Piše: Jovan Nikolaidis
Zna, jasno mu je da će čitalac, dohvati li se ovog solilokvija, čim krene okom rečenicama, reći: opet ovaj zapisivač što insistira za jedinstvom u razlikama! Pa, imaju pravo ti kojima je dosta solilokvija o multikulturalizmu, drugarstva braće po tegobama, mirotvorstva pacifista što oru tvrdom voljom zavađenim svijetom, sa malo radosti u grstima. Doista, malo je on postigao pozivima na zajednički život – opovrglo ga i vrijeme i događaji u njemu. Na raskrsnici života stoji i dalje usamljen, dok su se jarani, zemljaci, plemenici, kumašine, pobratimi, ahbabi i čaršijlije u čvrsta kola upleli i ostavili ga samog. Strašilo je on što se vrti ružom vjetrova, tražeći jednako zajedništvo za koga, dan za danom, malo ko haje. Ne odustaje, iako je jasno: u želji da pripada svima – ne pripada nikome. Skoro će sedam decenija kako se njegov složeni genetski potencijal giba ka svima – klasje stabljike tvrdog korijena, svim vjetrovima putokaz. Malo je vajde bilo.
Recite mi vi, kojima sam zaludnjak, nakon kalvarija kojima smo svjedoci i saučesnici bili: sija li sunce i dalje svima jednako, pada li kiša na krovove svih kuća? I svi o suncu snuju kad je hladno, povjetarce ždiju kad su vreline julske, pljusak vapimo kad suše zacare. Oplakuju svoje umrle istim suzama sve oči ljudske, isti je kikot i ushit onih što novom životu svjedokuju. Sve dok se ne izađe iz sebe, na poljane nacija i brdovitih vjera balkanskih, dok nam krv ne uzbuči i nervi se istegnu – mi smo samo to – ljudi. A kad nas pozovu trube satanske na zborovanja i diobe – bijesne smo psine.
Osvrće se po praznoj cesti. Nigdje nikoga da mu kaže: Odazvali ste se zlu, sluđena gomilo, leđima okrenuti jedni drugima. Hvala lijepa, sa vama neću! Nešto mračno i neko iz dubina vavijek priječi staze ljudske, krivudaju potrage za smislom, a mi ni po jada da shvatimo: putevi ovog svijeta nisu dati ljudima da se dâlje već da se primiču jedni drugima. Zato se i pokreće čovječanstvo: da se sretnemo, ne u ponore da srljamo. O tome hoću da iznova monolog ispišem, braćo moja po peru i motiki, dok Sarajevom šetam, braćo po vjerama i nevjerama, po crnom, žutom i bijelom, po zelenom, plavom ili crvenom. Ali – po mnogo čemu naopakom, ponesena, zanesena, zabludjela braćo! Makar bio poput onog što je kraj dubokog vira neplivače upozoravao da ne skaču u njega, a oni vjerovali da je pličina. Ljudi nerado slijede Nježnost i Dobrotu, vavijek preko trnja hrle drugoj strani, ka Himeri mračnoj djeca. Stoga, na volji vam je da se podrugujete riječima, govoreći bijesom i kroz škrgut. Da moj ushit druželjubljem banalnošću nazovete.
Već dvije sedmice je u Sarajevu. Stigao, tragom uspomena, da vidi gdje su i koliko skrite stupice i brane, trvenja i odbojnosti. Neka ga Bog ubije ako je i od koga dosad, ni na kojem mjestu dok Sarajevom hodi, čuo prijetnju. Niko da mu ružnu rekne, ne dočeka usamljenik viku nanj, a na svaki upit dobijao je smiren odgovor. Poneko ga pita odakle je; takvi će kad bi ga čuli: neka neka, dobro je što si nam doš’o. I mi bi tebi, samo je nešto stislo oko novca, a i nema se kad snemoćasmo od trke za životom… Sve po redu, mehko i svileno, ni po jada da mrgodu sretne. Ili je naišao u pogrešno vrijeme, ili ga je neko masno slagao pričom kako se narodi u Bosni i Hercegovini ne trpe, već svade i bogaraju jedni na druge iza svojih busija. Nije valjda da sanja šeherom prolazeći?!
Na Baščaršiji išće kahvu doljevušu. Stave, uz osmijeh, kraj njega fildžan i poveću džezvu. I orošenu čašu boze. Momak je u bijeloj košulji, vezom išarana dolamica mu preko ramena, tamno zelena kićanka sa crvenog fesa pada mu preko desnog uha, miriše mladost kraj njega. Na tanjiriću dva rahat-lokuma. Pa se i on, u rahatluku stanjen, osvrne kaldrmi po kojoj promiče silan svijet, odasvud šetači. Šapuće: sve je ovo moje jednako kao i njihovo. Zanatlije koje kuckaju u tepsije – kao da budisti zvončićima mašu; udaraju postolari drvene klince u đonove; eno, iz prikrajka, iglama umeću šarene niti vune u ćilim; hljeb mijese, simite kao diskove dlanom tapšu, zapijevajuću u po glasa gurbetsku tugovanku; komadiće mesa prevrću nad dimom roštilja. Silan svijet zabavljen obavezama. A on, osokoljen i u dokolici, gricka lokume.
Ode potom u aščinicu: sijaset jela, pune su sinije i ćase, od plemenitih kovina suđe. Opojan miris začina, iz dalekih brda i dolova stigli aromati u sunčano prijepodne. Njegovo djetinjstvo sve te delicije pamti – nema nijednog jela sa sofre predanj koga mu majka, primorska Crnogorka, nije znala zgotoviti. Nebrojeno se puta istima sladio kod svojih muslimana iz sokaka varoških. Pa i sad bira, a red dugačak: sogandolma, krzatma, japrak-sarma, šiš-ćevab, sarajevsko pače, keške, satramać-čorba, pirjan, tarhana, ičija, masni tirit, dolmljeno janje, bamja, prijesnac pita, burek, zeljanica, sirnica, tikvuša, krompiruša, maslenica, kljukuša, uljevak, jalandžar sarma, saruk sarma, jalniš dolma… i već se vrti njemu pred očima od silnih slastica… Kiselo ovčje mlijeko nakon sitosti, da se sve slegne ravnotežom sladokuscu.
(Iz rukopisa: “Jel’ Saraj’vo đe je negdar bilo”)
Slovenija
najljepša fala gospodine Jovane!