Piše: Ahmed Burić
(Milorad Popović: Smrti se podvaljuje; roman, Izdavač: OKF Cetinje i Antena M Podgorica 2024.)
Crnogorskih Sto godina samoće? Da je ovaj tekst piar, i da se ovaj pisar uopće time bavi, bilo bi dovoljno da se ova knjiga prodaje pod tim sloganom. Razloga za to je napretek, a veliki je Marquezov roman je, u nekom smislu, promijenio tok historije književnosti. Moglo bi se reći da je do njegovog objavljivanja roman, opšte uzevši pomalo i nezgrapnom, ali jasnom metaforom, bio drvo koje raste od zemlje prema nebu, i unutar toga procesa živi, grana se, puca i obnavlja se, da bi došavši do kraja, završilo svoje trajanje. Oni koji tvrde da stari meštar Marquez vrijeme iskoristio samo kao metaforu u kojoj bi likovima mogao “omogućiti” da se razmašu do razmjera antičkih (polu)bogova, skoro su potpuno u pravu. Taj bezvremenski koncept vremena u ekonomski (a samim tim i politički) slabije razvijenim društvima, vrijeme je, zapravo, kulisa, ono nije historijski uslovljeno, već mentalitetski (za)dano, ono se živi u nekoj vrsti nužde, a ne razvojnog okvira. Da je više živih, što bi rekao odgovor iz krša, na “obično” pitanje – “kako ste?”
E sad, u takvom ili sličnom kontekstu Makonda, koji “visi” između mita i realnosti, živi i Crna Gora. I u njoj pisci stvaraju književna djela Kojima uvijek prilazimo s nešto malo skepse: to je prije svega epski narod, i kao takav je predodređen za poeziju, što je stereotip koji se vrlo često i ispunjava. Druga stvar je to da je nastankom mita o tržištu, ogroman broj pjesnika navalio na pisanje romana, što je pomalo devalviralo romansijerstvo kao zanat. Jadne šume, rekao bi jedan pjesnik, vidjevši na jednom sajmu ogroman broj uskladištenih knjiga, uglavnom romana, koje niko neće otvoriti, a kamoli pročitati.
Imajući u vidu sve te pojedinosti književnik Milorad Popović čudna je biljka, da ostanemo u registru floralnoga jezičkog korpusa, jer se javio kao pjesnik, a onda nastavio kao esejist, da bi u zreloj stvaralačkoj dobi nastupio kao romansijer: i to, kako sada stvari stoje, jedinstvenog, prepoznatljivog rukopisa, što je rezultiralo i osvajanjem nekolicine značajnijih nagrada u regiji. Bilo kako bilo, taj zajednički jezik, poput nekakva kružnog oblika presječen na četvoro, dobio je značajnog, velikog autora. Čijem djelu neće nauditi nekakva moda u kojoj najpopularnije autor(ic)e “ne zanima književnost koja izrasta iz ličnost iskustva.” Glupost. Kao da svaka književnost, ma koliko ona bila onostrana, onirička, cyber – fantastična ne izlazi iz neke vrste autorskog iskustva.
No, mi se time nećemo baviti. Ima ozbiljnijega posla.
A taj posao je treći roman Milorada Popovića “Smrti se podvaljuje”. Naizgled, pomalo čudan naslov, djelimično preuzet iz pripovijetke Posmrtne počasti Danila Kiša, iz zbirke Enciklopedija mrtvih, koju i onaj što ovo piše posmatra sasvim drugim očima u odnosu na vrijeme kada je ta knjiga izašla, i kada ju je, na izmaku tinejdžerskih godina, čitao. U Kišovoj pripovijetci Bandura, mornar i revolucionar (možda referenca na Stepana Banderu, ukrajinskog nacionalistu, ubijenog u Njemačkoj po nalogu KGB-a) govori da se “smrti ne podvaljuje jer cveće ima svoju jasnu dijalektičku putanju i biološku pitanju kao i čovek”. Kao i roman, rekosmo. Bandura kaže i to “da nijedna gospođica iz boljih kuća ne bejaše iskrenije ožaljena. I nijedna ne bejaše sahranjena s većim počastima.” Od Marijete, lučke prostitutke između čijijih se nežnih butina, kako pisac kaže, slila reka vrele sperme i slila se niz njenu vaginu kao u matičnu luku svih mornara, kao u utoku svih reka.”
