, Sjetne priče viteške zemlje, Humanost lovćenske vile i Domovina je kao majka – su plod Vukovićevog diplomatskog službovanja u Generalnom konzulatu Crne Gore u Frankfurtu, u periodu od 2015. do 2019. godine.

„U analitičkom sagledavanju sadržaja „Frankfurtskih priča“, kako ističe recenzent Salko Luboder, „dominantno se prepoznaju dva tematska sloja. Pored pitoresknih opisa ambijenata, s elementima osobene arhitekture, prepoznatljivih zdanja i upečatljivih detalja urbanih cjelina Frankfurta i drugih njemačkih gradova, koji upotpunjuju čitalački doživljaj, Vuković spisateljsku pažnju u prvom planu koncentrišena markantne diplomatske segmente u odnosima dvije države“.

Duga je istorija diplomatskih odnosa Crne Gore i Njemačke, što Vuković potvrđuje navodima besjede knjaza i gospodara Nikole I Petrovića, povodom proglašenja Ustava Knjaževine Crne Gore, 1905. godine, a u vezi sa njegovom posjetom njemačkom caru Vilhelmu u Berlinu, maja te godine: „Željeći vazda i svuda steći zemlji prijatelja, pošao sam ljetos u Njemačku, u posjetu Caru Njemačkom. On Me je divno dočekao i pokazao Mi svoju hrabru vojsku, čudno zornu i okretnu. Njegova Vlada nije do sad bila zastupljena na Mom Dvoru, ali koncem ove, ili početkom iduće godine, Njemačka će nam poslati na Cetinje svog zastupnika. Iz Berlina sam ponio uvjerenje najboljeg carskog raspoloženja prema nama.“ Tim povodom je knjaz Nikola je odlikovan od cara ordenom „Crni orao“, a knjaz je njemu uručio „Danilov orden I stepena“.

U priči „Montenegro na Majni“, diplomata Dejan Vuković podsjeća i na boravak kralja Nikole u Frankfurtu: „Sa Cetinja odabrana svita kreće za daleki Petrograd marta 1908. Minuli su Veronu, Minhen. Voz stiže u Frankfurt... knjaz Nikola Petrović boravi nekoliko dana u gradu Getea. Privlači pažnju. Razgovara s novinarom lista 'Eshos'... Odlazi u 'Tir-Garten', đe sjetno gleda lava i kazuje: 'Dako  među živinama nađem distrakcije mome umu, kad je ne mogu među ljudima naći'. Obilazi Darmštat i lijepu njemačku varoš Visbaden...“  U knjizi su i eseji u kojima Vuković opisuje i ovovremene doživljaje u ovim gradovima. Doživljaje svog srca i oka u susretima sa ljudima i gradovima.

Knjiga „Frankfurtske priče“  je knjiga koja potvrđuje, diplomatski i ljudski, da Crnu Goru i Njemačku spaja mnogo toga – ljudi najviše. „Multietničku kartu Njemačke 21. vijeka osvježavaju raznovrsne kulture, religije, nacije“. Doprinose tome i naši iseljenici. Lijepo to lirski u ovoj knjizi dočarava Dejan Vuković: „Zdrava, pitka izvorišta snažnog Ibra ponad Hajle, ljepotice Tare ispod Komova, širokog Lima iz Plavskog jezera i mitskog zaleđa, ali i mirisi Boke i oporost katunskog krša nose gorštačku umnost, srčanost, plemenitost, porodično poštenje, usađuju ih u sazvežđe tokova Rajne, Elbe, Majne, Nekara, Dunava. Plodna podneblja đe izviru znanja i naučne misli uglednih univerziteta, industrijska pregnuća, privredni uspjesi, žarišta kulture i informatike, visprenost trgovačkih kompanija, i postaju staništa crnogorskog iseljeništva u Njemačkoj“.  Zapisi u ovoj knjizi potvrđuju pravu misiju jednog diplomate, koji se susrijeće sa našim iseljenicima, obilazi ih, priređuje kulturne manifestacije, afirmiše privrednike, sportiste, širi njihovu uspješnost. Otuda ne čudi što su ljubav i rodoljublje crnogorskog iseljeništva u Njemačkoj „uzvišeni i pitki kao bistre crnogorske rijeke, osvježavaju kao naše Jadransko more, ćvrsti kao nepokretno lovćenskostijenje i daruju neizmjernu ljudsku toplinu poput sunca iznad najljepše zemlje, domovine Crne Gore“.

Ako je veliki njemački geograf Kurt Husert, kao „otac crnogorske geografije“, ostavio najljepše stranice o Crnoj Gori, koji je, pored ostalog, zapisao: „Među zemljama Evrope to je bila jedna od najčudnijih i najtajanstvenijih Balkanskog poluostrva“,  diplomata Dejan Vuković mu se, na osoben način, odužuje lirskim opisima Njemačke: “Moćna Majna uvijek ogrnuta bojama pozne jeseni, od oker nijansi do tamnih kafenkastih dubina, noćima nosi osobenu mistiku velikih, slavnih rijeka, dočarava poetske zvuke Geteovog šarma...“.

Pa, ako je filozof Hajnrih Štiglic bio očaran Njegošem i oduševljeno zapisao: „Da li ja to zaista stojim pred poglavarom Crnogoraca ili se nalazim na pragu nekog modernog salona“, diplomata Vuković se divi velikom Geteu: „Uzvišeni Gete sa stilom gospodari svojim rodnim gradom“.

Eseji Dejana Vukovića, ili „diplomatske depeše“, kako ih imenuje recenzent Salko Luboder, pisani su jezikom lirske naravi. Istorijske diplomatske činjenice, Vuković oplemenjuje čistom putopisnom lirikom, što kod čitalaca izaziva posebnu dragost čitanja. Knjiga je vrijedan doprinos istoriji crnogorske diplomatije, ali i doprinos učvršćivanju dobrih i prijateljskih odnosa Crne Gore i Njemačke. Diplomate, prvenstveno, imaju tu ulogu. Knjigom „Frankfurtske priče“, kao i svojim prethodnim knjigama, Dejan Vuković se pridružio onim crnogorskim diplomatama koje su ostavile odlične pisane izvore crnogorskoj diplomatiji, među kojima su Velko Mićunović („Moskovske godine“) i Branko Lukovac („Sjećanje jednog diplomate“). Ovo je knjiga koja afirmiše naše iseljenike, ali ih i čvrsto vezuje za domovinu Crnu Goru. „Frankfurtske priče“ – lirika diplomatije!