Tiha logika

Piše: Ana Nives Radović

Opisuju je kao osjećaj, kao suptilnu pojavnost koja se opire svakom pokušaju analize. Na taj se način govori o umjetnosti, dok ne postane jasno da ona često funkcioniše kao skrivena logika. Kada se posmatra slika, skulptura ili instalacija, um ne luta nasumično. Uočavaju se odnosi, prepoznaju obrasci i formiraju sitne pretpostavke o tome šta se dešava, gotovo kao mentalna verzija rješavanja matematičkog zadatka.

Uzmimo kontrast kao primjer. Tamni oblik na svijetloj pozadini predstavlja jednostavno ili-ili razlikovanje, kao kod tvrdnje tačno ili netačno. Način grupisanja elemenata u kompoziciji prati slične šablone. Mozak povezuje djelove koji imaju zajedničke osobine i stvara svojevrsne „skupove“. Linije, prelazi i osjećaj kretanja podsjećaju na popunjavanje nedostajućih koraka u matematičkom računu, pri čemu mozak predviđa i povezuje ono što vidi. Svaki pogled funkcioniše kao mali, tihi dokaz.

Umjetnost se takođe poigrava strukturom na načine koji podsjećaju na geometriju ili kombinatoriku. Ravnoteža, simetrija i proporcije nijesu samo estetske vrijednosti, već pravila koja ostaju postojana čak i kada se elementi mijenjaju, poput konstanti u matematici. Promjena perspektive ili namjerno narušavanje simetrije djeluje kao mijenjanje vrijednosti u jednačini, istražujući mogućnosti dok sistem ostaje koherentan.

Vizuelna umjetnost često komunicira na više nivoa istovremeno. Neki elementi su doslovni, drugi nagovještavaju uzrok i posljedicu, dok su treći simbolični. Razumijevanje djela podrazumijeva povezivanje svih tih slojeva, slično radu sa složenim matematičkim modelom sa skrivenim varijablama. Svaki dio pruža fragment tačnosti koji pomaže da se cjelina shvati jasnije.

Namjerna dvosmislenost u umjetnosti može se uporediti sa vjerovatnoćom u matematici. Određeni djelovi snažno usmjeravaju tumačenje, dok drugi ostavljaju prostor za više mogućih značenja. Sagledavanje znači kretanje kroz prostor potencijalnih istina, gdje se ne traži samo jedan odgovor, već se razmatra raspon mogućnosti i procjenjuje njihova uvjerljivost.

Umjetnost je razmišljanje. Pokazuje kako se percepcija, zaključivanje i prepoznavanje obrazaca međusobno prepliću. Kao i matematika, bavi se manje samim objektima, a više načinima mišljenja koje ih prate. Slika postaje prostor za provjeru pretpostavki i praćenje njihovih posljedica.

Svođenje umjetnosti na „puku subjektivnost“ promašuje suštinu. Složen i pravilima oblikovan način na koji angažuje um čini je jednim od rijetkih prostora gdje se spajaju logika, geometrija, vjerovatnoća i percepcija. Ona je dokaz bez riječi, dokaz koji nastaje u činu sagledavanja.