Piše: Miodrag Bajković
O devastaciji crnogorskih manastira pisalo je nekoliko uglednih autora.
Ne bi bilo zgorega da ovđe metnem prijevod na crnogorski jezik riječi devastacija: »uništiti, rušiti, razoriti, pustošiti« - jer, ipak, naški zvuči dosta jasnije i opipljivije, to jes - razumljivije i realnije.
Radi se o naučno i/ili stručno napisanim studijama, elaboratima ili tekstovima.
Lično sam se odlučio, pišući o tome kako je devastirano pet našijeh manastira, liše struke i nauke i, nadam se, na osoben način sagledavanja prostora urađene prostorne analize za neke od manastira - da se pozabavim i motivima, namjerama, ciljevima, načinom i okolnostima - zašto i kako se opisano i fotografijama dokumentovano izdešavalo.
Sve napisano-iznešeno glede ovijeh pet karakterističnih primjera što je SPC zlaradice učinjela, čini i što će još činjet od našijeh manastira - može se i mora nazvat samo jednom jedinom riječju-imenom, a to je: ZLOČIN!
Pobogu - pa, crkva ne bi smjela činjet zločine, zar ne!?!
Sporad česa SPC isto učinje - da' sam više odgovora, a biće ih do kraja i na samom kraju ovoga teksta.
Naglašavam, da su kod ovijeh manastira (i kod mnogih drugih po Crnojzi Gori) sve spomenute, opisane, prikazane i neprikazane »intervencije« - izvedene bez dobijanja zakonom propisanih saglasnosti i dozvola, od strane nadležnija institucija, to jes - bez sprovedenog upravnog postupka, što znači: nelegalno, na divlje ili na crno.
Da »neimare« (mislim na korisnike-naručioce-finansijere i raznorazne izvođače) pobrojanihgradnji i dogradnji, »rekonstrukcija i sanacija« crkava, kuća-konaka i ostalijeh građevina pitamo: »Kako im se čini njihova graditeljska rabota?« - siguran sam da bismo dobili odgovor poput: »Srećni smo i oduševljeni svim izgrađenim-izvedenim, jer smo »estetski oplemenili« manastir i širu okolinu!«
Njihovojzi sreći vidim mjesta, jer čine što im drago i sve što im je nam palo, ali oduševljenju u stručnom, arhitektonsko-estetskom smislu - mjesta, nažalost, nimalo nema.
Moram opetovati: kad bi nekoji student arhitekture na bilo kojem uglednom evropskom fakultetu ka svoj rad-projekat predložio bilo što od prikazanog, ne samo da ne bi položio ispit (takvi student do diplomskog rada, naravno - ne bi ni stiza) - no bi mu uljudno bilo śetovano da se prepiše na nekoji drugi fakultet i promijeni budući poziv.
Dozvoliću sebe da napomenem -da studenti koji završe studije na arhitektonskom fakultetu u Titogradu, imaju:
- relativno skromno znanje o našoj sakralnoj arhitektonskoj tradiciji (hrišćanskoj i islamskoj (stilovi, karakteristike, istorijske činjenice, osobenosti Zetske graditeljske škole, uplivi Istoka i Zapada, ...)) - može bit da se radisamo o otaljavanju ispita, bez želje po dubljem saznanju o svojemgraditeljskom našljeđu(to im mora uđesti profesor istorije arhitekture);
- očigledno neznanje glededevastacija našijeh manastira (to im istom mora uđesti profesor istorije arhitekture);
- apsolutnu nezainteresovanost za učinjene zločine nad našijema manastirima (i ovo im mora uđenutiisti profesor - pod uslovom da on nije učestvova u ovijema zločinima!!!)
Znači - mladimkolegama i koleginicama su sve ove devastacije blaga crnogorske kulture nepoznate i tuđe, ka da se dešavaju tamo neđe drugo i daleko po svijetu bijelom, to jes -oni ne znaju da se iđe išta od ovijeh zločina uopšte i zbilo!
Ukupno gledano kod nas skoro da nema temeljite posvjećenosti crnogorskoj sakralnoj i vernakularnoj arhitekturi (čast izuzecima).
Ogromnoj većini arhitekata i arhitektica ova tema devastacija je ili nepoznata ili, očigledno, nije bitna, ostalojzi pučini istom tako, a država je (blago rečeno) »nezainteresovana«, drugijema riječima rečeno - niđe niko ozbiljno, odgovorno,»dosljedno i do kraja« ne vodi računa o ovom dijelu kulturnog našljeđa i istorije - tako da sve ide na ruku hordi vandala iz SPC.
No, ne činim to ni ja »dosljedno i do kraja«, jer da nije tako - barem bih pokrenuo organizovanje potpisivanja peticije da ova nesreknja država po ovom pitanju konačno »počne obavljat svoj posa«, a to je:
- da ukloni sve anticivilizacijski i na crno izgrađeno po našim manastirskim kompleksima
ipriđe toga
- da pohapsi srbočetničko-crnomantijašku zbojnu, smjesti u bajboki privede k spoznaniju
prava!
Ogromna većina njih boravi, to jes - »bezbrižno« je nastanjena i »komotno« živi u Crnojzi Gori, bez neophodnih papira za boravak, državljanstva, itd., a zna se - jedini »nepozvani i ilegalni gosti« su - miševi i pacovi.
Malo im je pustim »hrišćanima« i to, no još i po vrh svega - nesojski čereče i zapjenušanouništavaju kulturu zemlje u kojojzi horijatski iju koru leba, kupljenu od crkovne imovine krvnički i krvavo otete 1918. godine!
Ma im na Kosovo, »tamo njihovu kolevku« svega i svačesa - ne basta turin nakvečit. Samo su Crnu Goru unaviđeli, jer im može bit!
Dakle, skoro niko ne denja i ne brenuje arhitekturu manastira, no - svima je poznata recimo »problematika« projekta »Skadar Lake« i one staklene kule pri hotelu »Podgorica«.
Možemo i treba i o tome, naravno, vodit stručnu i akademsku raspravu, ali devastacija medijalnog dijela crnogorske kulture je apsolutno zapostavljena tema - a neuporedivo značajnija od upravo spomenutih!
Samo da naglasim - da nikome vala ne nam pade da digne glas barem protiv onoga rugla od onijeh 10-tak na divlje sklepanih »vikendaško-ribarskih« straćara (od tvrdog materijala), pri mostu na Tanki rt - po sred Nacionalnog parka »Skadarsko jezero«, što je svima nama pred oči - a ne nekojizi tamo neđe manastiri.
Za te manastire - ćemo lako!
Ima ko za njih da brine i da ih »dobro i zavazda zbrine«!
Svi manastiri na Skadarskom jezeru, ka i ove kućarice pri samom magistralnom putu -liše drugih zakonskih akata koji obavezuju, shodno i Prostornom planu područja posebne namjene za Nacionalni park »Skadarsko jezero«, nalaze se u zoni strogog režima zaštite!
Isto znači - da bez papira nema gradnje, rekonstrukcije i slično.
Naravno, to važi - đe ima države!
Mene nijesu etika do struke i ośećaj nacionalne odgovornosti dozvolili da obrnem glavu i rbat ovojzi temi i mainam se (ostavim se, uklonim od) iste, to jes - od učinjenih zločina nad crnogorskom kulturom!
Trenutak je i da kratko spomenem novoizgrađene hramove u Titogradu, Baru, Beranama, Mojkovcu, buduću gradnju hrama na Prevlaci kod Tivta, ...
O istom neću mlogo zborit, jer ne zaslužuje potanko stručnu pažnju, osvrt i analizu.
Tu je sve tako jasno, očigledno i jednostavno.
U pitanje su - nečesovi nazovi stilovi, arhitektonski sklopovi, proporcije, elementi, detalji, itd., koji su u najvećoj mjeri strani ovdašnjem podneblju i našemsakralnom graditeljskom našljeđu, ka dijelu šireg mediteranskog arhitektonskog sakralnog korpusa.
Radi se uglavnom o samo donekle i tojadno modifikovanoj srednjevjekovnoj »tamo njihovoj« raško-moravskoj arhitekturi i/ili (bolje reć) kompilaciji (kumbulju) svega i svačesa- koja ka takva, glede na to da je nastala na prijelomu dva milenijuma (nastaje i dalje) - nema ama baš ničesovu arhitektonsku vrijednost.
Drugijema riječima - to je arhitektura čije je mjesto i značaj u struci dobeśedno takav, da ću je mirne duše imentovat: »arhitektura zastiđa« ili »zastiđe u arhitekturi«.
Ne želim propuštit da naglasim da za mene u istu »kategoriju«, glede arhitektonskih vrijednosti - spada i arhitektura nove (katoličke) katedrale u Baru.
Kako gođ - i »intervencije« na postojećima manastirima i u njihovoj okolici, ka i gradnja novijeh manastira, hramova, crkava - ima isto za cilj:
nametnut nam tuđu i u XXI stoljeću davno već prevaziđenu »tamo njihovu« sakralnu arhitekturu, koja će vremenom, zbog neviđenog kvantiteta sadašnjeg graditeljskog zamaha SPC, ako ne potpuno potrijet našu vaskoliku tradicionalnu sakralnu arhitekturu (što je eto nemoguće, samo sporad toga što su seocke crkve sačuvane) - ali će zato arhitekturu našijeh manastira nepovratno oskrnavit, zagušit, nadgornjat, uništit - i tako će ista »neprirodno« postat - dominantna u ovdašnjem prostoru i na ovom podneblju.
Brojni manastiri su nam na taj način već nepovratno devastirani i degradirani.
U uvodnom dijelu objavljenom uz tekst o Manastiru Dobrilovina, spomenuo sam da su zločini ovakove sorte učinjeni i nad manastirima Orahovo, Ćelija Piperska, Sveti Arhanđel Mihailo na Prevlaci kod Tivta, a ovđe moram dodat i užas i katastrofu učinjenu od manastira Kom, Moračnik, Kosmača, lokaliteta Tophala, itd., itd., itd.
Crnogorska nekadašnja, a doskorašnja - dovoljno lijepa i kvalitetna slika, kad je sakralna arhitektura u pitanje, kojom dadosmo vrijedan doprinos široj mediteranskoj arhitekturi i ponos jednoga maloga naroda - biće nepovratno »skinuta« sa zida galerije evropskija naroda i zamijenjena nekom: drugom-novom, tuđom i bezvrijednom.
Skoro vaskolika pobrojana i ovđe opisana zlodjela (nečesovo drugo nazivalo za učinjeno nema) - nad našom sakralnom arhitekturom, izvršena su otkad je 1991. godine, na oni stolovač Svetog Petra Cetinjskog -zasio oni nepomenik i nekrst!
Međutim - nije on jedini krivac.
Nad popom bi - mora bit pop!
Glavni krivac je država Crna Gora, to jes - njezina vlast.
Ka i svakoja država i naša je imala i ima svoje instrumente vladanja: zakone, inspekcijske službe, sudove, a bogomi i kazneno-popravne domove.
Iako su ovizi spomenuti »neimari« po Crnojzi Gori - agresivna i primitivna uglavnom »uvezena« zbojna, država bi, da je šćela - lako ižljegla na kraj š njima!
Međutim, vlast se igrala nečesove sopstvene toboš »pragmatične političke igre«, koju je sramno izgubila od istog nepomenika (što je njezin problem) - ali smo mi ka narod, zbog te njene »igranke«, dočekali da danas imamo mnoga zanavijek devastirana dobra kulture!
Śedoci smo zločina nad našom kulturom - što je bolno, poražavajuće i ponižavajuće!
To je naše zastiđe, koje nikad neće umrijeti!
Da su u nekoj zapadnoj evropskoj državi izliveni samo temelji u betonu onoga konaka ispred Manastira Dobrilovina (što je recimo iljaditi dio svega »realizovanog«) - investitor bi, shodno zakonima, bio naćeran da u najkraćem roku i o svojemu trošku sve dovede u prvobitno stanje.
Državi Crnojzi Gori, nepomenik iz Cetinjskog manastira - čak zabrani pristup na Bešku i DPS-SDP koaliciji ne basta poslat inspekciju (i ostale koga je trebalo) - da nogom kroče na tu istu okupiranu Bešku.
Sve je to, naravno i već rečeno - bila stvar kukavičke, suludne i pogubne političke odluke.
U okviru istijeh pogubnih grešaka dio ove ekipe sa vlasti je, novembra mjeseca 1989. godine - dozvolio da plemenska crkva iz sela Građani bude uknjižena na SPC.
Crkvu Svetog Jovana Krstitelja su 1708. godine, izgradili i tokom vremena održavali - preci svih nas plemenika iz Građana i vjerovatno nekizi pomeđu njih dali svoju zemlju (ili je to bila komunica) - na kojoj je crkva podignuta.
Đe je tadijer i te 1708. godineono bila SPC ...?!?
Naravno, spomenuta crkva je samo jedna od mnogih crnogorskih seockih crkava koje su »završile« ka »tamo njihov« okupirani pośed!
I mimo drage volje da pokušam zaključit optimistički - ne mogu to učinjet, jer nije u pitanje recimo 55 stranica(h) papira ispisanija grafitnijem lapisom, pa da se to može gumicom izbrisat.
Radi se ograđenim strukturama u fizičkom prostoru i nije realno očekivat da će ova država, koja nije spriječila izgradnju istih - smoć snage i:
- uklonit oni konak ispred Manastira Dobrilovina (shodno elaboratu);
- oburdat onu dogradnju pri onojzi manjoj crkvi Manastira Beška (shodno elaboratu);
- otuć oni vaskoliki malter skupa sa fresko-slikarskom podvalom u Manastiru Starčevo
(shodno elaboratu), ...
Riječ je o elaboratima koje je 2013/14 godine, izradila nadležna institucija Ministarstva kulture.
Od nečesa se mora počet - zato ona limena (nazovi) crkva sa vrh Rumije mora lepetnut ka što je »dolećela«, iako je to samo kap u moru.
Na kraju, ka nepokolebljivi ekumenista, tvrdim da su najuzvišenija civilizacijska dostignuća Crne Gore i nas Crnogoraca (pod Crnogorcima u ovom trenu podrazumijevam - sve nas stanovnike-državljane Crne Gore, ne glede na naciju i vjeru) - bila:
- služenje liturđija i po pravoslavnom i po katoličkom obredu u crkvama sa dva oltara, na našem južnom primorju i - zajedničko iznošenje krsta Svetog Vladimira Dukljanskog na vrh Rumije od strane hrišćana i pripadnika islamske vjere.
Naravno, svima vama, koji gornje upravo pročitaste, je isto poznato, ali spomenuh sporad podśećanja na to - kako bi priđe, a kako je potlje nepomenikovog dolaska u Crnu Goru!!!
Zlehude li »sreće« š njim i od njegovog krakanja na Cetinje!
Početkom decembra mjeseca 1991. godine, u zgradi Barske nadbiskupije (»Biskupadi«) primio me je u pośetu pokonji nadbiskup barski Petar Perkolić.
Tokom razgovora od uru vremena i u četiri oka, gospodin nadbiskup mi je reka da je ovi nepomenik, još te iste godine, išćera katoličke svještenike iz crkava(h) sa dva oltara i zabranio im pristup.
Dok je to izgovara, nadbiskup Petar nije moga skrit svoju nemoć i tugu - ni u glasu, ni u izrazu lica, ni u očima.
Dakle, jedan od prvija »hrišćanskih poteza« nekrsta, teke se stanio na Cetinje - bio je uzet apsolutno »prvijenstvo« u ovijema crkvama i bit u njima »saaam« - bez brata hrišćanina.
Ako nijesmo na planetarnom nivou braća, zbog crkava ka institucija i svega što one ka takve, »ljudskom prirodom« vođene, imaju u svojim pedigreima - barem se u maloj Crnoj Gori a sa nekadašnjom ovakvom ovdašnjom tradicijom - ekumenizam moga prigrliti, ljubiti i čuvati.
Krst iznošen na Rumiju okupljaje i hrišćane (pravoslavce i katolike) i pripadnike islama, a to znači - sve narode u Crnoj Gori:
i Crnogorce i Muslimane i Bošnjake i Albance i Hrvate i Srbe!
Kuđ će među narodima višeg zajedništva i ponosa od toga - i više radosti od takve!
Ni jednog ni drugog običaja više nema.
Nijesu skapulali.
Nit se više liturđije uz oba pojanja služe pod istijem crkovnijem šljemenom, nit nas više starostojni i slavni naš Dukljanski svetac okuplja!
Oba ova naša najuzvišenija civilizacijska dostignuća nam je, s najprizemnijim ciljevima - agresivno, bezobzirno, bezočno i na silu uništila-poništila i antihrišćanski otela Srpska pravoslavna crkva, odnosno, njezina filijala-ispostava-odbor u Crnoj Gori, to jes, nepomenik na njezinom čelu.
Na sličan način, ali u krvavim okolnostima i pod strahovladom, ta ista SPC, u ondašnjoj »na bratcki način« okupiranoj Crnoj Gori - uz prijetnje smrću starom crnogorskom mitropolitu Mitrofanu Banu (čiji je predak po ocu Ivo Bajković, iz mojija Građana, sa tadijer našeg zajedničkog ognjišta, pasa put Grblja) - jednako učinje od naše svete i prečiste Crnogorske pravoslavne autokefalne crkve.
Od takozvane Srpske pravoslavne crkve, koja u svojem »arhivu« ima onu »pusulicu« (čitajte anatemu) Dimitrija Homatijana iz maja mjeseca 1220. godine, i onu »pozdravnicu« (čitajte prokletsvo) carigradskog patrijarha Kalista između 1350. i 1353. godine - nije se ni moglo očekivat: ništa drugo, ništa bolje, ni ljepše - a ni grđe!
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR