Piše: Miodrag Bajković
Od kad je i Manastir Bešku »zbrinula« okupatorska, zlonamjerna, zločinačka, antihrišćanska i anticrnogorska filijala-ispostava-odbor SPC u Crnoj Gori, isti je devastiran- zanavijek!
Manastir Beška me najviše boli, pa ne samo sporad toga:
- što se na ovom mjestu gradilo i obnavljalo u doba sve četiri crnogorske dinastije;
- što je Bodinova trobrodna bazilika - koja je, iako mnogo manjih dimenzija za uzor imala ranohrišćansku trobrodnu, troapsidalnu baziliku sa Martinićke gradine (Lontodokla), biskupskog centra krajem VII vijeka - bila, pored Prečiste Krajinske i trikonhosa sa Tophale, najstarija sakralna građevina na Skadarskom jezeru;
- što je mudriktitor crkve Svetog Đorđa, Đurđe II Stracimirović Balšić, jun mjesec 1389. godine -preśedio doma i nije šilja svoju vojsku na »tamo njihovo« Kosovo, šparajući tako živote našim precima (teke da je Nikola pođešto naučio od Đurđa);
- što ovi manastirski kompleks śedoči i »priča« višeslojnu, značajnu i osobitu priču iz našecrnogorske povjesnice u doba Balšića;
no, prije svega i iznad svega - sporad nekad prekrasne slike i logike koju je ovi kompleks tvorio i ima'u prostoru, ka i sporad izuzetno vrijedne arhitekture njegovih crkava!
Manastirski kompleks Beška, ka što je već rečeno, »nekad«su činjele dvije crkve i konak, longitudinalno postavljene glede śeveroistočne obale ovoga otoka.
Viđeno s Jezera - na lijevu bandu kompleksa bila je mala crkva Presvete Bogorodice, posred istoga (na nešto višoj koti terena) crkva Svetog Đorđa i na desnu bandu konak (istom na malo nižoj koti terena od središnje crkve).
Ta nekadašnja slika i logika u prostoru se dodatno može i ovako opisat-analizirat:
posred kompleksa, sa svojim položajem, ukupnim volumenom i moćnim kampanjelom (koje je bilo najuzdignutija tačka-arhitektonski elemenat vaskolike kompozicije), dominirala je crkva Svetog Đorđa, dok su lijevo i desno od nje ravnotežu kompozicije činjele crkva Presvete Bogorodice i kuća-konak - u čijoj je pozadini lebđela valovita kontura ovog školja.
Kako je sve to samo bilo uzvišeno a tako jednostavno osmišljeno u konkretnom fizičkom prostoru i, čitaocima ovoga teksta, u ovom trenutku- lako zamisliti-viđeti-imati pred očima tu vizuru!
Znaven i ośećajan odnos do gradnje u prirodnom kontekstu, naših starih majstora-graditelja- rukovođenih onijem nečujnim unutrašnjim »glasom«, koji ka da im je zborio:
»arhitektura je nadogradnja prirode, koja ,uz njezino poštovanje i uvažavanje, s prirodom čini cjelinu - samim tijem i ljepotu«, ogleda se i u još nekoliko razloga za izbor baš tih lokacija za gradnju crkava, a posebice kuće-konaka.
Naime, nekadašnji konak je biotako izgrađen-orjentisan, da je sprva »pred sobom« ima' zapadnu (ulaznu) fasadu crkve Svetog Đorđa, a poznije i crkvu Presvete Bogorodice, to jes, svojom ulaznom fasadom bio je obrnut put crkava(h).
Konak je »gleda« crkve - a crkve su »gledale« konak.
Takođe, izuzetno je značajno što je stari konak bio primaknut samom brdu i stijenama, koje se, naravno, i danas uzdižu i snažno nadvisuju ostatke njegovih zidova. To znači - da je ovu kuću, iako je bila na dva boja, tako priljubljenu pri brdu, odnosno - veličinu njezinog ukupnog volumena, a posebice vertikalnog gabarita - taj i takav spoj (odnos) prirode i građene strukture, vizuelno činio manjom i »stopljenom« sa okolicom.
Upravo tijem je crkvi Svetog Đorđa »dat-ostavljen« značaj dominante u prostoru!
Tačno je da je naniže od Crkve Svetog Đorđa, upraj pri samom Jezeru, »sabijena i zabijena« nekad postojala prizemna pomoćna kuća malijeh dimenzija, koja, uz takvo njezino lociranje, nimalo nije uplivala na generalnu kompoziciju i sliku ovoga kompleksa.
