Večeras izložba slika i promociju književnog djela Dace Marković

Izložba slika i promociju književnog djela Dace Marković, slikarke i književnice, rodom iz Berana koja živi i radi u Beogradu biće održana večeras (četvrtak, 04.09.2025.) u 20 sati u Galeriji Most u Podgorici.

Organizatori izložbe su Galerija "Most" i časopis " Komun@".

Na otvaranju izložbe i na promociji njenih knjiga proze i poezije govoriće:

Slobodan Vuković, novinar i publicista, mr Željko Rutović, kulturolog i publicista, mr Amer Ramusović, gl.i odg. urednik časopisa Komun@ prof dr Draško Došljak, profesor, književnik i književni kritičar i Slavko Marković, profesor i književnika, a posjetiocima  ovog događaja obratiće se i sama autorka Daca Marković.

O Marković je pisao Amer Ramusović. Njegov tekst prenosimo integralno:

Daca Marković, Beranka, ali je rođena u tadašnjem Ivangradu pa za sebe kaže da je više Ivangrađanka nego Beranka više decenija živi i radi u Beogradu, može se u pravom smislu reći da je čitav svoj život posvetila slikarstvu i književnosti, jer za nju apsolutno drugo ništa ne postoji, ni lični život, ako se tako može reći, osim slikanja i pisanja.

Ona je jedna od umjetnica koja radi u tišini, bez buke i šuma, ali neprekidno stvara. Možda je to pravo posvećenje ili ponašanje autentičnog umjetnika: na njoj je da stvara, a neka se drugi bave sujetom ili renomeom i slavom.

Ponikla je kako rekoh u Ivangradu, gradu svoje mladosti a otišla je za Beograd da proširi svoje vidike i okuša svoj talenat u konkurenciji poznatih i afirmisanih stvaralaca posebnošću i nenametljivom nametljivošću.

Iz svog rodnog grada u „svijet“ je odnijela veoma dobro znanje srednjoškolca, prošireno iskustvima sa zajedničkih nastupa na izložbama beranskih stvaralaca ,odnijela je dušu umjetnika punu dragih likova, polimskih pejzaža i boja...Sve je to vremenom pretakala na platna i sa njima oduševljavala likovnu publiku svuda tamo gdje su stizale njene slike.A stizale su po čitavoj bivšoj zajedničkoj domovini i mnogo dalje do, Moskve, Njemačke,Švajcarske, Njujorka...

Što god je u likovnoj vizuri Daca naslutila u egzisticijonalnom ramu u potpunosti je ostvarila. Ma koliko to bilo čudno ona nije samo slikarka, naprotiv već afirmisana književnica ( zbog čega smo se inače i večeras okupili na promociji njenog književnog rada, ali i čudna od samog svog pojavljivanja do najnovije linije koju tka poznavajući tanane niti. Ovozemaljske trakavice nepresušnog zuluma, opsesija tim nesavršenim svijetom smjestila je kao slikar u neobičnu sliku autentičnih stvaraoca kojima svakodnevno treba vjerovati zbog talenta kojim je obdarena, treba ga tumačiti, pratiti iz slike u sliku iz ciklusa u ciklus iz decenije u deceniju. Markovićeva u svemu što je do sada uradila pripada tim istanačenim pojedincima vrijednim poštovanja i dostojnih umjetnosti čiji su znak.

Daca je do sada izdala ukupno 20 knjiga, od čega 6 romana, 3 zbirke priča i 11 knjiga poezije.

Prije dvije godine, časopis Komun@, na čijem sam čelu skoro deceniju ipo izdao je njenu knjigu “Priče moje majke ”koja je naišla na jako dobru kritiku i izazvala veliku pažnju, naročito kod brojnih naših nostalgičara, prije svega Beranaca, koji su u Dacinim pričama vidjeli dio sebe i svojeg djetinjstva, jer Daca je to ispričala pravim nostalgičnim jezikom pa sam i ja jedan od njih.

