Naši informativni kanali pretvaraju sve u šum i banalnost: posljedica je da čak i najalarmantniji događaji izgube oštrinu i postanu tek još jedna vijest koju lako zaboravimo.
Piše: Džon Heris
Klimatska kriza je ušla u novu i zastrašujuću fazu – zbog prijetećih katastrofalnih poplava, cijela teritorija Danske je pred evakuacijom. U suštini, država se sprema da zatvori svoja vrata i pošalje svojih šest miliona stanovnika u inostranstvo, gdje će se morati snaći kako znaju i umiju. Ogroman broj građana sjevera Evrope biće pretvoren u izbjeglice: neki će, zahvaljujući bogatstvu i vezama, lakše premostiti prelazak iz jednog života u drugi, ali većinu čeka neizvjesna i tjeskobna budućnost, kakvu su oduvijek doživljavali kao tuđu nesreću, a ne svoju.
Ne brinite – još nije riječ o stvarnoj vijesti. To je zaplet nove, izuzetno zanimljive dramske serije Porodice poput naše, koju je otkupio BBC i koja je dostupna na iPlayeru. Pogledao sam prve dvije epizode i impresioniran sam koliko oštro i precizno ismijava evropske stavove prema pitanjima azila. Ali ono što me je još više pogodilo jeste način na koji prikazuje savremenu stvarnost: kako se katastrofa odvija usred običnog, svakodnevnog života. U početku, gledalac osjeća neku nelagodnu nestrpljivost – zašto su svi tako smireni? Gdje su poplave, požari, društveni haos? U nekim trenucima djeluje gotovo dosadno. A onda postaje jasno u čemu je stvar – priča je zapravo o tome kako mi danas živimo i šta bi moglo da nas snađe već sjutra ili prekosjutra.
Knjiga Sve mora nestati novinara i pisca Dorijana Linskija genijalno analizira razne načine na koje su ljudi kroz istoriju zamišljali kraj svijeta. „U poređenju s nuklearnim ratom“, piše on, „klimatska kriza oduzima pripovjedačima njihova uobičajena sredstva. Globalno zagrijavanje možda ide prebrzo za planetu, ali je previše sporo za katastrofičnu fikciju“. Čak i kad dođe do najgoreg, većina nas će reagovati tihim mentalnim zaokretima koji su vjerovatno pogodniji za književnost nego za ekran. U tom duhu, Linski citira lik iz romana Margaret Atvud Godina potopa: „Niko nije priznavao da zna. Ako bi neko i pokušao da priča o tome, jednostavno bi ga isključio, jer ono što govori bilo je i preočigledno i nezamislivo“.
Danas je upravo taj način razmišljanja postao standard u suočavanju sa svim aspektima svijeta koji sve više izmiče kontroli: ako možemo da skrenemo pogled s ekološke propasti, onda sve ostalo može djelovati manje važno ili čak neprimjetno. Mislim da svi mi, s vremena na vrijeme, doživimo taj trenutak – pogledamo u telefon, uključimo radio, i sve nas preplavi težina stvarnosti... a onda, nekako, odmah se vratimo u mir svakodnevice. Tako su ljudi oduvijek preživljavali – to je jednostavno način na koji nam um funkcioniše. Ali u ovom 21. vijeku, to ima i neke nove, modernije oblike. Naši informativni kanali pretvaraju sve u šum i banalnost: posljedica je da čak i najalarmantniji događaji izgube oštrinu i postanu tek još jedna vijest koju lako zaboravimo.
Politički pravac u kojem sve ovo ide sada je jasan kao dan. U časopisu New Yorker, Endrju Maranc je, nakon reizbora Donalda Trampa, pisao o tome kako demokratije klize ka autoritarizmu. „U holivudskom filmu katastrofe“, piše on, „kad stigne ono najgore, likovi ne troše vrijeme pitajući se da li se to zaista dešava. Dođe do naglog, katastrofalnog podrhtavanja, zaglušujuće buke… U stvarnom svijetu, međutim, katastrofa se može ušunjati na mačijim šapama. Potresi mogu biti toliko tihi i daleki da se ljudi stalno prilagođavaju, pronalazeći racionalna objašnjenja za sve nepravilnosti“. To važi i za način na koji normalizujemo klimatsku krizu – ali se isto tako odnosi i na to kako su Tramp i njemu slični autoritarci uspjeli da normalizuju svoju politiku.
Maranc je otputovao u Budimpeštu, gdje se sastao s jednim mađarskim akademikom, koji je s čuđenjem govorio o političkim uspjesima premijera Viktora Orbana. „Prije nego što sve počne, kažeš sebi: 'Napustiću ovu zemlju čim urade nešto toliko i toliko strašno',“ kaže on. „A onda oni to urade – a ti ostaneš. Stvari koje bi ti prije deset ili čak pet godina djelovale nezamislivo, danas možda ni ne primijetiš“. Savršeno odgovara što su populisti ujedno i klimatski negatori: kako postaju uobičajeni vreli, pakleni ljetnji dani, tako se i planovi budućih diktatora – posebno u odsustvu čizama, paradiranja i svih drugih starinskih rekvizita – počinju doživljavati kao nešto sasvim obično. Jednostavno rečeno, politika Orbana i Trampa pažljivo je oblikovana da se uklopi u duh vremena – i većini njihovih pristalica (a i mnogim posmatračima sa strane), djeluje mnogo manje zastrašujuće nego što zapravo jeste.
Sličan scenario počinje da se odvija i u Velikoj Britaniji. U noći lokalnih izbora prošle nedjelje, zatekao sam se u prilično običnom ambijentu gradske skupštine Grimzbija, gdje sam gledao pobjednički govor Andreje Dženkins iz stranke Reform UK, koja je upravo izabrana za prvu gradonačelnicu Velikog Linkolnšira. Iz nekog razloga, nosila je blještavu odjeću koja je djelovala kao da ide na tematsku zabavu iz sedamdesetih, što je izazvalo nekoliko tihih, bezvoljnih podsmijeha. Izjavila je da je vrijeme da se prekine sa „mekanom Britanijom“, i odmah zatim pozvala da se tražioci azila smjeste u šatore. To su nekada govorili samo fašisti – a danas takve riječi upadnu u političku raspravu skoro bez ikakvog odjeka.
U međuvremenu, život mora da teče dalje. Prije dvadesetak godina, bio sam na izložbi fotografija Anrija Kartije-Bresona – na jednoj slici bila je četvoročlana porodica na pikniku pored rijeke Marne, oko njih su bile razasuti hrana i vino, a čamac privezan uz obalu. Kad sam je prvi put pogledao, nisam znao šta da mislim. A onda sam vidio natpis sa strane: „1936–1938.“ Dijelimo hljeb, pijemo, isključujemo buku oko nas – sve dok to više ne bude moguće. Kako nagovještavaju Porodice poput naše, taj trenutak možda dolazi brže nego što mislimo.
----------
Autor je Guardianov komentator tema iz oblasti politike i pop kulture.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR