Piše: Marko Vešović
Imam u Trebinju rođake. Silni momci. Sušto zdravlje. Kao kad sjediš u vrućoj sobi, a neko, sav rumen, uđe sa vani i unese na sebi zimsku svježinu. Tako je i meni kad sam s njima.
I često me zovnu u lov na divljega krmka. Dobro je s njima uloviti krmka, ali je odlično i ne uloviti ga: nasrčem se zdravlja koje iz njih lije potocima.
I umiju reći. Kao da su iz prijašnjeg vakata. Veli mi jednom Rade: „Ti su poznati pisac i tako to, bi li ti bilo isponiženja slikat se sa mnom kraj krmka?“
Prošle nedjelje, ubismo jednoga od dvjesta kila. Moji ga rođaci deru, a ja pričam s Tipom, još jakom stračinom koja pamti turski vakat kao da je juče bilo.
Obradova se Tipa kad me vidje, jer je željan priče. Onako dugovjek, sigurno je ukućanima dojadio vazda istim pričama, a dobro zna da mene neće zaglušati, jer su za mene nove.
Pravi lovac ne voli divljetinu. Ono njegovo drži ga dok ne ubije. Ona strast, koju probudi nadmudrivanje sa zvjerkama, ona njegova vatra iz starijeg kamenog nosi ga dok ne pogodi u meso. Sve ono poslije toga – nije njegovo. Ako je pravi lovac.
Sjećaš li se kako se u Šćepanu Malome Crnogorci drže iza boja? Pošto su razvalili silu vezirsku, prave se kao da se ništa nije desilo. Boj se ne pominje, kao da ga nije bilo hiljadu godina unatrag. Puše mirno, pričaju o besposlicama, i ni po čemu se ne bi reklo da su se maloprije klali s Turcima. Pravi lovac, pošto ubije divljač, taman je kao Njegoševi Crnogorci iza boja.
Deru moji rođaci krmka, a ja sjedim sa Tipom, pušimo kao Crnogorci u Šćepanu Malome, i pričamo o samoubistvima. Sin Tipinoga rođaka nedavno se objesio.
“Niko ne zna sebet čega”, veli Tipa. “Bio momak bistar ko svirala. A jak – državu njim da podupreš, štono se kaže.
I milokrvan bješe, to posebno, nikad ni jednome čeljadetu nije grk ostanuo. Ali, eto, uzme konop, ode u šumu, i tamo se zamakne. Ima tu, nek mi niko ne priča, đavoljeg prsta”.
Našli su pod njegovom bukvom svu silu opušaka. Sjedio pod drvetom, bog će jedini znati o čemu je razmišljao, i pušio dok mu je trajalo Lovćena u kutiji. Po opušcima bi se reklo, ukoliko nije jednu cigaru na drugu “kalemio”, da je pod bukvom sjedio najmanje dva sata. Onda je namakao konop na grlo.
A ja se sjetih šta mi je pričao doktor Radmilo Jovanović. Psihijatar. Bili smo, ljetos, zajedno u Igalu. Kaže da u kraju oko Trebinja nije mali broj slučajeva da se mladež ubija. Od šizofrenije. Od depresije. Od boga pitaj čega. Kad ga pogledaš onako: momak zdrav, bistrine mu ne fali, ni dobroćudnosti, i odjednom presvrne pameću, veže kamenje sebi oko vrata i skoči u vodu.
“Živa mu je to istina”, kaže Tipa. “Omrkne s pameću, a osvane bež nje. I uzme sebi život. Kako, zašto, ajdetiznaj. Je li to ko neka ukletva, šta li? A ko će ti ga znat čije račune plaćaju ovi današnji? Ili je đavo polako krenuo da odnese sve što valja?”
Ima ih i kod nas u Zeti. Tih, po čiju je pamet Repati svratio. To ja kao da Tipu tješim, neka zna da su barem ludaci svačiji.
I kod nas u Zeti zgranutih ima i za izvoz. Naročito između Nikšića i Danilovgrada. Tu najbolje uspijevaju, klima im, zar, u tome kraju najpogodnija. Pa bujaju kao iz vode.
Ali se ovi naši ne ubijaju. Naše divanije sebi su skuplje no mi sebi. Poavetaju, ali ne dižu ruku na sebe, nego onako zgranuti hodaju naokolo. Da je više gužve.
“I da je više čemera na svijetu”, dodaje Tipa.
“Vala i to što kažeš. Hodaju okolo da uvećaju tugu pod ovom kapom nebeskom”.
Krenuo ja jednom autom iz Nikšića u Podgoricu. Džadom, ususret meni, ide jedan sa vojničkim uvijačima oko nogu. Crn. Visok. Oči mu sijevaju. Natalario nake vojničke džoke, prebacio preko ramena mačugu kao pušku, i maršira: “jen-dva, jen-dva”.
Zaustavim auto. “Znaš li đe si krenuo?” – pitam ga.
“Ja na Škadar, čoče, a đe ću drugo?”
“A koji ti ono bješe?”
“Ja – Nikač od Rovina, ada koji ću drugo?”
“A što ideš tako po sred srijede džade, može auto iskočiti iza okuke pa da te spršti, mrčo”.
“Ada đe ši vidio da še Nikač od Rovina kome šklanja š puta?”
I produži ka Skadru. Sve: jen-dva, jen-dva. Ja blenem za njim. Pa se mislim: da se danas nešto digne iz groba pravi Nikac od Rovina, niko mu se ne bi više smijao od nas Crnogoraca i brzo bi se izbarabario sa ovom divanijom u vojničkim džokama. A onaj se okrenu, pa mi veli:
“Da niješam Nikač od Rovina, pito bi te za cingar duvana”.
“Ali pošto jesi Nikac, ne da ti rz i obraz da prosiš?” – smijem mu se ja. I dadoh mu kutiju Lovćena.
“Daj da ti probam duvan” – kažem Tipi. On izvadi kutiju.
“Šta ti je ovo, i kako ti se ovo zove, hajde ti meni kaži?” – mrštim se ja. Ništa mi, pođekad, nije milije no nekom reći da mu duvan ne valja. “Ovo nije duvan ni za brava”.
“Nemoj mi kudit duvan”, kaže Tipa meni. “Nemoj me ložit na tu vatru”. Pa mi pruži i pribor da ukrešem.
Gledam: odličan mu pribor. “Nije ti loš ovaj pribor. Okle u tebe ovako ognjilo?”
“Saš ti čut”, kaže Tipa.I priča šta mu se desilo davno, prije šezdesetak godina, još za turskoga vakta, kad je bio momak na ćemanu.
“Jednom, idem ja putem, a preda me iskoči Turčin na konju. Skrajnuh se da promine. Šta ću, kad nijesam Nikac od Rovina. Moralo se sili sklanjati puta”.
“Ali se, vala, danas ne moraš faliti time”, peckam ga ja.
“Ne falim se, no zborim kako je bilo”, trepće Tipa onim očima gotovo bez obrva. “A Turčin se desio – silna ljudesina. Imalo se, beli, u šta pogledat, vjere mu ne faleći. Da mi je, tada, bilo do seirenja. E mu se lijepo po čelenki viđelo: presilio od dobra velikoga. Pa samo onijem očima striže oko sebe, traži đe će koga o jadu zabavit.
Imaš li vatre, vlaše? – pita.
Imam, beže, kako da nemam, velim ja, a ruka mi se sama maši džepa.
Kreši, veli. Ja se smeo, zelen sam bio onda, a Turčin ko od brda odvaljen, pa još na konju, a nikako da mi ruke nađu ognjilo i ostalo.
On to viđe, pa povadi sablju. Držio je onako golu, u zdraku, pa mi veli: ne ukrešeš li od prve, ode ti glava.
Meni odoše noge. Sjednem kraj puta. Pa izvadim ognjilo – kovo mi ga kovač iz Grahova. Onda uzmem kremenicu – sa Vilusa. Pa odlomim povelik komad truda iz Somine. Pogledam u nebo pa se mislim: Pomozi sveti Vasilije, danas, ako misliš igda.
I raspalim onim ognjilom po onoj kremenici. Malo poposlije pogledam da vidim šta se učinjelo: onaj trud uvatio vatru – na sedamnaest mjesta!
“To se on s tobom malo šaljakao, a?”
“Morebit da jes, morebit da nije. Ama jebo ti take šale! Od toga dana kod mene su i trud i kremenica i ognjilo vazda bili cakumpakum. Niko ne zna šta od šta more bit! Jelivako?”
“Ali ti duvan bogu ne valja”, kažem. “Da znam ko je ovu travuljinu uvalio tebi, ovdje, u sred srijede Hercegovine, smjesta bih otišao da mu svašta rečem!”
“Nemoj mi kudit duvan”, kaže Tipa. “Ne nalaži me na tu vatru. Saću cio mjesec brižit da mi duvan ne valja. Saću mislit na to sve dokle ga ne potrošim. Nemoj mi kudit duvan, nego ajmo o manitijema” – moli me Tipa.
“A inače, kakav si,onako, kao čoek?” – pitam ga.
“Znaš kakav? Taman ko baba Milosava kad je napijala u božu slavu”.
I priča kako je njegov rođak, poslije rata, slavio krsnu slavu. Pa došao red na babu Milosavu da popije čašicu rakije i reče koju. Ona uzela da redom broji: neka nam Bog poživi ovoga, te da nam Bog sačuva onoga. Ne preskoči ni Maršala: “Nek nam Bog poživi našega dragoga Tita, što je ovi nesretnji narod oslobodio i naranio i napio i ođenuo i obuo”.
A sin joj na to veli: “De, popi to baba, i ne seri”.
“Tako ti je, vala, i sa mnom”, veli Tipa. “Pojedi i popij što iznesu preda te i šuti. Najljevše bi bilo da do smrti ni jedne više ne prokameniš, bez ako te ko šta upita. Više ni jedna moja ne more bit na mjestu. Kad koju rečem, odma po svijema vidim: ta nije za tu! Popuštio u pamet još nijesam i ne moraju se, još koji dan, moja kutnja čeljad stiđet kad pred jabanom šta kažem.
Ama ovi bi moji najviše bi voljeli da im se ne pletem ni u šta. Da šutim ko mrci. A ja jopet ne mogu da ne rečem. Kako ću ne reć kad vidim da je sve vražijim putem obrnulo? A njima od toga – volika čomrga među očima.
Pa sam se dugo mislio: što li, zaboga? I velju ovako: ti si, Tipa, čeljade iz drugoga vakta. Zasto se u ovome današnjemu – da je više gužve, što ti reče.
Stotinu puta sam se zakleo da neću više ni jednu preko zuba. I stotinu puta slago. Kako će živ insan ne kazat? A to bi mi najbolje bilo. Popij to, Tipa, i privali! A za drugo, šta imaš više brižit? Neka sve što valja đavo ponese, kako je i krenuo!”
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR