Kultna serija Twin Peaks dobila je nastavak, i to u 18 epizoda, kao što ste vjerovatno čuli.
Devedesetih se cijeli svijet, uključujući Jugoslaviju, pitao ko je ubio Loru Palmer... E sad se vraćamo u ruralni Tvin Piks na ponovni sastanak sa intrigama, mnogo zamršenijim od ubistva lijepe srednjoškolke.
Juče je na Showtime-u premijerno prikazana nova epizoda te zato donosimo kratko podsjećanje na neobičnog autora ove serije, kao malo "uputstvo za gledanje".
***
Dejvid Linč je anomalija. On je uspio da se pozicionira unutar okvira mejnstrima, a da njegova kreativna praksa ipak bude subverzivna i ironična. A to ne može svako.
U mladosti je, gle čuda, odlučio da eksperimentiše. Miješanje animacije i igranog filma dalo je četvorominutni kratki film The Alphabet iz 1968. godine u kome je lik djevojke koja izgovara abecedu uz seriju slika konja prije nego što na krevetu iskrvari na smrt tumačila njegova tadašnja žena Pegi. Za zvučni efekat koristio je pokvareni kasetofon kojim je snimio plač svoje ćerke Dženifer koja je još bila beba. Inspiracija je došla, ako mu je vjerovati, kada je Pegina nećaka jedne noći imala košmare i u snu počela da izgovara abecedu. "Sve ostalo bilo je podsvjesno", objasnio je.
Saznavši za novoosnovani Američki filmski institut koji je davao stipendije, Linč je odlučio da im pošalje kopiju filma The Alphabet zajedno sa scenariom koji je napisao za svoj novi kratki film i koji je u potpunosti trebalo da bude igrani, The Grandmother. Institut je pristao da ga finansira, ponudivši mu isprva pet hiljada dolara, iako je on tražio 7.200, ali kasnije se ipak predomislivši i odobrivši dodatnih 2.200 dolara. Film je snimio u sopstvenoj kući s glumačkom ekipom koja se sastojala od njegovih kolega s posla i akademije.
The Grandmother je priča o zanemarenom dječaku koji "uzgaja" baku iz sjemena kako bi se ona brinula o njemu. Filmski kritičari Mišel Leblank i Kolin Odel kasnije su istakli da iako je film bizaran, sadrži mnoge teme i ideje koje će kasnije biti utkane u njegov rad i koje ilustruju njegovo fantastično shvatanje filma kao medija.
Od reditelja kojeg svi odbijaju do Oskara
Odlučivši da se u potpunosti posveti filmu, preselio se u Los Anđeles i 1977. producirao svoj prvi dugometražni film, nadrealni horor Eraserhead. Uprkos planu da film traje tek 42 minuta, na kraju je trajao 89 minuta, iako je imao tek 21 stranicu scenarija. Naravno da su svi mislili da će biti glupost sa tako malo dijaloga i akcije. Ali, Linč je to. Snimljen u crnobijeloj tehnici, Eraserhead je priča o povučenom dječku Henriju koji živi u sivoj industrijskoj pustoši, a čija djevojka rađa deformisanu bebu koju mu ostavlja da o njoj brine. Beba ne prestaje da plače i slučajno umire, a cijeli svijet počinje da se raspada.
Eraserhead, pisao je Gardijan, nije ništa drugo do slajd-šou Linčovog uma. Iako je on oduvek odbijao da potvrdi ili negira bilo kakvu interpretaciju filma ili "prizna lična razmišljanja u vezi sa apstrakcijama u filmu", priznao je da je veliki uticaj na film imao njegov život u Filadelfiji, u to vrijeme turbulentan, zbog čega se snimanje i prekidalo u više navrata. U suštini, rekao je, bila je to njegova "filadelfijska priča". No, odbijen je u Kanu, u Njujorku, na gotovo svim prestižnijim festivalima. Ipak, projekciju je dobio u Los Anđelesu, zahvaljujući distributeru Benu Barenholcu. Premijeru je imao u ponoć. Kažu da kad se završio, niko nije mrdao ni puštao glasa. Tišina. Tek onda, aplauz. Ta ponoćna andergraund publika mu je i obezbijedila kultni status, tik uz El Topo, Pink Flamingos, Rocky Horror Picture Show i The Harder They Come. Čak je i Kjubrik rekao da mu je Eraserhead jedan od najomiljenijih filmova svih vremena. Nakon što je Eraserhead postigao kultni status, 1980. ponuđena mu je režija filma The Elephant Man, koji se smatra njegovim najkonvencionalnijim ostvarenjem. On mu je, pored proboja na mejnstrim scenu, donio i osam nominacija za Oskara, uključujući one za najboljeg režisera i najbolji scenario.
Uslijedio je Dune. Pa Blue Velvet.
A odjeci "Plavog somota" ne čuju se samo u radovima Tarantina već i Roberta Rodrigeza, Džima Džarmuša, braće Koen... da ne govorimo o masi nezavisnih reditelja koji sanjaju o Sandensu. Blue Velvet definitivno je "kriv" za popkulturnu tendenciju da stvari postavi naglavačke i da bude ironičan i nestašan umjesto da bude iskren.
Ta nadrealistička praksa koju je otpočeo sa filmom Blue Velvet nastavila se kroz sva buduća remek-djela. A kad kažemo remek-djela, baš to i mislimo: Wild at Heart, Lost Highway, Mulholland Drive i, naposletku, Twin Peaks s kojim je postao krunisani princ televizije. Godina 1990. bila je Linčova annus mirabilis: U Kanu je Wild at Heart osvojio Zlatnu palmu, a Twin Peaks postao je smash hit.
Princ televizije ima svoj stil - lynchian stil
Nimalo nije tendenciozno reći da je Linč pionir američke indi estetike, vizionar koji "surfuje na talasima kolektivne podsvjesti". Filmu pristupa nadrealistički; specifični aranžmani sekvenci konstruišu cjelinu u kojoj je nerijetko vrlo teško razdvojiti san i javu, realnost od nerealnog. Stapa doktrine postmoderne ironije, interpretira ozbiljnost tako ozbiljno da gledaoci pomisle da mora da je riječ o parodiji.
Industrijski predjeli takođe su među motivima koji se ponavljaju, a pored njih kriminalne aktivnosti, nasilje i deformiteti. Vrlo je zanimljivo svojstvo koje gotovo po pravilu dodjeljuje ženskim likovima - podijeljene ličnosti, podvojenih identiteta i praktično rascjepljenih uloga. Likovi u njegovim filmovima neretko su omnipotentni karakteri natprirodnih moći. One se mogu ispoljiti kao fizička manifestacija više različitih koncepata, poput mržnje ili straha.
Za Linča je muzika vrlo važna. Po pravilu je pažljivo birana i neretko stvarana namjenski za film na bazi montaže i ritma sekvenci slika. Takođe, Linč nikada nije sasvim ozbiljan, niti se uvijek u potpunosti šali - uvijek oba, u isto vrijeme.
Tako je zaradio tri nominacije za Oskara u kategoriji najboljeg reditelja i jednu za najbolji scenario; dva puta francuskog Césara za najbolji strani film, Zlatnu palmu na filmskom festivalu u Kanu i počasnu nagradu za životno dostignuće na filmskom festivalu u Veneciji. I to nije kraj. Francuska vlada dodelila mu je Legiju časti, najviše priznanje koje jedan civil može da dobije, a 2007. godine Gardijan ga je nazvao "najvažnijim režiserom ovog doba". Allmovie proglasio ga je "renesansnim čovekom modernog američkog filmskog stvaralaštva" i "prvim popularnim nadrealistom".
A povrh svega, Linč je čovjek koji mrzi dotjerane i lijepe stvari. U tome se sažimaju njegova estetika i senzibilitet. "Više volim greške i slučajnosti. Zato i volim posjekotine i masnice, one su kao mali cvjetovi. Znam da se ljudi na samu riječ posjekotine ili masnice uznemire, ali kada ih vidite uživo, a da ne znate šta je to, mogu da izgledaju zaista divno."
Zato jedva čekamo da gledamo Tvin Piks, šta god da je spremio.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR