Dan peškira i simbol traganja za smislom bez garancije

Za Antenu M piše: Ana Nives Radović

Opšteprihvaćeno je da u decembru sretnete nekoga ko nosi upravo posječeni četinar da bi na njega stavio novogodišnje ukrase, zbog čega možda nećete ulaziti u logiku i smisao tog čina, ali bi vam neko ko danas hoda ulicom ogrnut peškirom, pa još onom na kojem piše „Ne paniči!“ mogao izgledati ili čudno ili kao jedino što na ovaj dan očekujete – u zavisnosti od toga da li ste pročitali „Autostoperski vodič kroz galaksiju“ Daglasa Adamsa, čiji se dan širom svijeta već dvije i po decenije obilježava na ovaj datum.

Možda i sami spadate u one koji će danas prošetati noseći peškir preko ramena, ne kao modni detalj, već kao znak učešća u „ritualu“ koji je, na prvi pogled, veselo apsurdan, u čemu i jeste poenta.

Autostoperski vodič kroz galaksiju često se pogrešno tumači kao duhovita priča o vanzemaljcima, nevjerovatnim svemirskim brodovima i ponekom čovjeku u kućnom ogrtaču, ali svesti ovu knjigu na smiješno sci-fi djelo značilo bi potpuno promašiti ogromni vrtlog filozofske praznine koji je Adams vješto prerušio u komediju.

Svemir koji Adams prikazuje nije ni dobronamjeran, ni neprijateljski, već ravnodušno birokratski. Uništenje Zemlje zarad dobijanja prostora za novu hipersvemirsku skretnicu od strane Vogona, bića opsjednutih papirologijom ne dolazi kao epska kataklizma, već kao kosmičko slijeganje ramenima, kao podsjetnik na to da su velike priče kojih se pridržavamo često samo pozadinska buka u apsurdnoj galaktičkoj farsi.

Kroz knjigu upoznajete i Artura Denta, antijunaka u punom smislu te riječi, čovjeka u pidžami čija je najveća nada šoljica toplog čaja, usred haosa univerzuma, a čija tiha zbunjenost je ono sa čime se nesumnjivo identifikujete – ogledalo čovjekove očajničke potrage za smislom u ravnodušnom kosmosu, dok usred tog haosa jedan obični peškir izranja kao najdublji simbol cijelog romana.

U svemiru koji prkosi svakom očekivanju i obrazloženju, peškir postaje ključni alat za preživljavanje i znak egzistencijalne spremnosti, koji uz to doslovno poručuje da možda i ne zna i ne razumije sve što se događa, ali da je spreman i da je u stanju sve da podnese. Peškir je simbol onoga spremnog za korišćenje i u ovom slučaju više je pitanje stava nego upotrebljivosti, izrugivanje ljudskoj potrebi da izgledamo kao da imamo kontrolu u svijetu koji uporno odbija da se uklopi u bilo kakav red.

Ako nosite peškir smijete se haosu i naoružavate apsurdom, shvatate njegovo značenje i poruku o identitetu, otpornosti i teatru postojanja, jer on je istovremeno i štit i predstava, most između, za mnoge zapanjujuće surove stvarnosti i komične reakcije onih koji to razumiju. Ako nosite peškir razumijete da je on najkonkretniji i posve ljudski odgovor u svijetu u kojem je broj 42 odgovor na krajnje pitanje o životu, svemiru i svemu, iako niko ne zna kako to pitanje zapravo glasi.

Nije u pitanju komedija, već duboka spoznaja umotana u frotir i poruka da traganje za smislom možda i jeste uzaludno, ali da je odbijanje panike kroz naš izbor da prigrlimo kosmički apsurd s onim smirenim natpisom na koricama Vodiča „Ne paniči“ zapravo naš svakodnevni herojski čin.

Adamsov nepouzdani, prilično cinični priručnik predstavlja njegovo postmoderno „sveto pismo“ u kojem ne objašnjava, već se raduje zbunjenosti i poput beskonačnih nizova podataka u digitalnom dobu, pruža pomoć koja je uvijek djelimična, često pogrešna, ali beskrajno utješna, sa brojem u odgovoru koji istovremeno i ne znači ništa i znači sve i koji podsjeća da je ponekad pitanje važnije od odgovora i da je smijeh štit, radoznalost kompas, a apsurd najiskreniji pogled na postojanje.

---------- 

Inicijalna verzija ovog članka dostupna je OVDJE.