Taj i takav jezik ogromnih hiperbola Kiša, koji se u Popovićevu romanu pojavljuje u maloj epizodi, sasvim kontekstualizira u crnogorsku književnost, jer nesreća malih jezika i kultura, zapravo i leži u njihovoj rascjepkanosti, podijeljenosti, uglavnom po krivom političkom ključu, u kojem se ne gledajući na stvarnu vrijednost nekoga djela, njegov i značaj njegova pisca uvažava samo ako ga se može upisati među “naše”. To je, naravno, besmisleno, kao što je tragična i sudbina Makonda i porodice Buendija u Sto godina samoće. Tako da je ovaj roman, i svojevrsna enciklopedija mrtvih Crne Gore, jer među njegovim junacima mrtvi sustižu žive, pojavljuju se ili kao njihovi predšasnici ili kao njihova zla kob, relikti bolje prošlosti ili vjesnici gore budućnosti. Anđeli propadanja, i njihovi antagonisti, đavoli sadašnjice: Crna Gora ima tu nesreću – i tu privilegiju - da u svom biću ima svijest o sebi, ali i klicu vlastite negacije, mogućnost da se pred očima posmatrača ta veličanstvena ljepota pretvori u prah i pepeo.
S druge strane, Crna je Gora stotinama godina (samoće) predmet strateške borbe za izlaz na toplo more, i s te strane postoji ozbiljna opasnost za njezin opstoj. Nikada do kraja poražena politika velikosrpskog širenja po svetu, posljednje će na miru, čini se, ostaviti Bosnu i Crnu Goru, jer ukoliko u njima pobijedi modernitet, što znači život, nestat će i taj razlog za održavanje na vlast strahom i pozivanjem na broj žrtava u prošlosti. Gdje su brojevi, naravno, veći što je jača želja za vlašću, čije je osnovno pogonsko strah. I interes. Za vladanje primitivnima i neukima.
U tom smislu je posljednje poglavlje ove knjige u kojem se u špijunsko-trilerskom žanru tematizira slučaj pokušaja državnog udara 2016., odnosno puteve i način kojima su dijelovi proruske obavještajne službe htjeli dovesti Crnu Goru na rub ozbiljnijeg građanskog sukoba. Cijelo to zamešateljstvo sačinjeno od dijelova takozvane intelektualne, takozvane medijske i kriminalne scene – jer u ovim, našim društvima je skoro sve quasi, osim korupcije – liči na neki plot starog hollywoodskog filma u kojem se prepliću kocka, vlast, umjetnost i strast, i u kojem je jedina pouzdana informacija – špijunsko podmetanje.
Pritom, ovo je i knjiga puna veselja: slike druženja sa velikim Dadom Đurićem, jednim od glavnih Anđela Pustošenja, odlazak s njim kod cetinjskih Cigana (mi koji se osjećamo tako, imamo se pravo tako i zvati) i ilegalne partije pokera po beogradskim haustorima su sasvim filmske stvari.
Iz tih slika, iz te knjige vire nepatvoreni talent, i sudbina.
Onoliko nesvakidašnja koliko je to njezina tema. Bilo je trenutaka kad smo se pitali šta se još može dogoditi i toj zemlji, i tome piscu, ali stvari, očigledno, još traju: velike stvari nastaju u velikim turbulencijama. Dosta je ljudi koje su očešale historijske okolnosti ali nisu to uspjeli pretočiti u nešto vrijedno čitanja. Miloradu Popoviću jeste.
Tako da je, u poetskom smislu bilo i pravo da mu se dogodi velika knjiga, jer ovaj roman to jeste. Tragika sudbine njihovih likova duboko je utkana u sudbinu toga prostora, a jedinstvo vremena i prostora se ostvaruje pričama: o nekima s anđeoskim znamenjem kakvi su na svoj način bili Nagib Sinanović ili Dado Đurić, ili onima drugima poput Ćana Pižurice, Maćana Peraša ili Bađija Burića.
Jer, podvala u literaturi je, skoro kao i u životu, moguća ali ne može predugo trajati.
A ova će knjiga trajati. Barem onoliko koliko bude postojao interes za njezinu temu. A on, i poslije više od vijeka i po od prve izborene samostalnosti, je još uvijek živ i postoji. Unatoč svim pokušajima da joj se atribut državnosti oduzme. Ili svede na kolonijalni identitet. Ova knjiga, između, ostalog dokazuje da su crnogorski jezik i književnost autonomne, autohtone i autentične pojave, i da ih, kao takve, valja posmatrati i omogućiti da se razvijaju u pravcima u kojoj to određuje umjetnost. Baš kao što u svojim razmatranjima kaže Roman Jakobson, možda i najznačajniji teoretičar jezika u 20. Stoljeću, da je jezik sredstvo izražavanja i razvoja kulture. Politika retrogradne negacije Crne Gore, toj kulturi želi presijeći dovod zraka. To se ne smije dozvoliti. I ova knjiga je važna činjenica u odbrani toga jezike i te kulture. U tom smislu, vrijeme može biti saveznik, a nadamo se da neće biti neprijatelj.
Tome se nada i pisac knjige. A ova knjiga vraćaju nadu u to da književnost, ipak, može utjecti na pozitivniji, bolji razvoj stvari za neku sredinu.
Da se živi i zbog osjećaja da se u jeziku čuva tajna opstoja cijele jedne zajednice.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR