Ivo Andrić (Dolac, 9. oktobar 1892 — Beograd, 13. mart 1975) bio je srpski i jugoslovenski književnik i diplomata Kraljevine Jugoslavije.
Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom istorije svoje zemlje“. Kao gimnazijalac, Andrić je bio pripadnik naprednog nacionalističkog pokreta Mlada Bosna i strastveni borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda od Austrougarske monarhije.
U austrijskom Gracu je diplomirao i doktorirao, a vrijeme između dva svjetska rata proveo je u službi u konzulatima i poslanstvima Kraljevine Jugoslavije u Rimu, Bukureštu, Gracu, Parizu, Madridu, Briselu, Ženevi i Berlinu.
Bio je član Srpske akademije nauka i umjetnosti u koju je primljen 1926. Njegova najpoznatija djela su pored romana Na Drini ćuprija i Travnička hronika, Prokleta avlija, Gospođica i Jelena, žena koje nema.
U svojim djelima se uglavnom bavio opisivanjem života u Bosni za vrijeme otomanske vlasti.
U Beogradu je osnovana Zadužbina Iva Andrića, prva i najvažnija odredba piščeve oporuke bila je da se njegova zaostavština sačuva kao cjelina i da se, kao legat odnosno, zadužbina, namijeni za opšte kulturne i humanitarne potrebe.
Na osnovu piščeve testamentarne volje, svake godine dodjeljuje se Andrićeva nagrada za priču ili zbirku priča napisanu na srpskom jeziku.
Andrić je imao veoma uspješnu diplomatsku karijeru: godine 1920. bio je postavljen za činovnika u poslanstvu u Vatikanu, a potom je radio kao diplomata u konzulatima u Bukureštu, Trstu i Gracu.
U to vrijeme objavio je zbirku pjesama u prozi „Nemiri“, pripovijetke „Ćorkan i Švabica“, „Mustafa Madžar“, „Ljubav u kasabi“, „U musafirhani“ i ciklus pjesama „Šta sanjam i šta mi se događa“.
U junu 1924. godine je na Univerzitetu u Gracu odbranio doktorsku tezu „Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine“ (Die Entwicklung des geistigen Lebens in Bosnien unter der Einwirkung der türkischen Herrschaft) .
Na prijedlog Bogdana Popovića i Slobodana Jovanovića, 1926. godine, Ivo Andrić biva primljen za člana Srpske kraljevske akademije, a iste godine u Srpskom književnom glasniku objavljuje pripovijetku „Mara milosnica“.
Diplomatska karijera Andrića tokom 1939. godine doživljava vrhunac: prvog aprila izdato je saopštenje da je Ivo Andrić postavljen za opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Andrić stiže u Berlin 12. aprila, a 19. aprila predaje akreditive kancelaru Rajha – Adolfu Hitleru.
Nobelov komitet 1961. dodjeljuje Andriću Nobelovu nagradu za književnost „za epsku snagu kojom je oblikovao teme i prikazao sudbine ljudi tokom istorije svoje zemlje“. Besjedom „O priči i pričanju“ se 10. decembra 1961. zahvalio na priznanju.
Andrić je novčanu nagradu od milion dolara dobijenu osvajanjem Nobelove nagrade u potpunosti poklonio za razvoj bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini.
Dana 16. marta 1968. Andrićeva supruga Milica umire u porodičnoj kući u Herceg Novom. Sljedećih nekoliko godina Andrić nastoji da svoje društvene aktivnosti svede na najmanju moguću mjeru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i banjama na liječenju.
Andrić umire 13. marta 1975. godine na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Sahranjen je na Novom groblju u Aleji zaslužnih građana.
Andrić je u književnost ušao pjesmama u prozi „U sumrak“ i „Blaga i dobra mjesečina“ objavljenim u „Bosanskoj vili“ 1911.
Pred Prvi svjetski rat, u junu 1914. godine, u zborniku Hrvatska mlada lirika objavljeno je šest Andrićevih pjesama u prozi („Lanjska pjesma“, „Strofe u noći“, „Tama“, „Potonulo“, „Jadni nemir“ i „Noć crvenih zvijezda“).
Prvu knjigu stihova u prozi – „Ex Ponto“ – Andrić je objavio 1918. godine u Zagrebu, a zbirku „Nemiri“ štampao je u Beogradu 1920.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR