Muslimani u Crnoj Gori nakon izbora i strah od budućnosti

Piše: Istraživački tim Atlantske inicijative(Newsletter možete pronaći na OVOM linku)

Nakon objave rezultata ovogodišnjih parlamentarnih izbora održanih 30. augusta 2020. u Crnoj Gori došlo je do masovnog uličnog slavlja prosrpskih nacionalističkih koalicija širom zemlje.

Teži incidenti, prijetnje i napadi na muslimane zabilježeni su u Pljevljima. U drugim gradovima incidenti su bili verbalni, a društvene mreže su se zapalile od jezika mržnje.

Prema posljednjem popisu 2011. etničke manjine muslimanske vjeroispovijesti (Bošnjaci, velikim dijelom Albanci, Muslimani i dijelom Romi) čine značajan udio od ukupnog broja 620.029 stanovnika Crne Gore, dakle oko 20 procenata stanovništva. Upravo su oni bili ključni partneri etničkih Crnogoraca koji su glasali za nezavisnost Crne Gore na referendumu 2006, čime se ova zemlja konačno odvojila od Srbije i osamostalila.

Politika crnogorske samostalnosti i samobitnosti se u srpskim političkim i vjerskim krugovima već dvije decenije smatra nacionalnom izdajom. Crna Gora je nakon samostalnosti ušla u NATO, priznala je nezavisnost Kosova i promijenila politiku prema Bosni i Hercegovini.

No, s nezavisnošću nije došlo do osamostaljenja pravoslavne crkve u Crnoj Gori, koja je do 1918. bila autokefalna.

Mitropolija crnogorsko-primorska, s Amfilohijem na čelu i Eparhija budimljansko-nikšićka (čiji episkop Joanikije je ekstreman i u odnosu na Amfilohija) ostale su pod centralom SPC-a u Beogradu.

Zanimljivo, Pljevlja pripadaju eparhiji Mileševskoj, sa sjedištem u Prijepolju, a Herceg Novi je "u nadležnosti" Zahumsko-hercegovačke, čiji je centar Trebinje.

SPC nikad nije pristala da se registruje u CG kao vjerska zajednica i na posljednjim je izborima potvrdila ocjene da je opstala kao ključna infrastruktura projekta Velike Srbije.

Značajni rezultati prosrpskih opcija na ovim izborima doživljavaju se kao trijumf političkog pravoslavlja. U aktivno agitiranje Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori u posljednje dvije decenije angažirano je oko 1500 sveštenika.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti bio je samo povod da sukob unutar pravoslavnog korpusa ispliva na površinu. Na jednoj strani bili su oni koji smatraju da u CG treba da postoji autokefalna crkva svih pravoslavaca i da zamijeni sadašnju Srpsku pravoslavnu crkvu koja je militantna i anticrnogorska.

Na drugoj strani su oni koji se nikad nisu pomirili sa crnogorskom državom i nacionalnim identitetom koji je zaseban od srpskog.

Donošenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti, kojim su se pokušali regulirati odnosi između vjerskih zajednica i države, u prosrpskim krugovima dočekano je kao izravni atak na Srpsku pravoslavnu crkvu i njenu imovinu. Uslijedile su litije – demonstracije pravoslavnog stanovništva u organizaciji crkve, koje su poslužile za izravno agitiranje protiv dosadašnje vladajuće većine.

Vodeća uloga Srpske pravoslavne crkve u okupljanju prosrpskog političkog bloka najjasnije se manifestirala nakon objave prvih rezultata izbora. Prosrpski političari na čelu sa Zdravkom Krivokapićem, liderom koalicije Za budućnost Crne Gore, odmah su otišli u crkvene prostorije da poljube ruku Amfilohiju Radoviću, mitropolitu crnogorsko-primorske SPC.

Prevaga prosrpskih partija na ovim izborima doživljava se kao mogućnost skretanja s euroatlantskog puta ove zemlje s obzirom na to da su srpske partije upravo to i zagovarale u predizbornoj kampanji.

Utjecaj Srpske pravoslavne crkve doživljava se kao povratak Crne Gore pod izravni utjecaj Srbije, odnosno, kao povratak u okvire velikosrpske ideologije. Destabilizacija među etničkim skupinama, koja je počela odavno, u predizbornoj kampanji, koju je praktično vodila Srpska pravoslavna crkva, intenzivirana je, da bi eskalirala u postizbornoj "slavljeničkoj" atmosferi.

U proslavama koje su uslijedile u danima nakon objave izbornih rezultata (ponedjeljak, utorak i srijeda 31. august te 1. i 2. septembar) desilo se niz inci- denata i napada na muslimane širom Crne Gore. Najteži su se incidenti desili u Pljevljima u kojima je lider prosrpske koalicije Zdravko Krivokapić tokom predizborne kampanje najavio da će "promjene otpočeti".

U Rožajama, Plavu, Gusinju i Petnjici, na sjeveru CG,a na jugu u Ulcinju i Tuzima, Bošnjaci i Albanci su većinsko stanovništvo i tu "slavljenici" nisu išli dalje od provociranja i mahanja srpskim trobojkama iz automobila, puštanjem četničkih pjesama i ikonografijom koja manjinama šalje poruke mržnje.

Drugačije je bilo u Pljevljima, gradu na granici sa Srbijom u kojem živi oko 4000 muslimana, ali i sjećanje na teror koji su preživjeli početkom 90-ih.

Bošnjaci u Pljevljima su nam tokom intervjua prenijeli dio zastrašujuće atmosfere koja je nastupila nakon proglašenja izbora. Pored agresivnog paradiranja po gradu, najteži incident u izbornoj noći se desio kada su oni koji su slavili pobjedu prosrpskih partija sa oko 150 automobila opkolili privatnu kuću lokalnog bošnjačkog političara i uglednika Mustafe Brahića.

Nosili su srpske zastave i upaljene baklje. Mustafa Brahić je politički angažiran u DPS-u i direktor je JP Vodovod, a ujedno je i potpredsjednik Medžlisa IZ Pljevlja.

Prema Brahićevim riječima prijetnje i pozivi "da seli u Tursku", uz glasnu četničku muziku, nastavljeni su do kasno u noć. Ovaj incident kao i cjelokupna atmosfera u gradu izazvali su veliki strah kod Bošnjaka i ostalih muslimana u Pljevljima.

I drugim Bošnjacima su upućivane slične uvrede i prijetnje. To nije bio kraj. U noći 1/2. septembra razbijena su stakla na vratima Odbora Islamske zajednice koji se nalazi pored Husein-pašine džamije. U prostorije ove vjerske zajednice ubačena je zastrašujuća poruka s najavom da će "Pljevlja biti Srebrenica".

Nedaljeko od grada, u selu Bukovica, tokom 1990-ih i rata u Bosni i Hercegovini ubijeno je šest Bošnjaka, a u samom gradu zapaljeno desetak muslimanskih lokala i radnji.

U seoskom području Bukovice, zapadno od Pljevalja ubijeno je šest Bošnjaka a oko 300 ih je protjerano. Ti stanovnici su potom izbjegli i raselili se u Pljevljima i drugim gradovima Crne Gore gdje žive muslimani.

To je muslimane ovog kraja podsjetilo na strašne progone iz 1990-ih, te su mnogi, prema svjedočenjima glavnog imama ovog grada, ali i vođstva Islamske zajednice u CG, počeli govoriti o iseljavanju i traženju političkog azila van Crne Gore. Otac i sin koji su fizički napadnuti u jednom kafiću u Pljevljima dan nakon održavanja izbora od reisa IZ Crne Gore zatražili su pomoć u dobijanju političkog azila u nekoj od zapadnih zemalja. U razgovorima s muslimanima u Pljevljima saznali smo da veliki broj incidenata nije prijavljen policiji zbog straha od osvete. Na razgovore s autorima ovih redova pristajali su izričito u zatvorenim prostorima i uz obećanje da će njihov identitet biti zaštićen.

U sličnoj su poziciji i Albanci u Crnoj Gori. Mnogi Albanci koji su prognani s Kosova 1990-ih utočište su pronašli u većinskim muslimanskim sredinama u Crnoj Gori, poput Bara, Ulcinja i Rožaja.

Razlog zbog kojeg su Albanci i Bošnjaci podržavali dosadašnju vlast u Crnoj Gori jeste promjena odnosa prema Bosni i Hercegovini i Kosovu. Pored toga, muslimani su kroz različite političke opcije procrnogorskih stranaka uspjeli steći značajnu integraciju u crnogorsko društvo, koja je počela od 1997 i Đukanovićeve pobjede na predsjedničkim izborima te dodatno učvršćena nakon što je Crna Gora ostvarila nezavisnost i okrenula se euroatlantskim integracijama.

Bošnjaci, kao i drugi muslimani su u Crnoj Gori ostvarili veća vjerska prava i ekonomsku sigurnost, dobili su priliku za zaposlenje u javnom sektoru i ravnopravan pristup školstvu.

Animozitet prema Bošnjacima i Albancima kod prosrpskih političkih opcija može se generalno kontekstualizirati u okvire ideologije radikalnog velikosrpskog nacionalizma.

Oni se doživljavaju kao ključna politička snaga koja je pomogla "otcjepljenju" Crne Gore od Srbije. Tokom intervjua kod naših sagovornika nije bilo dileme da će pobjeda prosrpskih političkih partija u Crnoj Gori doprinijeti daljem etničkom raslojavanju pravoslavaca u Crnoj Gori.

Očekuje se da će SPC sada moći intenzivnije raditi na pridobivanju neodlučnih Crnogoraca, a vjerska rekonverzija u srpskopravoslavne okvire postat će sve izvjesnija zbog kadrovski i statusno nerazvijene (nekanonske) Crnogorske pravoslavne crkve, koja se oslanja na autohtoni crnogorski identitet.

Također, očekuje se da će ove snage kao svoje partnere u manjinskim zajednicama koristiti i one muslimane i političke partije koje su naklonjene prosrpskim koaliranjima poput SPP-a, ogranka SPP-a iz Novog Pazara, što se već sada vidi po najavama da će lider ove stranke u Pljevljima biti jedan od ministara u budućoj vladi Crne Gore.

U Islamskoj zajednici u Crnoj Gori postoji i dodatni strah od unutarnje destabilizacije ove kompaktne zajednice od sve radikalnijih vjerskih stremljenja
koja se percipiraju kao radikalna i konzervativna, a koja dolaze iz Novog Pazara, odnosno srbijanskog dijela Sandžaka. Naime, Islamska zajednica u Crnoj Gori okuplja ravnopravno Bošnjake i Albance (uglavnom se dvojezično djeluje, a i kadrovska struktura je izbalansirana).

Pored dvojezičnih predavanja i naučavanja vjere na bosanskom i albanskom, njeguje se gotovo identična tradicija umjerenog islama. Islamska zajednica u Crnoj Gori je autonomna, ali ima izrazito dobru saradnju sa Sarajevom. Udžbenici za vjeronauku, nastavni plan u Medresi u Podgorici, te generalno vjerska literatura uglavnom dolaze iz Bosne i Hercegovine, čiji je izdavač Islamska zajednica. Međutim, iako je prostorno blizu, saradnja sa Islamskom zajednicom u Srbiji (Novi Pazar) nije dobra.

Naši sagovornici strahuju da će se, pored vjerskog, promjene desiti i na polju jezika i kulture, što bi moglo dodatno ugroziti orijentaciju buduće Crne Gore (npr. izglasavanja srpskog kao službenog jezika). U ovom smjeru su i kod Bošnjaka i Albanaca izražene zabrinutosti od kulturnog, vjerskog i obrazovnog marginaliziranja te uskraćivanja i smanjivanja do sada postignutih političkih i vjerskih sloboda.