ĆAMILION (1)

Piše: Marko Vešović

I usmenog i pisanog Ćamila Sijarića – koga su Sarajlije, kad je za Bihorce dobio milion dinara nagrade, prozvali Ćamilion, doživljavao sam manje kao savremenika a više kao mitskog pripovjedača koji kazuje nešto starije i dublje, obuhvatnije i važnije, ali i uzbudljivije, jer stvarnije i snovitije, od ličnog iskustva. Kako drukčije, ako ne mitskim pričaocem zvati čovjeka koji često nije pripovijedao nego se kroz njega kazivala ljudska sudbina kakva je odvajkada?

I ne samo ljudska. U Sijarićevu svijetu pravo na sudbinu ima ptica i koza i konj i hrt i bor i mukinja i brekinja. Kao da Prirodu previše tište njene tajne pa nam povremeno šalje pokojeg Ćamila da se njegovim riječima izlane i od toga joj odlane. Na usta Sijarićeva prozborili su, maternjim jezikom, gora i voda, i drvo i kamen, i “četvoronožno i letušte“, što rekli popovi.

“Sve vode zbore kad noć pane“, kaže Demko iz istoimene priče. “To mi je pričao jedan žandar, a ti mi reci je li to istina. Sve je – veli – nekad zborilo: i drvo i kamen, zemlja i trava, pa eto zbog nešta danas ne zbori“. Što je izvrsno, prvo zbog pričine priče. Demko priča tuđu priču. Mogla bi se napisati knjiga o tom kako se u Sijarićevoj umjetnosti priče jedna drugu rađaju, jedna se u drugoj ogledaju jedna dugu dopunuju i produbljuju, jedna drugu stavljaju pod upitnik. To je, nekad, čitav fantastični balet koji dobacuje od najdaljih zamislivih vremena.

Ali priča o tome da je nekad “sve zborilo“ odlična je i zbog žandara: Sijarić ne može da liriku ne začini ironijom i humorom, ili da humor i ironiju ne prevodi u liriku. Jer ko je zadužen, ako ne žandari, da kazuje potonje istine o svijetu? Ako i zaboravimo žandara kao kazivača mitskih vizija, ostaje istina da nas Sijarićeve priče odvode, nerijetko, u vremena prije no što su “zbog nešta“ kamen i drvo, zemlja i trava prestali da zbore.

U njega ćemo naći čak i kamen koji, “takav kakav je, jedan jedini je ne svijetu“. Ni kamenje ne odriče se prava na zasebno biće, na neponovljivost, na razliku od drugog, u našim očima u vlas istog kamenja. Čemu se možda ne treba čuditi, jer Sijarić kamen vidi kao nešto što je “nekada živo bilo“, ali se “zbog neke krivice“ “u kamen pretvorilo“, kako veli u jednoj pjesmi.

Ali Sijarić u kamenu sluti ne samo uspavani život već i zagonetnu mudrost: pravo da bude “jedan jedini na svijetu“ njegov kamen je zaslužio i znanjem nečeg “što nama ljudima nije da znamo dato, a onom kamenu je dato“. Treba li reći da u naslutu znanja ili mudrosti koja se krije u vanljudskom, pa i u neživom, ima nečeg istočnjačkog? Isidora Sekulić je davno napisala slavni esej Istok u pripovetkama Ive Andrića, a esej o istoku u pričama Ćamila Sijarića tek treba da bude napisan.

U Sijarićevoj vrlo dugoj pripovijesti Pelivani hodža svojim učenicima kazuje ovu poučnu pričicu: “Kad bi odozgo s neba palo jaje, aman, aman, pa to jaje padalo i padalo i iz njega se gredom izleglo pile, pa to pile padalo i padalo i gredom poraslo u kokošku, pa ta kokoška padala i snijela jaje, eto to bi jaje palo na zemlju i iz njega zapjevao pijetao, toliko je ono nebo daleko do zemlje“. Ovo je čista poezija, ali, nema sumnje, i vrhunska priča, a ako je tačna Isidorina definicija istočnjačke priče, i ova je smišljana zatvorenih očiju, pa je tako treba i slušati.

Ako u Sijarića ima kamen koji je “jedan jedini na svijetu“, ne iznenađuje što u njega “i koza ima svoju sudbinu“. No, osim sudbine, kozi je dao i priliku za vaznesenje iznad svega zemnog i sadašnjeg: “na strmini o kojoj samo što nije visila, ličila je na nešto što lebdi između neba i zemlje“, i “kao da više nije bila Bajramova koza, nego i neka iz starih priča o kozama“ koje su “u svašta mogle da se pretvore – u onim vremenima“.

U Sijariću pjesnik i pripovjedač svagda su bili nerazdvojni i nerazdvojivi, kao u vremena kad je svaki bard bio pjevač pričā, da se poslužim naslovom knjige Alberta Lorda o poetici usmenog pjesništva. Zato i Sijarićeve ponajbolje priče “lebde između zemlje i neba“ i, dok nam priča o kozi, od koje će tom siromašku u trajnom vlasništvu ostati samo rogovi, njegova mašta s lakoćom preskače ponore vremena, kao što je i koza preskakala ponore između litica, da bi se obrela, i mašta i koza, u drevnom, gdje je sve moglo bez napora da se prometne u svašta.

I s koliko lakoće stvarna koza postaje koza iz priče – događaj koji se u mnoštvu varijacija sreće u Sijarićevoj prozi, pogotovo u pripovijetkama. Po njemu, tek kad postane priča, ili sličan priči, život najviše liči na sebe. Kud god bi ga noga odvela, čuo je ili slutio da ga okružuju “beskrajne priče o zemnim čudesima“, stoga su vjera u život i vjera u priču u njega nerazlučne. Jer život je ponajprije smisao. Život može sebi dozvoliti da postane svašta, ili spadne na ništa, a nerijetko i jest svašta i ništa, ali bez smisla nije život. Priča je najmoćniji instrument otkrivanja, ili davanja smisla, čak nametanja smisla i životu i svijetu.

U ovom čovjeku je bio utjelovljen vječni duh priče koga je put, možda slučajno, nanio kroz ovo naše stoljeće i ove naše krajeve. Lik takvog sebe Sijarić je obesmrtio u Hasanu, sinu Huseinovu, glavnom junaku istoimene priče: njegovi slušaoci “nisu jedan drugoga vidjeli, nisu ni Hasana vidjeli, do samo mu glas čuli – a i taj glas kao da je dolazio iz nekog čovjeka koji je živio nekad davno i sve vidio i znao – znao šta su ljudi radili prije dvjesta i koliko god hoćeš unazad godina i kakvi su bili ti stari ljudi“. I Sijarićevo znanje o ljudima, znanje čarobnjaka, znanje vrača, ili bi tačnije bilo reći znanje šamana, vrlo često išlo do “prije dvjesta i koliko god hoćeš unazad godina“.

Naša kultura, do juče usmena, nije oskudijevala u piscima koji su, kao Veljko Petrović na primjer, bolje pričali no što pišu, tako kažu oni koji su ga slušali i čitali. I za Ćamila Sijarića, iz koga iz govorila, na sto načina, krepčina naše usmenosti, može reći da je ljepše pričao nego pisao, ali se mora odmah dodati da je i ljepše pisao nego pričao. Jer, kad si da slušao, znao si da ljepše priča nego što piše. Ali kad si ga čitao, znao si da ljepše piše nego što priča. Njegova usta i pero služila su kao jednako moćna izražajna oruđa besmrtnom duhu pripovijedanja koji putuje kroz svevremlje, to jest kroz bezvremlje.

Ćamil je s veselom lakoćom prelazio mnogima neprelaznu među što dijeli usmeno od pismenog pričanja, pa je pisac pomagao seoskom pričalu a pričalo piscu: stalno se osjeća prisustvo usmenih čaranja u njegovim pisanim rečenicama koje često izgledaju “božanski olako pirnute“, da se poslužim riječima već pomenutog Veljka Petrovića, a osjećalo se i da je pisac zaslužan da pripovjedni i izražajni ceremonijal usmenog kazivača bude precizniji, stroži, a čistota izvedbe očitija.

Sijarićevo djelo je duboko ukorijenjeno u stopi zemlje gdje sam i ja rođen, zato u neodoljive čari njegovog pričalaštva mogu da upišem i ono što nije dato da do dna i do kraja osjete oni koji nisu Sandžaklije. U doba opsade Sarajeva nisam mogao čitati skoro ništa, ali jesam opet iščitao, polako i štedljivo, da mi što duže traju, Lalićevu romansijersku tetralogiju i dvotomni izbor Sijarićevih pripovjedaka objavljen u njegovim izabranim djelima u dane kad sam bio urednik u Masleši. I prvog i potonjeg volio sam i prije rata, ali tek sad mogu reći da sam im trajni dužnik, jer su mi u sarajevskom džehenemu pomogli da spasim dušu.

Tačno je da mi se iz Sijarićevih priča, svojim neuporedivim glasom, obraća moj prvi svijet, kako Eliot definiše zavičaj, i da je Sijarić ponajprije pjesnik Sandžaka. Jednako njegovog i mog. Kažem pjesnik, ne pripovjedač, jer je usmene priče iz toga kraja, one koje je iz djetinjstva ponio i one koje docnije slušao iz ko zna čijih usta, pretvarao u prozne poeme koje, zato što su poezija ni za čas ne prestaju biti visoka umjetnost pripovijedanja.

Tačno je i da te poeme od priča svoju čar duguju i orijentalnoj mašti i mudrosti, pored ostalog, ili možda na prvom mjestu, zato što je istok, tako mi se čini, u Sandžaku ostavio trajnije i dublje tragove nego igdje u jugoslovenskom prostoru, ili je pak tih tragova u Ćamilovu i mom zavičaju sačuvano više no drugdje.

Pa ipak, oduvijek mi se činilo da bitni Sijarić ne pripada ni jednom ni prostoru ni narodu posebno, jer se osjećao kod akuće svuda gdje ima poezije, a zbog nje sam slušao i čitao tog pisca koji ide u najgromadnije visove proze na srpskohrvatskom jeziku u 20. vijeku, ali nikad nisam prestao da ga doživljavam poglavito kao velikog pjesnika.

„Kad djevojka spava, to je kao kad jabuke mirišu“, kaže Sijarić, ne u priči već u naslovu knjige, a šta je ovo ako ne čista lirika, dvostih koji spada među najveće na našem jeziku? Na drugom mjestu kaže: ”list ljepše umire nego išta na svijetu što hodi na nogama ili leti na krilima“. Hiljade i hiljade ovakvih rečenica koje su sušta poezija nalazimo i u njegovim romanima i u njegovim pripovjetkama, mada češće u potonjim.

Stoga moram dodati da Sijarić nije bio tek bogomdani pričalac več i prvorazredni umjetnik, što nije isto. Umjetnik riječi koji uživa i u jeziku i u priči: oslušnimo naslov priče “Hasan, sin Huseinov“. Čista muzika. Taj glazbeni val se ne iscrpljuje u triput ponovljenom “s“ i triput ponovljenom “n“, nego je još opipljiviji u igri slogova “asa“ – “si“ – sei“. I mada jednako volim njegove kratke priče i njegove duge, nekad vrlo duge pripovijesti – danas bi se Pelivani, na primjer, komotno mogli štampati i čitati kao kratki roman – čini mi se da u potonjim, zato što su kratke, ima više pjesnika Sijarića. Ili bar da je njegovo prisustvo mnogo osjetnije.

Ali ne samo iz pera, već i iz njegovih usta su izlazile savršeno oblikovane rečenice u kojim riječi ne gube posebnost: puštao ih je da odzvuče do kraja, uživao kao pjesnici u njinu glasovnom sklopu, nekad činilo da ih rastavlja na slogove. Sladio se njihovim dužinama i kratkoćama, ostavljao im je trun zasebnog života, pazio da ni jedna ne izgubi jasne i oštre međe. Sijarić zaista nije “džemrgao“, kako u našem zavičaju zovu nerazumljiv i nerazgovijetan govor. Često se činilo da mu je od izgovorenih riječi slatko u ustima. A njegova brojna, fina, majstorska ponavljanja riječi, obrta ili cijelih rečenica – što je nerijetko ulazilo, kao začin, i u njegovo pisanje – bila su uzrokovana naporom da iz ključnih metafora i simbola pocrpi ne samo sav smisao, nego i svekoliku slast.

Stoga je ono što je slazilo s njegovih usana bilo priča koliko i obred. Pripovijedanje koliko i basmanje. Ko nije imao sluha za ritualnu vrijednost tih kazivanja, a ponavljanja su duša ritualnog jezika, taj je i mogao reći da Sijarić zna biti dosadan. Jer “sve je to krasno, ali ne zna šta je dosta, brate mili“, čuo sam govoriti njegove slušaoce. Što je bio podatak o njima.

Jer Ćamil je boravio u vremenu čija osnovna jedinica nije dan već stoljeće. Jedan kritičar je napisao da je Sijarićeva čuvena priča Sablja preduga, a nekoliko dana potom pisac ga sretne na ulici i kaže: “Ali njoj se hoće da je duga!“ Teško da sam čuo išta bolje o njegovoj umjetnosti: nije on pričao Sablju već se Sablja pričala iz njega i kroz njega, vječni duh priče opet se poslužio njim kao oruđem, a ko je Ćamil da pretpostavljenom naređuje ili određuje koliko će šta pričati?