U knjizi “Priče moje majke” Daca Mar, koja je u književnom i slikarskom svijetu prepoznata po tom pseudonimu, ona piše svoju priču neiskazanu do kraja kao svjedok svih događaja koji su zabilježeni u pričama koje oživljavaju uspomene na Dacin čarobni svijet djetinjstva i nemir mladosti…

U nekoliko navrata za brojne medije pravio sam razgovore sa njom jer ona uvijek ima nešto novo da kaže s velikom dozom nostalgije jer je možda jedina koja se svom rodnom gradu stalno vraća i zimi i ljeti i njen česti dolazak u Berane ostao je kao navika , ali i ljubav prema svom rodnom gradu u koji se svi mi koji smo otišli uvijek sa radošću vraćamo, istina svako na svoj način.

Daca mi je pričala kada sam pisao o njoj da prijateljima u Beogradu pred put za Berane kaže:

Idem kući!, a oni joj odgovore : Dobro vidimo se sjutra. A ona ni pet ni šest odgovara “Ne, idem mojoj kući u Berane…Gdje god da ide, a putuje često obilazeći druge države da uživo vidi poznate zanimljivosti, naročito muzeje…Bilo da je u Rimu, Firenci, Pragu, Parizu svejedno, ništa je sve to je kako kaže, “moram da dođem u Berane”, uz sjetu što je ranije najviše dolazila zbog roditelja, ali sada njih više nema.

No Daca ne posustaje i siguran sam da dok god bude mogla dolaziće u svoj Ivangrad, u svoju kuću jer njen grad , njeni pokojni roditelji u njenom sjećanju će uvijek živjeti bez obzira što je svjesna da je sve je pusto bez njih, da joj vrata više majka ne otvara, ali i da sama otvara vrata od sjećanja i prazne sobe koje je grle svojom samoćom i hladnoćom i naravno samo stvara, pa upravo je iz takvog osjećanja nastala je knjiga “Priče moje majke” čiji smo mi bili izdavač.

Daca se ne miri sa stvarnošću i činjenicom da su se vremena promijenila, da je sve manje starosjedelaca, da sve manje poznaje ljude koji šetaju, da se promijenilo štošta, ali to nije samo karakteristika našeg grada već i mnogih drugih.

Bez obzira na sve Daca voli svoj grad i rado mu se vraća, a obraduje se svakom iskrenom pozdravu i osmjehu, nadajući se da će se nekada vratiti ona stara vremena, kada su se cijenile prave vrijednosti i ono što radi dugi niz godina.

No bilo bi nepravedno ne reći da je Daca završila Pedagošku akademiju-likovni odsek u Nikšiću,kao i Filozofski fakultet- istorija umjetnosti u Beogradu. Kod profesora Ivana Tabakovića bila na studijskom usavršavanju i slikarskoj specijalizaciji. Član je ULUPUDS-a od 1979.

Živi i radi u Beogradu kao slobodan umjetnik i književnik, Izlagala je na 43 samostalne izložbe, od toga 20 muzeja i galerija: Lugano, Vukovar, Podgorica, Moskva, Perast, Berane, Rožaje Šid, Sv. Stefan idr. Kolektivno izlagala na 460 izložbi u zemlji i inostranstvu, među kojima,Tuzla, G. Milanovac, Moskva, Rijeka, Trebinje, London, Lugano, Požarevac itd. Dobitnik je 12 nagrada(između ostalih Zlatna četka-Moskva, tri godišnje nagrade ULUPUDS-a,zlatne značke KPZ Srbije…) i učesnik 15-tak umjetničkih kolonija.

Njen atelje u potkrovlju jedne zgrade u ulici Nikole Tesla broj 4 u Zemunu i u rodnoj kući u Beranama u Polimskoj br.102 prave su male galerije umjetnosti jednog slobodnog umjetnika. Njene slike likovna publika bila je u prilici da vidi u mnogim gradovima širom bivše Jugoslavije, a Daca često kaže :

“Sve dok sam živa, ja ću da slikam i pišem. To me drži, navikla sam na to. Ja međutim radim kao da je sve normalno, učestvujem na izložbama, nastavljam da pišem,

Nepravedno bi bilo ne pomenuti da je jedan Dacin rad u Njujorku u jednom muzeju. Jugoslaviju je prestavljala kao jedini njen učesnik na međunarodnoj izložbi u švajcarskom gradu Luganu pod nazivom ,,Umjetnost, juče, danas sjutra”. Izlagala je sa velikanima kao što su Šagal, Dali, Pikaso, Vorhol i zamislite, tada i Daca Marković iz Jugoslavije… Pisale su skoro sve novine, radio, udarni dnevnik RTS u pola osam uživo iz ateljea … I dnevnik TV Crne Gore o njenom uspjehu. Jedna njena prodata slika je odvela, a kustos je vidio i pozvao da izlaže i u Vukovaru, Sarajevu , Sremskoj Mitrovici u vrijeme ratnih dešavanja.

Posebno je ponosna na gostovanje u Moskvi 2000 god gdje je na poziv ministra kulture ruske prijestonice tada kao učesnik Srbije i Crne Gore imala samostalnu izložbu u galeriji tamošnjeg ministarstva kulture i bila učesnik međunarodnih izložbi ,,Zlatni kist” i “Zlatna četka “. Na toj izložbi se predstavila sa tri rada iz ciklusa slika “Rat gledan kroz prozor” a djela su rađena na neobičnom materijalu-slikarskim paletama, što je na neki način bila svojevrsna ilustracija stanja u kojem smo se svi mi onda nalazili , a te slike bile su inspirisane onim što je tada vidjela gledajući kroz prozor svog ateljea u potkrovlju zgrade u Zemunu.

Moskva i njen susret sa tamošnjom publikom ostavio veliki utisak na nju, dobila je i nagradu sa nazivom “Zlatna četka 2000” a jedna njena slika je ostala u Kremlju. Daca je predstavljala Srbiju 2008 g.takođe na poziv njemačkog grada Hildena-Diseldorf i jedna njena slika krasi sada muzej u Hildenu..

Prije par godina na poziv kolege Ibrahima Kurpejovića bila je učesnik međunarodne online izložbe “Umjetnost otvara granice “na kojoj je učestovalo 73 autora iz 12 zemalja.

A uz slikanje Daca Mar, kako odavno potpisuje svoje slike i knjige , autor je 10 zbirki pjesama i sedam romana među kojima svakako izdvaja roman ”Nečujni vapaj” u kojem je opisala svoj život,njena zapažanja sa mnogih putešestvija, razgovor sa Ivom Andrićem, svojim profesorima… Ušla je takođe i u u njemačku antologiju sa poezijom i prozom...

Od njenih knjiga poezije izdvojio bih “Dodir sna “ u kojoj je zastupljeno više od sedamdeset pjesama gdje pokazuje da se umjetnost, boje i riječi prepliću, da je Daca Mar lirski slikar koji sanjari, da je sva od snova, njihov tumač i darodavac. Stihovi iz te knjige, kako je zapisao profesor Draško Došljak, predstavljaju na neki način, dopunu njenog slikarstva, jer strofe su joj tumači slika koje predstavljaju spoj vizuelnog i zvučnog.

Ona , kako rekoh ranije, ne posustaje i nastavlja da neprestalno slika i piše, a često kaže da mora tako, jer je to ušlo u kosti, kao reuma koju odavno ima kao nagrada i nadnica za rad iz ljubavi, jer voli, hedonista je, radi sve za ljubav bilo koje vrste…

Daca nema bogastvo u novcu, ali ima slike, knjige i bogata je sa prijateljima, poznanicima, doživljajima, putovanjima. Bogata je, jer je bila đak akademika prof. Tabakovića, bili su joj prijatelji i čuveni Aralica, Milosavljević, Krnjević… a upoznala je i nobelovca Iva Andrića…

-Živjeći u Beogradu upoznala je i poznaje mnoge poznate ličnosti. Skoro sve što se tamo događa ona je pozvani posjetilac, bilo da je pozorišna premijera, izložbe, promocije knjiga, prisutna je svugdje, uvijek nađe vrijeme za to, naravno da svakodnevno slika i piše, a za sebe često kaže da je “noćni pisac koji svoje škrabotine pretvara preko dana u riječi, jer život nije crtež da ga gumicom izbriše…

To je naša Daca, alijas DACA MAR.