Antologije crnogorske narodne proze promovisane u Splitu

Antologije crnogorske narodne proze „Vilina gora“, „Kad je sve zborilo“, „Vatra samotvora“ i „Potopno vrijeme“ koje je priredio istaknuti montenegrista Radoje Radojević, a njegovu misiju nastavio Danilo, promovisane su sinoć u Gradskoj knjižnici Marka Marulića u Splitu.

Kako navode u saopštenju promociju su organizovale Zajednica Crnogoraca Split i Matica crnogorska. 

Ova edicija predstavlja drugo izdanje, s obzirom da je prvo izdanje crnogorskih legendi, bajki, basni i narodnih kazivanja objavljeno tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka, i nažalost, najviše zbog nepostojanja konzistentne crnogorske kulturne politike, palo u zaborav, istakao je predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović.

Matica crnogorska, kao ustanova, shodno svojim zakonskim određenjima i programskim smjernicama obavlja djelatnost u cilju afirmacije i njegovanja crnogorskog kulturnog identiteta, pa je to bio odlučujući faktor da neponovljive antologije crnogorske narodne proze publikujemo u novom izdanju, s obzirom da kvalitet teksta možemo označiti kao jedno od centralnih mjesta u crnogorskoj nacionalnoj književnosti – rekao je Jovović.

Ivan Ivanović, generalni sekretar Matice crnogorske i jedan od urednika ovog izdanja istakao je da je ovaj projekat i svojevrsni omaž braći Radojević koji su toliko učinili za crnogorsku kulturu, crnogorski jezik i nacionalni identitet Crnogoraca.

U predgovoru za „Vilinu goru“ Radoje Radojević će o crnogorskim narodnim legendama navesti sljedeće: „Književna vrijednost ovih legendi je, uvjeren sam, nesporna. One po motivima, načinu kazivanja, jeziku i drugim osobinama, predstavljaju imanentni umjetnički izraz života i duha crnogorskog naroda“.

U antologijama crnogorske narodne proze braće Radojević nije fiksiran samo narodni jezik već i nacionalni duh i vrijednosti crnogorskog naroda. Radoje i Danilo Radojević su dobro znali kakvo mjesto pripada nacionalnom jeziku među konstitutivnim činiocima nacije. Njihovo razumijevanje uloge i značenja jezika se možda najbliže može iskazati kroz Hobsbaumovu sentencu da je „Jezik najtemeljniji izraz nacionalnog duha“ – rekao je Ivanović.  

Predsjednica Vijeća crnogorske nacionalne manjine grada Splita Ana Radović-Kapor govorila je o predvečerju interesovanja za suštinu koja se pronosila upravo putem narodne proze.

Bajke i basne smo, osobito u djetinjstvu, primali naprosto kao nešto divno. Tada još jamačno nijesmo znali da se u korijenu tog pridjeva krije Div, indoevropski bog otac, Zeus Pater (genitiv mu je Divos), Djaus Pitar, Ju-Piter, čijoj se moći i snazi čudimo, upravo divimo. Tek zatim smo, ako nam je do toga bilo, uočavajući pojave po kojima su se priče razlikovale ili sličile jedna drugoj, počeli razmišljati o tome što sve u njima baštinimo, koji su se slojevi vjerovanja i običaja u njima nataložili. Interes za folklor i njegove razloge i korijene u drugoj polovici XVIII stoljeća, te zora komparativne indoevropske lingvistike u prvoj polovini XIX stoljeća dali su početne impulse za razgrtanje tih slojeva – rekla je Radović-Kapor.

Znamo da je prva antologija crnogorskih narodnih legendi objavljena tek 1971. godine, jasno je da se predugo čekalo na ovaj čin samospoznaje, istakla je kulturološkinja Nela Savković-Vukčević. 

"Ako isto tako znamo da je Radojević začetnik savremene montenegristike, predstavnik generacije koja je počela borbu za crnogorski nacionalni i kulturni identitet, a koji su se tada prikazivali kao dio srpskoga nasljeđa, sasvim je prirodno je da je upravo Radojević, priređivač i pisac predgovora i pogovora ove antologije", istakla je kulturološkinja Nela Savković-Vukčević.

U temeljnom pregledu nastanka i razvoja crnogorske legende Radoje Radojević govori o dugoj istoriji legende, koja seže do antike, istakla je ona.

"U ilirskim, grčkim, rimskim, slovenskim preslojavanjima i stapanjima razvija se nova materijalna i duhovna kultura što će dati posebne karakteristike etničkom i duhovnom biću Crnogoraca. Legende o nastanku Kotora, Budve i Ulcinja vezuju se za grčke naseobine. Dolaskom Romana, one se nadgrađuju novim elementima, a jasno je da su i Iliri u svoje legende unosili iskustva života u raznorodnoj ljudskoj zajednici", rekla je Savković-Vukčević.

Zadatak Radojev bio je da iz dostupne literature, ali i od savremenika koji su pamtili ili zapisivali, prikupi i odabere autentične prozne narodne iskaze nastajale na crnogorskom tlu, navodi se u izlaganju Milovana Radojevića, jednog od urednika ovog izdanja, koji je pročitan na promociji.

Takođe je trebalo prepoznati i odstraniti novovremena sricanja legendarija sa ideološkom pozadinom. Jedan primjer falsifikovanja donijet je u pogovoru izboru narodnih priča „Potopno vrijeme“: Jovan Erdeljanović, radeći na pripremi za štampu rukopisa Stevana Dučića „Život i običaji plemena Kuča“, otkucao je na pisaćoj mašini i umetnuo priče „Sveti Sava uči ljude orati i tkati“ i „Kako su postale tri vjere“ dodavši Dučićevom rukopisu novu paginaciju. Erdeljanović je, kako konstatuje Danilo Radojević, smatrao da je „nužno“, pošto među pričama koje je Dučić zabilježio nema nijedna o Savi Nemanjiću, da njegovim kultom „pokrije“ i Kuče – navodi se u izlaganju.

Iako fabule crnogorske narodne proze možda savremenom čitaocu djeluju kao štiva prvenstveno namijenjena publici mlađe generacijske dobi, u njima su preko kazivanja anonimnog narodnog autora sadržane univerzalne pouke, gdje se na jedan jednostavan, a opet intrigantan i posredan način personalizuju mnoge osobine ljudi, odnosno njihovi karakteri, te oslikavaju nekadašnje društvene odnose, istakao je Jovović.

Ove antologije vjerno prikazuju moralna shvatanja tadašnjih Crnogoraca, što govori o načinu mišljenja i sistemu vrijednosti u kome je sadržan dio naše duhovne baštine, te ova prozna ostvarenja upotpunjavaju kulturno-istorijski kontekst ukupne zaostavštine crnogorskog naroda. Ovo proizilazi iz činjenice da ovo četvoroknjižje predstavlja još uvijek otvoren horizont za nova istraživanja, što istovremeno omogućava dalju intepretaciju određenih fenomena iz istorije i etnologije Crne Gore, predočeno je u saopštenju.

Iako su priređivači ove edicije zabilježili da su pojedini zapisivači dodavali, a neki i krivotvorili autentični tekst u pojedinim narodnim kazivanjama još u XIX vijeku iz ideoloških odnosno političkih pobuda, njihova upotrebna vrijednost je i danas velika među populusom, s obzirom da ne samo domicilno stanovništvo, nego i stranci, pa čak i turisti, više spoznaje imaju preko legendi i narodnih kazivanja o Crnoj Gori nego iz referentne istorijske literature, objašnjavaju iz Matice.

Tipičan primjer su antičke i srednjovjekovne legende o postanku gradova na crnogorskom primorju, Ulcinja, Budve ili Kotora. Neupitno je da brojne legende i narodna kazivanja sadrže neki istorijski podkontekst, zbog čega su one aktivno učestvovale u dugom razdoblju oblikovanja bića crnogorskog naroda, prožimanja više različitih etnosa, ilirskog, romanskog i slovenskog u jedan narod, a potvrdu navedenog imamo u legendama o caru Dukljanu. Ova legenda je i danas predmet inspiracije književnika. Tako je, na primjer, nedavno objavljena knjiga „Ljetopis prokletoga cara Dukljana“, a do skoro Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, preko njene intepretacije, svojim vjernicima ukazivala da odbace najdublje slojeve crnogorske duhovnosti i državnosti – dukljanske tradicije, na način „da paganskog cara Dukljanina svaki Crnogorac prikuje za Vezirov most“ – rekao je Jovović.