ZAPISI O KNJIŽEVNOSTI (1): Njegoševo pismo iz Italije

Piše: Marko Vešović

Vazda sam volio čitati Njegoševa pisma, jer mi se iz njih obraća nezvanični vladika Rade, ne onaj koji je jednom zauvijek hirotonisan za genija, a spram te riječi sam odavno postao sumnjičav, po ugledu na Pola Valerija koji je napisao: “Genije je navika koji izvjesni ljudi steknu“.

I mnogo radije čitam njegovog nesavršenog "Šćepana Malog" nego savršeni "Gorski vijenac", jamačno i zato što su me u mladosti gonili da ga učim napamet, pa ga sad štujem kao spjev gotovo posve lišen tajni.

I najviše od svih volim Njegoševo napuljsko pismo Dimitriju Vladisavljeviću iz 1851. godine, ponajpije zato što se iz njega sluti šta je ovaj pjesnik uistinu mogao biti da nije rođen u zemlji bez kulture.

To pismo omogućuje i da zamislimo kako bi radila njegova mašta, kojim stazama bi išla njegova misao da je Njegoš mogao služiti isključivo svome talentu, umjesto svome plemenu.

Pismo plijeni razigranošću duha koja vrhuni u rečenici stavljenoj u zagrade: „Doista, Bog je sve stvorio, što sam ja dosad vidio, šaleći se, ali kad je mjesto stvorio na kom je Napula sagrađena, doista je malo razmislio kako će ga stvoriti“.

Ako se sjetimo da je u "Luči mikrokozma" Bog stvorio svijet kao neku vrstu Golog otoka za pale anđele, umalo da rečem za ibeovce, kako da s njime izmirimo ovoga Boga koji se šljakao praveći svijet? Radi li se o vaseljeni kao gospodnjoj drenovoj šali? Ili se treba pozvati na Njegošev stih: “Zadatak je sm'ješni ljudska sudba“?

U svakom slučaju, riječ je o duhovnoj razigranosti koja s lakoćom prelazi iz jedne ravni iskustva u drugu, s jednoga kraja planete na drugi, nabrajajući šta je sve smiješno: „Tako je isto smiješno viđeti đe slon u kovčegu na leđima nosi čeljad kao što bečki seljanin nosi u klijetku na leđima kokoške na pazar“.

Ova komička preobrazba dostojanstvenog indijskog slona koji nosi aristokrate u bečkog seljaka koji nosi kokoške puti ka temeljnom raspoloženju iz koje je sročeno Negoševo pismo Vladisavljeviću: u njemu očaravaju prelasci iz jednog jezičkog registra u drugi, neočekivani slikovni skokovi koji vezuju daleke svjetove, sva zemaljska kugla pjesniku služi kao rudnik gradiva za poređenja kojima, najčešće sa ironijskog odmaka, prikazuje vlastite putničke doživljaje: ”Kao međed amerikanski kad došeta iz Amerike u Evropu, te mjesto svojega dana ovđe nađe noć, i tako danju spava a noću treznuje, drži noć za dan; tako i ja držim napolitansku zimu za proljeće”.

Njegoš je, i kao pjesnik i kao bolesnik, bio osvojen talijanskim podnebljem u kojem je zima blaga kao proljeće, ali, istovremeno, poredeći sebe sa američkim međedom, svoj zanos kuša umjeriti ironijom, i uopšte cijelo pismo je prošarano slikovnim bljeskovima koji njegove emocije ozaruju humorom. Sa trijezne distance govori o golemom bogatstvu viđenih i doživljenih stvari koje mu se “za šest danah bavljenja u Rimu” nakupilo glavi: njime su “natrpane sve galerije, sve klijeti moždane. Toliko je čudo ovoga materijala da se ne bi u sve magazine od Kalkute smjestio”.

Posezanje za skladištima u Kalkuti svojevrstan je skok udalj koji svjedoči da Njegoševa mašta putuje ne samo Italijom već i planetom, a ova slika u kojoj se ukrštaju uzvišeni duhovni ushiti i niska trgovina puti ka osnovnom svojstvu cijelog pisma: puno predavanje doživljaju praćeno je, ustopice, ironičnim komentarima svijesti koja ostaje neopijena: ”Evo po zemlji idem, a po vjetru putujem, kao kometa što snuje po zraku ili, čistije i priličnije kazati, kao krtina ispod zemlje što bavrlja tamo-ovamo sljedujući krivijem pravcem”.

Preobrazba komete u krticu sadrži iskru humora koji veže nebesa i podzemlje, a pjesnikovo duhovno vaznesenje boji podsmijehom: slika komete slavi njegov ushit, a slika krtice taj ushit podvrgava kritici. Uz to, “krivi pravac” je igra riječima. A kad kuša objasniti kako ga gledaju Italijani, po gradivo za sliku skoknuće do Kine: ”Ja sam od istoka najbliži susjed s Južnom Italijom i pri svem tom ljubopitstvo na sebe veliko obraćam, kao da sam mandarin nebeske imperije”.

Ova sposobnost da sebe vidi tuđim očima kazuje štošta o duhovnoj igri u kojoj se sudaraju ili slivaju oprečni uglovi gledanja, oprečne emocije. Čar Italije budila je u njemu “tosku po rodine” (tugu za domovinom), stoga je u stanju da se preda divoti Italije i da se brani od nje, da je hvali i kudi: ”Pune su mi uši mlakavila i tuđinstva, pa se bojim da se nehotice ne prelijem u tuđem kalopu”.

Što mu se, ipak vjeruje, neće desiti, jer ne spada u ljude koji, “kako svoj krug ostave, promijene glas kao pašče kad ekvator prijeđe”. Što je nezaboravno, jer je čista poezija: kao u poređenju sebe sa ”amerikanskim međedom”, i ovdje ima geografske komike, ako mogu tako da kažem, radi se o teleskopiranoj viziji koja jedno ljudsko obilježje, da bi ga ironijski odredila, smješta u planetarni okvir.

Katolički hramovi, kaže dalje, puni su “odlomcima velikoga Rima, rimskoga veličija, kao uspomen prošle njine slave, ili, da se pravo kaže, nad njima kukaju kao sirotna familija što kuka nad oružjem, odorom i ostacima velikoga i mogućega oca”.
Ono što je viđeno u tuđini ovdje je upisano u domaći prizor: neočekivan je i duhovit ovaj skok iz Rima u Crnu Goru, ovo zrcaljenje “rimskoga veličija” u naškom pogrebnom ritualu. A kad čovjek gleda “razvaline velikog Rima”, ne zna da li ga “udivljenije potpiri u više ushićenje” ili mu pak “žalost više dušu ugasi i opečali nad grobnicom veličija svijetskoga”.

Ova dva čuvstva u njemu su se “borila kao zla svekrva sa dobrom snahom kad se za kose uhvate i bore se okolo starješinstva u kući”. Prvo se iskazuje divljenje veličini, rasplamsano do ushićenja, i žalost pred prolaznošću te veličine, pečal koja gasi zanos u duši, a zatim dođe humorni komentar vlastitih osjećanja: Njegoševa misao u ovom pismu stalno ide gore-dolje, stalno se kreće između veličja i svekrve kad se, u čegrsti oko prvjenstva, dočepa sa snahom za pirine, kako bi rekla Darinka.

Sposobnost da istodobno doživi oprečna osjećanja, i da ih izrazi u njihovoj nerazdvojnosti, nagovještava da je Njegošev unutarnji život bio mnogo složeniji, raslojeniji, proturječniji no što nam izgleda dok čitamo njegovu poeziju. Oboje, i divljenje i žalost, što ih je u njemu pobudio Rim, spadaju u uzvišene emocije, i stoga poređenje sa svekrvom i snahom koje se vuku za kose u borbi za vlast u kući djeluje kao iznenađenje, ne samo stoga što se duševno iskustvo zaledilo u društveni prizor, nego i zato što slika iz niske svakodnevice daje komički smisao uzvišenom nastrojenju.

