26 °

max 34 ° / min 22 °

Srijeda

24.07.

34° / 22°

Četvrtak

25.07.

33° / 20°

Petak

26.07.

34° / 19°

Subota

27.07.

36° / 20°

Nedjelja

28.07.

38° / 23°

Ponedjeljak

29.07.

40° / 25°

Utorak

30.07.

39° / 24°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Oni takvi jesu, oni tako hoće (1.)

Izvor: Pixabay

Kultura

Comments 1

Oni takvi jesu, oni tako hoće (1.)

Autor: Antena M

  • Viber

Piše: Jovan Nikolaidis

Zna, jasno mu je da će čitalac, dohvati li se ovog solilokvija, čim krene okom rečenicama, reći: opet ovaj zapisivač što insistira za jedinstvom u razlikama! Pa, imaju pravo ti kojima je dosta solilokvija o multikulturalizmu, drugarstva braće po tegobama, mirotvorstva pacifista što oru tvrdom voljom zavađenim svijetom, sa malo radosti u grstima. Doista, malo je on postigao pozivima na zajednički život – opovrglo ga i vrijeme i događaji u njemu. Na raskrsnici života stoji i dalje usamljen, dok su se jarani, zemljaci, plemenici, kumašine, pobratimi, ahbabi i čaršijlije u čvrsta kola upleli i ostavili ga samog. Strašilo je on što se vrti ružom vjetrova, tražeći jednako zajedništvo za koga, dan za danom,  malo ko haje. Ne odustaje, iako je jasno: u želji da pripada svima – ne pripada nikome. Skoro će sedam decenija kako se njegov složeni genetski potencijal giba ka svima – klasje stabljike tvrdog korijena, svim vjetrovima putokaz. Malo je vajde bilo.

Recite mi vi, kojima sam zaludnjak, nakon kalvarija kojima smo svjedoci i saučesnici bili: sija li sunce i dalje svima jednako, pada li kiša na krovove svih kuća? I svi o suncu snuju kad je hladno, povjetarce ždiju kad su vreline julske, pljusak vapimo kad suše zacare. Oplakuju svoje umrle istim suzama sve oči ljudske, isti je kikot i ushit onih što novom životu svjedokuju. Sve dok se ne izađe iz sebe, na poljane nacija i brdovitih vjera balkanskih, dok nam krv ne uzbuči i nervi se istegnu – mi smo samo to – ljudi. A kad nas  pozovu trube satanske na zborovanja i diobe – bijesne smo psine.

Osvrće se po praznoj cesti. Nigdje nikoga da mu kaže: Odazvali ste se zlu, sluđena gomilo, leđima okrenuti jedni drugima. Hvala lijepa, sa vama neću! Nešto mračno i neko iz dubina vavijek priječi staze ljudske, krivudaju potrage za smislom, a mi ni po jada da shvatimo: putevi ovog svijeta nisu dati ljudima  da se dâlje već da se primiču jedni drugima. Zato se i pokreće čovječanstvo: da se sretnemo, ne u ponore da srljamo. O tome hoću da iznova monolog ispišem, braćo moja po peru i motiki, dok Sarajevom šetam, braćo po vjerama i nevjerama, po crnom, žutom i bijelom, po zelenom, plavom ili crvenom. Ali – po mnogo čemu naopakom, ponesena, zanesena, zabludjela braćo! Makar bio poput onog što je kraj dubokog vira neplivače upozoravao da ne skaču u njega, a oni vjerovali da je pličina. Ljudi nerado slijede Nježnost i Dobrotu, vavijek preko trnja hrle drugoj strani, ka Himeri mračnoj djeca. Stoga, na volji vam je da se podrugujete riječima,  govoreći bijesom i kroz škrgut. Da moj ushit druželjubljem banalnošću nazovete.

Već dvije sedmice je u Sarajevu. Stigao, tragom uspomena, da vidi gdje su i koliko skrite stupice i brane, trvenja i odbojnosti. Neka ga Bog ubije ako je i od koga dosad, ni na kojem mjestu dok Sarajevom hodi, čuo prijetnju. Niko da mu ružnu rekne, ne dočeka usamljenik viku nanj, a na svaki upit dobijao je smiren odgovor. Poneko ga pita odakle je; takvi će kad bi ga čuli: neka neka, dobro je što si nam doš’o. I mi bi tebi, samo je nešto stislo oko novca, a i nema se kad snemoćasmo od trke za životom… Sve po redu, mehko i svileno, ni po jada da mrgodu sretne. Ili je naišao u pogrešno vrijeme, ili ga je  neko masno slagao pričom kako se narodi u Bosni i Hercegovini ne trpe, već svade i bogaraju jedni na druge iza svojih busija. Nije valjda da sanja šeherom prolazeći?!

Na Baščaršiji išće kahvu doljevušu. Stave, uz osmijeh, kraj njega fildžan i poveću džezvu. I orošenu čašu  boze. Momak je u bijeloj košulji, vezom išarana dolamica mu preko ramena, tamno zelena kićanka sa crvenog fesa pada mu preko desnog uha, miriše mladost kraj njega.  Na tanjiriću dva rahat-lokuma. Pa se i on, u rahatluku stanjen, osvrne  kaldrmi po kojoj promiče silan svijet, odasvud šetači. Šapuće: sve je ovo moje jednako kao i njihovo. Zanatlije koje kuckaju u tepsije – kao da budisti zvončićima mašu; udaraju postolari drvene klince u đonove; eno, iz prikrajka, iglama umeću šarene niti vune u ćilim; hljeb mijese, simite kao diskove dlanom tapšu, zapijevajuću u po glasa gurbetsku tugovanku; komadiće mesa prevrću nad dimom roštilja. Silan svijet zabavljen obavezama. A on, osokoljen i u dokolici, gricka lokume.

Ode potom u aščinicu: sijaset jela, pune su sinije i ćase, od plemenitih kovina suđe. Opojan miris začina, iz dalekih brda i dolova stigli aromati u sunčano prijepodne. Njegovo djetinjstvo sve te delicije pamti – nema nijednog jela sa sofre predanj koga mu majka, primorska Crnogorka, nije znala zgotoviti. Nebrojeno se puta istima sladio kod svojih muslimana iz sokaka varoških. Pa i sad bira, a red dugačak: sogandolma, krzatma, japrak-sarma, šiš-ćevab, sarajevsko pače, keške, satramać-čorba, pirjan, tarhana, ičija, masni tirit, dolmljeno janje, bamja, prijesnac pita, burek, zeljanica, sirnica, tikvuša, krompiruša, maslenica, kljukuša, uljevak, jalandžar sarma, saruk sarma, jalniš dolma… i već se vrti njemu pred očima od silnih slastica… Kiselo ovčje mlijeko nakon sitosti, da se sve slegne ravnotežom sladokuscu.                                   

(Iz rukopisa: “Jel’ Saraj’vo đe je negdar bilo”)

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

Slovenija

najljepša fala gospodine Jovane!