Tome se veli - apsolutna cjelina. I sve je to bilo ostvareno u - longitudinalnoj formi (»potezu«).
To se imentuje - »kunst«!
Kad se osnovne »stvari u prostoru«na početku znaveno i logično »postave« (a tako je i sa procesom projektovanja), onadijer se samo po sebi i do kraja otvaraju i ostvaruju preostala potrebita pravila, a u ovom slučaju to je osunčanost ulazne (jugo-istočne) i najduže fasade starog konaka.
S veljijem razlogom sam se zadrža na potankoj prostornoj analizi konaka iz doba Balšića (u okviru ukupnog manastirskog kompleksa), pa da ovđe ne bih prekida ovi segment teksta, odma ću uložiti u analizu novoizgrađenih konaka i ostalijeh kuća(h) u najnovije doba - doba onoga nepomenika ustoličenog na Cetinje, koji onakav kakav je- nesretnji rob, oni nekad sveti stolovač Svetoga Petra Cetinjskoga, nažalost - zanavijek ošporka.
Istina je preča od svega!!!
Vaskoliko umijeće ovdašnjih mediteranskih majstora-neimara, zetsko graditeljsko našljeđe i ovo blago (i mnoga drugasakralna blaga) crnogorske kulture je za samo deceniju-dvije dobeśedno - uništeno!
Manastirskom kompleksu su se, bez reda i poretka,»pridale« pet novijeh kuća(h): nečesovi konaci, pomoćne zgrade i radionica - od kojijeh su dvije i na po dva boja, a jedna od njih je izgrađena na cijela 3 m višoj koti terena od kote na kojoj se nalazi crkva Svetog Đorđa.
U stvari, ne mogu samo reć »bez reda i poretka«, a da podrobnije ne pojasnim, jer - iako razbačane, ipak su ove kućerine »pobodene« tako da »obigravaju« centralnu crkvu Svetog Đorđa i nekako tvore »kružni oblik«, to jes -»pretvaraju« postojeću izduženu-linijsku formu kompleksa i stvorenu logiku u prostoru - u kružnu.
Oklen sad to?
Pa od đavola, pomame i furije današnjih graditelja (glavnina ih je pridošljaka: kako naručioca-investitora i korisnika/ca, tako i izvođača i ostalijeh »uvezenih umetnika«), koji se dofatiše našijeh svetinja.
Ima i još pođešto, razma (osim, liše) -hoteći sve ovdašnje crnogorsko prisvojiti i s ciljem nipodaštavanja isto obavezno »što više i bolje »tamo njihovijem«dopuniti i/ili prepraviti« itijem »nadgraditi i nadgornjati« (u stvari - potrijeti), a to je:
što pusti ne mogu (iako je u slučaju Beške taj »koncept« teke začet) bez onoga u sebi »nepobjedivog i duboko usađenog koda« (koji im tokom 500 godina(h) Turci »uđenuše«) -da se u okolici manastirske crkve mora graditi sa svakoje njezine bande - dakle: treba se dobro »okružiti,utvrditi, zapatati i odbraniti« (posebice došljedno sprovedeno kod Manastira Ždreba(o)nik, Ćelija Piperska, itd.).
Glede»arhitekture« ovijeh kuća(h) i njihovom dvornjem izgledu, to izgleda ovako:
arhitektura cijelog ovog manastirskog kompleksa je po svojim karateristikama pripadala širem mediteranskom korpusu arhitekture, uz osobenost ovdašnje Zetske graditeljske škole (Zetske romaničke (zapadne) tradicije) -a sad je tu zastupljen malo i »šumadijski stil« (ja mnim i odgovorno ka arhitekt tvrdim da mu ovđe nije mjesta), malo »arhitektura« dibidus ka sve one na crno izgrađene kućerine po predgrađima bilo koje depresivne balkanske varoši.
Njihovo lociranje i arhitektonsko »oblikovanje«, to jes, uopšte njihovo postojanje na prostoru Manastira Beška - devastira, devalvira i degradira arhitektonske, prostorne i kulturne vrijednosti istog.
Vizi koji zi čitate ovi tekst se, naravno, śećate da sam, priđe samo jedne stranice papira A4 formata, zborio o divnoj-sjajnoj slici, fenomenalnoj kompoziciji, značajnom graditeljstvu i moćnom mentalnom orjentiru u prostoru na otoku Beška, koji su naši starizi (dobeśedno) majstori znavali izgraditi - tvoreći konkretan i krasan kulturni pejzaž.
I bez ičesove dalje analize što se ovđe učinjelo glede samih crkava - sad već, na osnovu gore opisanih pet kućerina, a sporad nastalih posljedica - mogu slobodno napisati da je nekadašnja slika Manastira Beška na istoimenom školju -zasvagda nestala!
Nebilo primijenjeno - to bi izgledalo taman ka da nam iz doma neko ponese-ukrade jednu od najdražih slika izuzetne umjetničke vrijednosti, koju su nam preci ostavili - teke s tom razlikom što je ona nekadašnja slika Beške, ukradena jednoj državi i cijeloj jednoj naciji, koju su nam Balšići ostavili i koja je śedočila o našoj tadašnjoj zaista značajnoj arhitekturi (kulturi).
A, sve je to (za iste pare) moglo drugačije i to obnavljanjem starog konaka u okviru njegovog horizontalnog i vertikalnog gabarita. Imajući u vidu veliku površinu istog u osnovi, ka i to da se radilo o spratnoj kući - svi postojeći novostvoreni sadržaji, komotno su mogli biti smješteni u gabarite nekadašnjeg konaka.
Stručnjaci zvanične državne institucije »Uprave za zaštitu kulturnih dobara« sa Cetinja - napravili bi projekat rekonstrukcije Balšića konaka ili bi izrada takve dokumentacije bila povjerena nekojem licenciranom projektnom birou, koji bi u skladu sa konzervatorskim i urbanističko-tehničkim uslovima uradio istu. Nakon dobijanja potrebitih saglasnosti, izdata bi bila građevinska dozvola i - sve bi bilo ka u civilizovanim evropskim državama.
Jedino tako je: pravo, zakonima propisano, stručno utemeljeno, arhitektonski kvalitetno, estetski značajno, prostorno neophodno, kulturološki neizbježno i, uz poštovanje slavne prošlosti i ponosnog našljeđa (a to od nas ištu Vojislavljevići, Balšići, Crnojevići i Petrovići) - jedino vrijedno!
Je li ovo ostvariti bila nečesova velja muka i zadaća i nečesovi osobiti marifetluk?!?
Crkva Svetog Đorđa
Pod u crkvi je popločan mašinski rezanim pravougaonim pločama i nijesu ostavljeni podaci o prvobitnom. Na isti način su obrađeni kameni vijenci ispod krova crkve i djelovi vanjskih zidova, ka i »novi« kameni okviri(portal) oko ulaznih vrata. Đurđev portal star 620-630 godina(h) i višijem dijelom sačuvan-originalan, je vjerovatno suturisan ili razbijen u komate i, može biti,uzidan u tamo nečesovu među.
Krov i kupola su prekriveni limom, a izvorni prekrivač na ovijema crkvama, ka i na svim manastirskim kompleksima na Skadarskom jezeru, nekad su bilekamene štive-ploče.
Unutrašnji zidovi su malterisani, okrečeni bijelom bojom i pripravljeni za freskopisanje.
Malterisanjem skladne unutrašnjosti crkve trajno je uništena mugućnost “čitanja” unutrašnjeg sloga gradnje, koji je ima' izuzetan značaj za izučavanje ovog specifičnog tipa sakralnih građevina.
Ponavljaju se i ovđe neke iste »intervencije« ka i na Manastiru Starčevo.
Što mnim o freskopisanju starih crnogorskih manastirskih crkava u današnje doba i tijema novim i »inventivnim slikarskim djelima «pridošljaka na njima tuđi i daleki Mediteran -napisa sam u tekstu o Manastiru Starčevo (koga interesuje a nije pročita, ljubazno upućujem da to učini).
Fresko dekoracijom crkva će (tvrdim) bit »ukrašena« suona dva »tamo njihova« insana - Simeonom (okupator Duklje i zlotvor naših predaka Dukljana) i njegovim najmlađim đetićem Savom(»hrišćanin« sumnjive suštine).
Već sam ovđe spomenuo da je »Zavod za zaštitu spomenika kulture«1966. godine izveo zaštitne konzervatorske radove na ovoj crkvi i da je tom prilikom (pomeđu ostalog) rekonstruisan i gornji dio monumentalnog zvonika, đe su bila okna na preslicu.
Znači - znatno veći dio ukupne mase zida zvonika (sve do početka donja dva okna, ka i jedan dio zida koji je sa śeverne strane formirao lijevo okno u njegovoj punoj visini), bio je do i nakon konzervatorskih radova-originalno sačuvan!
Sad slijedi prosto nevjerovatna stvar (podatak) koju moždane ćelije svakojeg normalnog stanovnika starog kontinenta (đe i nama stoji dom), a da ne zborim normalnog arhitekte, posebice arhitekata koji su svoj radni vijek posvjetili obnovi i zaštiti sakralne i vernakularne arhitekture (poput onog mojeg profesora sa arhitektonskog fakulteta u Ljubljani, s početka ove studije) - zanago ne mogu apsorbovati.
Vjerovali ili ne: vaskoliki moćni zvonik na preslicu sa tri okna, »obnovitelji« ovog našeg arhitektonskog, istorijskog i kulturnog dragulja su oburdali - da bi ga konstruktivno (armirano-betonski) ujačili, pa iznova ozidali, to jes - kako je njima bilo drago ilaički »prezidali«.
Tako su potpuno uništeni podaci o tehnici zidanja, originalnom materijalu i prvobitnom izgledu - uništene su sve originalne partije zvonika.
Injektiranjem betona (ubrizgavanjem betona pod pritiskom) konstruktivno se uspješno saniraju bedemi, fortifikacije - srednjevjekovne zidine debljine i po nekoliko metara(h), a ne jedno kampanjelo (koje uopše nije bilo u nečesovom problematičnom konstruktivnom stanju) - čija je debljina zida samo cca 2/3 m i to pristupačnim za injektiranje sa svakoje njegove bande!
Tehnički je to prosto šćela bit sitnica, da se na ovi način zvonik crkve Svetog Đorđa konstruktivno ujači i sve to bez da bi se ijedan jedini krš mora šenuti, a kamoli vaskoliko kampanjelo »razvaliti«!
Ajde da subarem svakoji postojeći obrađeni kamen i prekrivnu kamenu ploču povrh zvonika, kad su razmicali-skidali - numerički označili i, nakon armirano-betonskih bajagi »neophodnih intervencija«, ponovo vrnuli tačno đe im je bilo mjesto (mada ni to nikako ne priznajem niti prihvatam), pa da rečemo da su: naručioci-investitori, korisnice-stanovnice manastira, statičar (bilo ga je), projektant (jedan »stručnjak« je i taj novi izgled kampanjela mora staviti na papir) i majstori-izvođači - bili žnaveni i, naravno, prije i iznad svega teke ićno »dobronamjerni«, dok spominjati čak nivo etike do struke (za pojedine pobrojane »neimare«), ovđe bi s moje strane bilo vrlo neumjesno, jer nijesu zaslužili da uz njih takve ide - uzvišena etika.
Nijesu ni svi nekadašnji krši vrnuti, niti su vrnuti krši vrnuti na isto mjesto, niti je isti broj redova krša u visini okana na preslicu, niti su prekrivne kamene ploče povrh zvonika na svoje mjesto položene, niti je ugao novijeh ploča povrh zvonika isti, ...!
A i da jes - uz vaskoliko »švajcarski« pedantno označavanje, svakoji kamen s najvišom pažnjom i stručnošću vrnut »na svoje mjesto«na zvoniku, koji je, iznovice naglašavam - bez ičesove preše (na priđe opisani ovakovi način) - uopšte tican:
- ne bi to više bio oni kamen, koji su one nekoje majstorske ruke -u smiraj nekojeg septembarskog dana pri kraju XIV stoljeća, dok je kiša polako i pomalo počinjala naoditi-»baš tu i takopočinule-ugradile«;
- niti bi to više bio ni oni kamen, koji su one nekoje majstorske ruke - u osvit nekojeg aprilskog dana pri kraju XIV stoljeća, dok se s one bande jezera, poviše albanskih planina, širilo jutarnje rumenilo na istoku -»baš tu i tako počinule-ugradile«.
Crkva Presvete Bogorodice
Na ovoj crkvi su improvizovano, bez oslonca na materijalne ostatke, dokumentaciju i tradicionalna iskustva, dograđeni bočni paraklisi sa apsidama nad ostacima bočnih brodova prvobitne crkve i nova priprata nad temeljima nekadašnjeg trijema, pri čemu su uništeni stariji kulturni slojevi, koji su bili izvor podataka o izgledu crkve, tehnikama zidanja i genezi građevine.
Izgradnjom svoje zadužbine na ostacima romaničke trobrodne bazilike Bodina Vojislavljevića, jasno je da Jelena Balšić nije imala namjeru da prvobitnu baziliku obnovi i rekonstruiše. O tome sve očigledno śedoči, a ponajviše to što se gabarit jednobrodne crkve iz 1439. godine, u tlocrtu ne poklapa sa starijom crkvom u dijelu oltarske apside (apsida nekadašnjeg centralnog-središnjeg broda bazilike bila je veća od ponovo izgrađene), ka i to što su na mjestu bočnih brodova i u zapadnom dijelu, dograđene strukture iz sredine XV stoljeća nemaju odlike djelova bazilike.
Zato je SPC nad vaskolikom postojećom-zatečenom arhitekturom »obavila rekonstrukciju«-na svoj način!
U struci (pomeđu ostalih) postoji pravilo: da se prilikom rekonstrukcije građevina (crkava, srednjevjekovnih dvoraca, itd.) ide toliko daleko u prošlost - stare strukture i slojeve, dok se gođ ima dovoljno opipljivih-pouzdanih materijalnih podataka-dokaza, uz teoretska saznanja i pretpostavke - za vjerodostojnu rekonstrukciju istih i zaokruživanje cjeline ili segmenata.
Što će mi sva ova moja u potonjih par pasusa upravo ispričana (dozvolite da metnem) akademska priča, kad na Bešku -u zli čas samo banu»crnomantijaška ekipa«(uz svesrdnu »hrišćansku« podršku i »tehničku« pomoć militantne»uniformisane ekipe«), skupljena s konca i konopca i Bog ve pita kakvog pedigrea - i ovu crnogorsku svetinjua Balšića, što se veli, muku, jednostavno - na svoj način vandalski »prekroji«!
Glede na fundamentalni ovđe »izvedeni-sprovedeni« graditeljski zločin i kulturocid, skoro da je nevažno spominjati, ali ipak, da i ovđe ostane slijed: zidanje dograđenih partija izvedeno je nestručno, kao i rješenje krovnih ravni, obrada zone oko otvora za vrata i okna i formiranje krovnih vijenaca, obrada spojnica.
Biće da im se silno forcalo da što priđe obave rabotu, a i građeno je zisto sumalo »majstorske vještine i žnavenosti«.
Na krovu je postavljen krovni prekrivač od bakarnog lima preko cementne podloge, koja je izvedena u obnovi 1966. godine.
Na prozorskim otvorima ugrađene su mašinski obrađene mermerne tranzene (tranzena: kameni dekorativni elemenat postavljen u oknima), koje, ka takve i nijesu baš ovdašnja tradicija.
U interijeru je izvedena nova oltarska pregrada - mašinski obrađen kameni ikonostas sa reprodukcijama ikona bez umjetničke vrijednosti.
Učinjeno neću dalje posebice opisivat.
Za razliku od crkve Svetog Đorđa, đe ništa od nekadašnjeg freskoslikarstva nije ostalo, ovđe su od starog živopisa danas u oltarskoj apsidi sačuvani fragmenti, na kojima se ne razaznaje sadržaj. Ka i crkva Svetog Đorđa i ova će crkvica, siguran sam - biti »piturana«.
Đurđevu crkvu sam nazva draguljem, a decenijama već Jeleninu crkvu doživljavam ka »biser na Jezeru«.
Dozvoliću sebi da opišem moj sadašnji doživljaj iste, iako neće biti iskazano rječnikom arhitekture (ili arhitekte): ova novonastala sklepana građevina očajnih proporcija, forme i detalja, me podśeća na ogromnu i nezgrapnu »žabu krastaču nad Jezerom«.
Svuđ po Crnoj Gori đe »tamo oni« stignu (pa i na ove dvije crkve) natakare mermerne, dobro bijele krstove (đe ih je bilo i đe ih nije bilo), koji se štancuju u nečesovoj radionici po nacrtima čiji se oblikovno-likovni uzori nalaze vanka Crne Gore.
Krstovi povrh naših starih crkava su većinom bili metalni i lijepih-elegantnih proporcija.
Malo im je bilo što su sve u čem su uložili i česa su se dofatili - nagrdili, no su i krst, postavljen navrh zvonika 2004. godine (prilikom sanacije preslice koja je bila pala prije 20-tak godina) - zamijenili. To je bio dobeśedno jedini detalj na ovom vaskolikom manastirskom kompleksu obnovljenu skladu sa projektnom dokumentacijomRZZSK. Ali, kontali su - da im nije bio dovoljno »tamo njihov«, pa su ga sporad forme, proporcija i »simbola«, bržebolje »pošenuli«.
Vala ni ovi krst ne moga od njih - skapulat.
Jedanak su ugrabili da i postolje krsta i cijele one središnje-kose i bočne-ravne kamene djelove povrh preslice -»za svakoji slučaj malo preslože i promijene izgled završetka zvonika«.
Znači, sve je na otoku Beška izgrađeno, dograđeno, popravljeno, prepravljeno, »sanirano i obnovljeno« - bez saglasnosti službe zaštite i sprovedene zakonske procedure.
Nereverzibilnim ovđe sprovedenim radovima trajno suoštećeni ili (najvišijem dijelom) u potpunosti uništeni izvorni materijalni ostaci, čime je uništen integritet dobra kulture i nepovratno izgubljeni slojevi crnogorske kulture.
Ovako se - bez poštovanja, bez razumijevanja, bez ośećajai krvnički»čereči, raskuba i prekraja« samo tuđe - koje je bez muke i na prijevaru krvoločno stečeno-oteto, a kojem »po svakoju cijenu« treba dat-nametnut svoj pečat, što u konkretnom slučaju znači:
unijet srednjevjekovni mrak u današnji sunčani Mediteran, koji je, po prirodi stvari i u svojoj uzvišenosti, zagledan u samog sebe i dovoljan samom sebi, i koji je, sporad toga,»neoprezan« i ne brenuje opasnosti koje iza (našeg śevernog) kantuna ne patišu bečati i prežati od strane onijeh nekad: poraženih, tlačenih, obezglavljenih, obezgaćenih, isfrustriranih - pa naprečac (kad im je moglo bit i uz buljuk ovdašnjih kvislinga): agresivnih, primitivnih, bijesnih, oholih i zluradih.
Drugi (civilizovani) narodi, ka zjenicu oka svojeg, čuvaju i štite svakoji krš na krš iz svoje prošlosti i dobro paze, ka da vrše operaciju te zjenice, kako će, ako treba skinuti kaltu (malter) sa toga krša.
To je tako u normalnim državama i kod naroda đe je procenat kvislinga jednocifren broj (ako ih uopšte ima -kad su dobra nacionalne kulture u pitanje), ali pri nas ima pričina (uzrok) tome što i ovđe nije ka kod drugijeh:
na Cetinje stoluje oni nepomenik i nekrst, a u Titograd stoluju 3-4 nevolje, koje 2-3 desetljeća vode ovu ubogu Crnu Goru, ne čineći ono što im je bila državnička obaveza - i - nacionalna dužnost, a to je:da sprovode zakone - i - zaštite dobra crnogorske kulture, svima im, a sve taman spram njihovijeh »zasluga(h)« -crn obraz osta zadovijek.
Minimum što zaslužuju da im javno u pisanoj formi prozborim jes ovako (da su šćeli imali bi ponata), zato, neka se potave, jer su - sporad svoje »političke odluke«da se ogriješe o zakone i Ustav Crne Gore (koji su ih jasno obavezivali), to jes -svojim žmurenjem i nečinjenjem i tijem davanjem podrške zduhi i vandalima iz SPC, doveli do nesagledivih i nepopravljivih pošljedica - sušto su, takođe, zaslužili da završe na sud!
Iskreno se nadam da će ovo što pišem, pomeđu ostalog, doneklen poslužit budućim pokoljenjima da znaju i nikad ne zaborave (ili barem ne - do ure udesne):
ko su »glavni i odgovorni krivci« uništenja crnogorske sakralne arhitekture - nacionalnog blaga kulture i duhovnosti i, usljed toga, uspostavljanja kulturološke okupacije do kulturocida, što će, uz mentalnu kolonizaciju Crne Gore - dovesti do nestanka ove države i nas Crnogoraca!!!
Viđite što se učinje i što se čini, svuđe i po vaskolikoj Crnoj Gori, od najznačajnijeg (medijalnog) dijela nacionalne kulture - a lokalitet Beška (jedan od duhovnih, kulturnih, političkih i istorijskih centara balšićke Zete) pośedovao je materijalne dokaze za skoro milenijum naše kulturne istorije.
Niđe ništa više nije isto ka negda i više nikad neće i ne može biti!
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR