Piše: Ana Nives Radović
Umjetnost nikada nije nastajala u potpunoj izolaciji. Renesansni slikari stvarali su u vremenu prilagođavanja čovječanstva štamparskoj mašini i razvoju trgovačkih gradova, barokni umjetnici reagovali su na apsolutističke monarhije i centralizaciju moći, a modernisti na fabrike i industrijski ritam.
Savremena umjetnost danas odgovara na mnogo složeniju mrežu globalnih konekcija, algoritama koji određuju vidljivost, finansijskog pritiska koji oblikuje produkciju i težine osporavanih istorijskih narativa, zbog čega njena koherentnost sve manje leži u stilu, a sve više u načinu na koji se nosi sa svim tim uticajima.
Ako bismo morali da definišemo današnju epohu ili joj damo ime, bilo bi to više po uslovima u kojima se umjetnost stvara, dijeli i doživljava, nego po stilu. Za razliku od, na primjer, renesanse ili baroka, današnja epoha nije vezana za vizuelnu gramatiku ili formalne doktrine, već je epoha Sistema u kojem mreže, platforme, finansijske strukture, algoritmi i institucionalna dinamika zajedno usmjeravaju umjetničku praksu.
Umjetnost više ne živi samo u galerijama ili muzejima, već je njeno postojanje nerazdvojno od cirkulacije, a fotografije, video-snimci i digitalne reprodukcije često imaju jednaku težinu kao originalno djelo. Performans koji zahvaljujući internetu vide hiljade ljudi može imati veći uticaj od onog koji vidi deset osoba uživo. U takvom kontekstu, posredovanje nije sporedno, već suštinsko, pa umjetnici stvaraju imajući u vidu dvostruki život svog djela u fizičkom i virtuelnom prostoru.
Takođe, dok su se ranije generacije oslanjale na kritičare, kustose ili mecene da odrede značaj djela, danas algoritmi usmjeravaju pažnju. Sistemi preporuka, feedovi i pretrage određuju šta se vidi, dijeli i pamti. Umjetnici svjesno pregovaraju s ovom logikom, dizajnirajući djela za vidljivost ili joj se suprotstavljajući. Autorstvo postaje izdijeljeno između onih koji stvaraju i onih koji promovišu rad, kreator je dio sistema, a ne samo ruka iza objekta.
Pored toga, umjetnost cirkuliše kroz globalna tržišta i međunarodne događaje koji oblikuju produkciju i prijem djela. Institucije kao što su muzeji, galerije, kustoske platforme posreduju vrijednost i legitimitet, ali se suočavaju i sa istorijskom odgovornošću, pregovarajući o načinu prikazivanja, ispravkama i tome čiji se narativi ističu. Stvaranje i priznavanje djela su nerazdvojni od ovih struktura, zbog čega čitav ekosistem postaje ključni medij.
Današnja umjetnost nastaje u vremenu kada stvaralaštvo ne može biti odvojeno od načina na koje cirkuliše, ekonomije pažnje i tržišta vrijednosti koje pokreće, u post-internet eri zasićenoj podacima i u vremenu u kojem digitalno nije događaj nego atmosfera.
Sada je vidljivost igra algoritama u kojem prikazivanje usmjeravaju tiha ruka lajkova i preporuka, kao i nemilosrdna matematika angažmana, pa je galerija samo jedna od scena, a ostale su objave o njoj. U tom okviru možda nije jednostavno dati ime epohe prema onome što je najpreciznije definiše, ali je vrlo jednostavno definisati je – ne po izgledu umjetnosti koja u njoj nastaje, već prema logici sistema koji je održava.
Mila K
"Epoha Sistema", gdje je umrla ozbiljnost. Ali čitati ovakve tekstove je okrepljenje. Hvala
JMS
A vjerovatno i danas postoji neki Pikaso ili Dali, ali nije “viralan” i obeshrabren je da stvara, jer na tu borbu za vidljivost ode mnogo živaca.