Ovaj prelazak sa rusizama “udivljenije”, “opečaliti”, “veličije” na jezik patrijarhalnog svijeta, ovaj neočekivani preobražaj svečanog tona u podsmješljivi, ponovo otkriva da se Njegoš znao do kraja predati svojim osjećanjima i istodobno ih gledati odozgo, nadmoćnim okom ironije. Ovdje se vlada svojim čuvstvima, umjesto da ona vladaju tobom.

Ali Njegoš je prozirao da je trvenje opreka temelj ljudske prirode: kad je govorio o Rimu, pored ostalo je kazao: „neko plače za jazičeskijem (paganskim – M.V.) hramovima a hvali hristjane, neko plače za Cezarom a hvali Bruta, te ni sam ne zna ta radi“, stoga mu i treba, Bože, oprostiti.

I u poeziji Njegoš je umio praviti slična zamješateljstva opreka. U pjesmi "Tri dana u Trijestu" postoje neizbrisivi stihovi o tišini u kojoj se miješa zvonjava crkvenih zvona i zijevanje:

Trijest spava u tišini, čut u njemu ništa ne mož

do pomukli katkad koji glas metala sveštenoga

i mornara sanjivoga pođekoji krupni zijev.

“Glas metala sveštenoga” spada u klasicistički stil, otmen u svojoj okolišnosti, nakon čega uslijedi izravni, trezveni, realistični govor, i ovaj prelaz iz visoke u nisku jezičku ravan kazuje štošta o Njegoševu doživljaju svijeta kao “grdne mješavine”, o kojoj govori i u svojim stihovima i u svojim pismima: ”Ko ne putuje, taj ne živi, taj ne znade što je svijet, što je svijetska mješavina”, a potom na gotovo cijeloj stranici slikovno razrađuje tu smjesu, tu zbrku koju imenuje i latinskom riječju kvodlibet: u Napulju se, kaže, “dvije krajnosti u najviše stepenu vide: luks i uboština”, “u njemu se jedna magarad pod tualetom ponose, a druga pod teškijem teretom stenju, u njemu su prosti konji, goveda i paščad, u njemu su stada koza na svakoju počekalicu, u njemu su prvoklasne dame i kavaljeri evropejski; sve to ujedno ide, svakoje svojim putem, jedno drugome ne smeta. – Vi ćete mi reći: treba viđeti Kanton, Kalkutu, Tiflis i Carigrad, đe se miješaju gomilama skakavci evropejski sa salamandrama azijatskim, pa onda ponjatije o kvodlibetu imati”.

Iz ovog zamješateljstva prosjaštva i luksuza, kozjih buljuka i prvoklasnih dama, prostih konja i kavaljera evropskih, magaradi pod toaletom i magaradi pod teškim teretom, skakavaca evropskih, i daždevnjka azijatskih, sluti se drukčiji pjesnik, razigraniji, urnebesniji, karnevalskiji i evropskiji od onoga kome je bilo suđeno da se ostvari.

Ali u pismu Vladisavljeviću Njegoš se sa izjednačenim uspjehom smijao i sebi i drugima: “Današnji vijek (u svijetu) fabricira ljude ljudskom majstorijom i lukavstvom kao što se fabricira dijamant... Stoga se čovjek danas u svijetu cijeni po načinu brilijanta, tj. što ima više licah (facie) čovjek ili brilijant je skuplji”. Faceta je jedna od strana izbrušenog dragulja, i bukvalno znači malo lice, a „fabriciranje ljudi“ je sintagma koje djeluje resko moderno.

Pri svemu, ne treba zaboraviti da je ovaj tekst potekao iz pera teškoga bolesnika koji je u Italiji sebi tražio lijeka, stoga iznenađuje moralna snaga s kojom se diže iznad vlastite situacije i duhovna sloboda sa kojom i svijet i svoje putničke doživljaje u njemu pretvara u povod za veselu i nesputanu igru mašte i duha.

Nastavlja se..