JOVAN NOGO I RAJKO DELIĆ

Piše: Marko Vešović

U Noginoj pjesmi „Svatovi“, kaže Novica Petković, “emblematično značenje se neposredno razvija, postajući time i njenim osnovnim sadržajem: opis tradicionalne crnogorske kape (zlatnom niti izvezeni krst sa četiri slova ‘s’ sa crnim obodom ili oblistom) daje se kao iščitavanje vizuelnog emblema čija nas značenja opet vraćaju Kosovu kao središnjem kulturno istorijskom toposu. Razumljivo je onda što je ta kapa nazvana ikonom”.

Petković se vara: nije razumljivo. Moto pjesme ”Crnogorska kapa je kosovska ikona” rečenica je Jovana Delića čijeg autora Nogo ne navodi, jer kuša prikriti prepisivanje. U tekstu „Miloš Obilić“ (Književne novine 1988.) crnogorsku kapu Delić tumači kao kosovski amblem. Sad je malo razumljivije.

U tom tekstu Delić veli: i danas je “moguće naći u crnogorskim i starohercegovačkim krajevima svatove koji su sjećanje na kosovski mit, i u tim svatovima, 'tri vojvode bojne' imaju dvostruku ulogu. Vojvoda u svatovima je reinkarnacija Miloša Obilića: on sjedi u začelju, u dnu sofre, naspram pročelju, gdje sjedi stari svat, reinkarnacija 'čestitoga kneza'. Prvjenci su Ivan i Milan, oni koji 'uhode', 'izviđaju', idu naprijed. Kosovske vojvode Ivan i Miloš su istovremeno i djeveri: Obilić, naravno, desni djever. Barjaktar je, dakako, Boško Jugović, a mladoženja vojvoda Milan Toplica, 'nebeski zaručnik' Kosovke djevojke. Nevjesta je Kosovka djevojka. Zato crnogorska nevjesta ima crni veo: ona žali kosovske junake. (...)

Kosovski mit se u crnogorsko-hercegovačkim predjelima čuvao i pri krsnoj slavi i pri svadbi pa i pri svakodnevnom odijevanju. Najizrazitiji je primjer crnogorska kapa. Njen obod je crn vječni flor oko glave za Kosovom. Polje je crveno – krv kosovskih junaka. Kosovo polje. Pri jednom kraju izvezen je zlatan krst, za koji su ginuli kosovski junaci, s četiri slova S, okrenuta jedno od drugoga, smještena u četiri ugla krsta, podsjećanje su na kneževu večeru i mitsku srpsku neslogu, s tužnom poukom: 'Samo sloga Srbina spasava'. Crnogorska kapa je strog, ikoničan sistem znakova: to je kosovska ikona koju je svaki viđeniji Crnogorac, pa i veliki broj Hercegovaca, na glavi nosio“.

U svom jektičavom pjesmičku Nogo je blagoizvolio pokrasti Delićev tekst o svatovima i crnogorskoj kapi: „Na glavi nose ikonu / s oblistom crnom crvenu. // Vrani gavrani okolo / krvavog polja božura. // Na časnom krstu zlaćanom / četiri slova grbava“. Prvi stih je prepisan od Delića: “ikona koju je... na glavi nosio“. Čitač «tradicionalne crnogorske kape” pomoću “četiri slova grbava“ falsificira smisao „emblema“ definisanog ustavom Srbije iz 1835: “Grb narodni srpski predstavlja krst na crvenom polju, a među krakovima krsta po jedno ognjilo okrenuto k krstu”. Pred rat, kad sam se zezao s naopako okrenutim slovima «S», Nogo me opomenuo da su to ognjila, a u pjesmi o crnogorskoj kapi pretvara ih u četiri S koristeći se slobodom posrbljavanja svega i svačesa, kao što se često koristi slobodom da đešto zdipi: ovdje je pokrao Delića, a „slova grbava“ maznuo od Skendera Kulenovića: “ne može ti kazati ovo grbavo slovo koliko te voli Stanivuk Jovo“.

Petković ne zna okle je Nogo zdipio emblematsko “čitanje” kape koja se na crnogorsku glavu popela iza prisajedinjenja, i ne zna da prije Karađorđevića nije bilo krsta sa ocilima u zlatnim polukrugovima na čohi gdje je vlasnik upisivao svoje inicijale, a moj djed je na kapi imao ćiriličko ST: Simeun Tapušković. Iza prisajedinjenja, Cnogorcima su zabranjene kape bez krsta sa četiri ognjila koji je u međuvremenu mutirao u vekovni emblem i kapu pretvorio u “kosovsku ikonu“. Petković ne zna da su Rajko Delić i Jovan Nogo falsifikat iz prisajediniteljskog vakta proglasili starim šest stoljeća. Kapu bez krsta sa ocilima, “za koji su ginuli kosovski junaci“, srpski su džandari, kad bi je u nekog našli, stavljali na glave krmačama.

Ta kapa je imala ukrase, najčešće zlatom vezenog dvoglavog orla s crnogorskog barajaka. Na muzejskim primjercima tih kapa ukrasi gotovo posve prekrivaju “krvavo polje božura“, kako reče Nogo, i nema gdje stati taj “zlaćani krst sa slovima grbavim“, a da je pripadao “tradicionalnoj crnogorskoj kapi“, zar bi ga mogli sa kape uklanjati kad im prahne? Ali zar vrijedi pozivati se na originalnu crnogorsku kapu i na Ustav kojim je definisan srpski grb kad su Delić i Nogo zavrli da dokažu da su Crnogorci, još od 1389. godine, pod kokardom ginuli za kralja i otadžbinu. Uoči osvajačkih ratova Nogo je u osmercima prepričao tekst đe Delić u crnogorskoj kapi otkriva srpski duv i ćuv i kosovsku bit.

„Vrane gavrane“, „krvavo polja božura“, „časni krst zlaćani“, Petković zove elementima emblema, mada ti klišei razgoljuju pjesničku jalovost invalida koji bez deseteračkih štaka više ne zna da hoda. Nehajan onos prema tuđoj intelektualnoj svojini Nogi dopušta da Delićevo tumačenje crnogorske kape kao “strogo ikoničnog sistema znakova“ prepiše a da mu ne kaže ni fala. Ovi klišei i njino tumačenje svjedoče o mitomanskom prenošenju stvari i bića iz istorijskog okvira u bezvremlje.

Nogo božurima daje jednu boju. Uz stihove: “iz mnoge krvi izniknuo davno, / crven i plav, Kosovom božur cveta“, Rakić napominje: ”Narod veruje da je posle bitke na Kosovu izniknuo božur, crven od srpske i plav od turske krvi”. Po Petkoviću, Nogo je “produžio ‘kosovsku liniju’ Rakićevu” tako što je od srpski crvenog i turski plavog božura načinio “krvavo polje božura“, jer tu stvar Delić bolje zna no Rakić: “Polje je crveno – krv kosovskih junaka“. Nogo je u svom pjesmuljku izbrisao plave božure u dane kad su se Srbi spremali da sa karte zbrišu BiH i s njom “Turke“. “Produžujući“ Rakića uklanjanjem turske boje božura Nogo je perom utirao put Dabićevoj kami.

U romanu Rastka Petrovića “Burleska gospodina Peruna, boga groma“ sveti Petar “izmrvi nekoliko listova duvana, savi cigaru, kresnu kremen, zapuši”, a Bogorodica ga pita: ”Kako ti možeš da pušiš kad duvan još nije pronađen. Tek Kolumbo ima da donese iz Amerike, a mi smo u četrnaestom veku”. Odgovor bi potpisao svaki nebeski Srb:“Bili mi u četrnaestom, osamnaestom ili šestom veku, sve je to svejedno. Ja stalno saobraćam između neba i zemlje te sam u bližem odnosu sa stvarima nego ostali ljudi, pa zato ih mogu upotrebiti i pre nego budu pronađene”.

Taj rob klišea daleko je od rastkovske burleske, ali kao nebeski Srbin koji stalno saobraća među nebom i zemljom sa stvarima je u bližem dodiru nego mi i božure “upotrebljava pre nego su pronađeni”: vidi ih na crnogorskoj kapi stoljećima prije nego što je od njih stvorio mit Rakić koji je objasnio svoj stih: “crven i plav, Kosovom božur cveta“, jer nekosovskim Srbima ova priča nije bila znana. Rajko Delić tvrdi da je Crnogorci znaju od babazemana i da je znaju etnički očišćenu od Turaka.

Jovan Nogo zatim veli: „Ustakni kapu ženiče / Dočekaj crnu nevjestu // Crn joj se veo zapleo / Vitezu Ždralu za stremen // Krstaš je barjak pokrio / Na ubavome Kosovu // Da nam se slova sastave / Da se s nevjestom sastaneš // Ustakni kapu Milane / Zavratu crnu crvenu // Ne idi amo gologlav“.

“Crna nevjesta“ i “crni veo“ prepisao je od Delića, a da nije vidio svate o kojim Delić govori dokaz je “crna nevjesta“: na osnovu vela na glavi Nogo je nevjestu obukao u crno bez bijela. Pamtim taj crni veo iz majčinog kovčega, ali i dolaktice koje su plamtjele od boja. Crnogorski “ženik” ne bi shvatio Noginu naredbu: “Ustakni kapu ženiče“, jer tako vele u Kalinoviku, a u Crnoj Gori kažu “nastavi kapu“, i ne vjerujem da bi znao šta je “zavrata“, ali to su sitnice u poredbi sa “emblemima“: Kosovo je guslarski ”ubavo”, kakvo će drugo bit; konj je guslarski na kvadrat: i ”vitez” je i “Ždral”, to jest konj Miloša Kobilića; skroz guslarski ”krstaš barjak” sasma guslarski ju je ”pokrio”, ukratko: da pobljuješ od klišea. Ovo je lako: guslarskim jezikom nasapunaš tobogan i radosno cičiš od brzine s kojom niz njega juriš. Tj. upreš u dugme i jezička mašinerija usmenog pjesništva radi nezavisno od Noge, mada ove očajno izlizane sličice iz skamenjenog jezika od kojih je sazdana pjesmica koja nudi poezijicu o Kosovu, u Petkovićevim očima lepršaju kao svibanjski leptiri.

Nogo zaboravlja šta znače 4 polumjeseca u zlatnom krstu, mada jedan fali, jer Srbi nisu robovali 4 već 5 vijekova. Zezam se. Ne može reći: “da nam se kresiva sastave“, jer rulja ne bi skužila šta to znači, a divno ujediniteljski zvuči stih: “da nam se slova sastave“ u koji je Nogo sažeo Delićev iskaz: “četiri slova S, okrenuta jedno od drugoga, podsjećanje su na kneževu večeru i mitsku srpsku neslogu, s tužnom poukom: 'Samo Sloba Srbina spasava“'. A stih: “Da se s nevjestom sastaneš“ posve je prazan, jer “ženiku“, Delićevom “vojvodi Milanu Toplici, 'nebeskom zaručniku' Kosovke djevojke“, Nogo je već naredio: “Dočekaj crnu nevjestu“, a pošto govori u distisima, nije mogao bez društva ostaviti stih “Da nam se slova sastave“ i dodao mu stih koji veli: visoko ti svud u nas glavu diže prazan klas.

Delić kaže da je Boško Jugović barjaktar (onaj „na alatu konju velikome / sa krstašem u ruci barjakom“, kako veli guslar), ali Noginom Bošku nije niklo već puklo. Po Petkoviću, Nogo je “oduvek bio sklon da svoj tekst protka ponekom reči ili sintagmom posuđenom od drugog autora“, a ovdje je ono što je prepisao od Delića protkao nečim svojim i napravio Boška u suknji koja se, doduše, ne vidi, jer “Krstaš je barjak pokrio / Na ubavome Kosovu“, ali tu je crni veo koji se “zapleo / Vitezu Ždralu za stremen“ i omogućio da utvrdimo spol barjaktara.

Boško s rašom, crnim velom i barjakom dobar je kao zezanje s epikom, ako i nehotično. A pošto Kosovka djevojka ne jaše Boškova alata već Ždrala, mogla bi biti osumnjičena da je krenula rasporiti Murata “od učkura do grla bijela“. Boško koji se prometnuo u Kosovku djevojku sleđa nalik na Miloša Kobilića („O Milošu, moja vjerna slugo, idi jaši ždrala visokoga“, kaže guslar), krasna je groteska, ako i nenamjerna, pa sam bio u iskušenju da Nogi pošaljem telegram:

„Kumašine, prodaj mi, očiju ti, Boška Jugovića s minđom, ne pitam šta košta, a ja ću ti se potpisati da ću o njemu napraviti besmrtnu pjesmu“.