Vuković: Treba nam veći broj diplomata koji mogu da postanu crnogorski brend

U Beranama je od 2-9.jula održana još jedna, deseta, ljetnja škola za mlade diplomate “Gavro Vuković“.

Jedan od predavača bio je i Siniša Vuković, profesor na Univerzitetu Džons Hopkins. U intervjuu za portal Antena M otkriva zašto se uvijek vraća toj uspješnoj školi, koji su bezbjednosni globalni i regionalni izazovi pred nama, metodama koje je upotrijebio tokom predavanja, ali i značaju naše diplomatske mreže koja, kako poručuje, može da postani novi crnogorski brend.

Vaš posljednji radni angažman u Crnoj Gori bio je u školi za mlade diplomate "Gavro Vuković". Kakva iskustva nosite, škola već ima ozbiljnu desetogodišnju tradiciju?

-Ovogodišnja ljetnja škola za mlade diplomate ”Gavro Vuković”, bila je jedinstvena po mnogo čemu. Prije svega, veliki je uspjeh što već desetu godinu za redom Diplomatska akademija Ministarstva vanjskih poslova Crne Gore uspijeva okupiti mlade diplomate iz preko 30 zemalja svijeta.

Radi se o budućoj diplomatskoj eliti, kojoj se Crna Gora predstavila na najbolji mogući način, i kao domaćin i kao partner u izučavanju savremenih bezbjednosnih izazova. Istovremeno, u skladu sa pomenutom desetogodišnjom tradicijom, i ove godine škola je uspjela privući impresivne predavače. Velika je čast biti dio grupe profesora sa najprestižnijih svjetskih univerziteta, iskusnih diplomata, analitičara svjetskog renomea, kao i državnika koji su u prethodnom periodu posjetili Crnu Goru, i održali predavanja na aktuelne teme iz oblasti međunarodnih odnosa.

Ljetnja škola već ima impozantan spisak alumnista, koji su sudjelovali ili kao polaznici ili kao predavači, što je bio dovoljan povod da jedan od panela na ovogodišnjoj školi bude upravo fokusiran na razmjenu iskustava između ovogodišnjih i nekadašnjih polaznika. Meni je pripala čast da održim cjelodnevnu diplomatsku radionicu, na kojoj su polaznici učili tehnike diplomatskog pregovaranja, i vještine analitičkog sagledavanja konfliktnih situacija.

Centralna tema škole ove godine je bila" Globalna bezbjednost i Zapadni Balkan". Na šta ste se u vašem predavanju posebno fokusirali?

-U mom predavanju pokušao sam da ukažem na opasnost uprošćenog razumjevanja konfliktnih situacija. Prije svega, ono što određene situacije čini naizgled nerješivim, zapravo proizlazi iz činjenice da sukobljene strane koriste proces auto-viktimizacije kao opravdanje za istrajavanje u konfliktu i odbijanje bilo kakvog rješenja. Ono što se često zaboravlja je da sve strane u sukobu zapravo koriste ovaj proces, jer jedino za «svoju žrtvu» imaju razumijevanje, dok su drugi predstavljeni kao nekonstruktivni agresori čiji su stavovi, interesi i potrebe zapravo egzistencijalna prijetnja i samim tim neprihvatljivi.

Što duže ovaj proces auto-viktimizacije traje, to se teže prihvata potreba za rješenjem, jer je kompromis predstavljen kao čin izdaje i poniženja. Istovremeno, često se prave greške u pregovorima kada se akcenat stavlja na javno iskazane stavove sukobljenih strana. Ono što se zaboravlja je da ti isključivi i beskompromisni stavovi nijesu zapravo upućeni drugoj strani, već prvenstveno sopstvenom stanovništvu. Takvi stavovi se koriste kako bi se opravdala potreba za istrajavanjem u konfliktu, sve dok se ne pronađe rješenje.

A rješenje se zapravo nalazi u pažljivom sagledavanju interesa i potreba, koji se kroz diplomatske aktivnosti mogu preformulisati u mnogo konstruktivnije stavove. Istovremeno, ono što mnoge diplomate zanemaruju je činjenica da se nasilje, koje je usko povezano sa konfliktom, ne ogleda samo u fizičkom ili direktnom nasilju, već prije svega u postojanju institucija i struktura kojima se to fizičko nasilje legitimiše i opravdava.

Samim tim, cilj diplomatije nije samo zaustavljanje razarajućih efekata fizičkog nasilja (poput rata), već prvenstveno redefinisanje onih strukturnih elemenata koji stvaraju prostor u kojem se neko osjeća diskriminisanim, obespravljenim, a samim tim frustriranim i spremnim da uđe u sukob kako bi ispravio «nepravdu».

Koristeći primjere Iranskog nuklernog dogovora, propalih mirovnih pregovora u Sri Lanki, i mirovnih pregovora u Dejtonu, prikazao sam kako se diplomatskim putem dolazi do redefinisanja stavova, a samim tim otvara prostor za mirno rješenje sukoba.

U drugom dijelu radionice, koristeći najsavremenije metode diplomatske obuke, polaznici su imali priliku da na praktičnim primjerima usavrše svoje pregovaračke sposobnosti. U toku radionice, namjenski su organizovane kombinovane grupe, što je bio način da se crnogorske diplomate «odmjere» sa svojim kolegama iz inostranstva.

Ono što bih istakao je da su se crnogorske diplomate pokazale veoma dobro u ovom procesu, i pokazali da diplomatija može biti novi državni brend.

Škola je bila prilika za mlade diplomate da se upoznaju sa istorijom, kulturom i spoljnopolitičkim prioritetima država učesnica?

-Za svakog diplomatu, od izuzetnog je značaja imati najsvježije informacije koje omogućavaju uvid u vanjsko-političke trendove na globalnom nivou. Uprkos činjenici da su informacije danas dostupnije, u nekoj mjeri čak i zaglušujuće dostupne, primjećuje se nedostatak adekvatnog tumačenja tih informacija.

Nerijetko će se određeni trendovi na silu uvoditi u određene interpretativne kalupe koji su proizvod veoma uskih stvarnosti. Vanjsko-političke prioritete prije svega treba razumjeti kao izraz konteksta, unutrašnjih prilika, kulture i istorije svake od zemalja pojedinačno.

Ljetnja škola za mlade diplomate ove godine održana je u Beranama

Samim tim, čak i kada se naizgled govori o jednoj temi, poput klimatskih promjena, u nekim državama akcenat se stavlja na uticaj na lokalnu ekonomiju dok se kod drugih potencira efekat na životnu sredinu, biodiverzitet, i održivo korišćenje resursa. Ljetnja škola je bila jedinstvena prilika da se svi upoznamo sa raznovrsnošću tema koje se u drugim zemljama smatraju za najvažnije bezbjednosne izazove: od vojno-političkog rasta uticaja Kine na dalekom istoku, do povećanja nuklearnih sposobnosti Sjeverne Koreje, preko porasta transnacionalnog kriminala u Centralnoj Americi, do otvorenih pitanja na Bliskom istoku, itd.

U određenim momentima razmjena mišljenja bi prerasla u veoma konstruktivnu raspravu, što i priliči ovakvim skupovima. Učesnici su tako, na jedan veoma detaljan način imali šansu da sagledaju najkompleksnije vanjsko-političke procese, a samim tim i bolje razumiju prioritete svojih zemalja, kao i interese drugih.

Kakva je situacija na polju globalne bezbjednosti i Zapadnog Balkana, koliko naš ulazak u NATO utiče na konkretna dešavanja u našem regionu?

-Ulazak Crne Gore u NATO predstavlja svojevrsnu prekrenticu po pitanju regionalnih bezbjednosnih prilika. S jedne strane i formalno je stavljena tačka na jedan proces koji je bio vidno drugačiji u odnosu na sve prethodne: Crna Gora je pored Njemačke i Španije jedina članica NATOa koja je primljena sama, dok su sva ostala proširenja podrazumijevala uključivanje dvije ili više zemalja. Samim tim, kriterijumi koji su se koristili bili su mnogo rigorozniji i zahtjevniji u odnosu na sve prethodne zemlje kandidate. Koliko god to bilo opterećujuće za Crnu Goru, ipak ispunjavanje takvih kriterijuma smanjuje prostor za sumnju spremnosti Crne Gore da postane članica.

S druge strane, Crna Gora je sada uključena u sistem kroz koji se povećavaju njeni kapaciteti da se odupre novim bezbjednosnim prijetnjama, prije svega kada je u pitanju terorizam, i vanredne krizne situacije. Otvorena pitanja u regionu, upućuju na dodatnu opreznost, i Crnoj Gori kao maloj zemlji mnogo je jednostavnije kada se može osloniti na već oformljen i konsolidovan bezbjednosni okvir.

Ulaskom Crne Gore u NATO, nije se samo formalno povećao broj članica ove alijanse, već se u mnogo čemu smanjio bezbjednosni vakum koji je postojao još od raspada SFRJ. Istovremeno, udarene su jasne smjernice i ograničenja, da se ništa više u regionu ne može rješavati instrumentima sile, već svako pitanje treba isključivo tretirati kroz diplomatski dijalog. Crna Gora je odavno predstavljala primjer za region, naročito kada je riječ o bezbjednosnim prilikama u zemlji. Nakon njenog ulaska u NATO sve su jače poruke da istim putem treba da krene i Makedonija, što bi moglo da ima pozitivne efekte na ununtrašnje prilike u toj zemlji.

Međutim, ove procese ne treba olako shvatiti, i smatrati da formalnim ulaskom svi izazovi nestaju. Naprotiv, sada tek predstoji rad na odupiranju izazovima koji su zajednički za sve članice, a to u mnogome ima velikih sličnosti sa istim onim izazovima i pritiscima sa kojima se Crna Gora suočavala u predpristupnom periodu. Jedina je razlika što sad Crna Gora ima mnogo više saveznika.

Kakve su nove generacije mladih diplomata koji će, prirodno je, zamijeniti istaknute ličnosti crnogorske diplomatije? Ima li pojedinaca koji se svojih retoričkim sposobnostima već izdvajaju?

-Crna Gora ima veoma mladu diplomatsku mrežu. Tu su naravno iskusne diplomate od kojih novije generacije imaju šta da nauče. Primjetan generacijski jaz je posljedica istorijskih okolnosti kroz koje je Crna Gora prolazila. Kao nikada ranije, Crna Gora sada ima potrebu za mnogo većim brojem diplomata, sposobnih da predstavljaju, brane i promovišu državne interese na adekvatan način.

Mlađe generacije imaju težak zadatak da naslijede iskusne diplomate, i da svojim elanom nadomjeste nedostatak praktičnog iskustva. I za mnogo veće države, sa dužom diplomatskom tradicijom, stvaranje i održavanje profesionalne diplomatske mreže je izuzetno zahtjevan proces.

Raduje činjenica da se u narednom periodu predviđa jačanje kapaciteta Diplomatske akademije, koja bi vršila opšti program obuke mladih diplomata. Ova ljetnja škola je samo jedan od primjera kako se mogu sticati važna iskustva.

Međutim, mnogo je važnije uspostaviti temeljniji višemjesečni program kroz koji bi mlade diplomate u kontinuitetu usavršavali svoja znanja i vještine. Istovremeno, starije generacije moraju imati u vidu da svojim primjerom udaraju temelje budućnosti crnogorske diplomatije.

Dakle, dobitna kombinacija na putu konsolidacije i profesionalizacije diplomatske mreže zahtjeva: entuzijazam i spremnost za usavršavanjem mlađih generacija, pedagoški profesionalizam starijih diplomata, i moderan program obuke kojim bi se mlade diplomate spremale za izazove savremenih međunarodnih odnosa. U toku ljetnje škole moglo se primjetiti da sva tri elementa postoje. Naročito ohrabruje što neke mlade diplomate već imaju solidno razvijene diplomatske vještine.

I ođe ne mislim samo na retoričke sposobnosti. Jer diplomata ne smije biti demagog, već prije svega elokventan, informisan i temeljan profesionalac koji je u stanju da se bavi i najosjetljivijim temama uz visok stepen uvažavanja svojih sagovornika.

Šta biste im možda zamjerili-više angažovanosti, čitanja i rada na sebi?

-Za dobrog diplomatu nije dovoljno formalno dobiti diplomatsko zvanje. Diplomatija zahtjeva profesionalnu posvećenost i konstantno usavršavanje. Međunarodni odnosi zahtjevaju svakodnevnu usredsređenost, jer svaka propuštena informacija eksponencijalno povećava mogućnost daljeg neslanaženja i nerazumijevanja svijeta koji nas okružuje. Samim tim, dobar diplomata prije svega mora imati jaku volju za znanjem, želju da se temeljno i pažljivo prate veoma kompleksni društveni, ekonomski i politički procesi.

Ovo je veoma teško postići ako osoba ne posjeduje auto-motivaciju ka usavršavanju. Oslanjanje na površno i uprošćeno tumačenje međunarodne politike se može vrlo negativno odraziti kako na pojedinačne diplomatske karijere tako i na diplomatski renome cijele države.

Kroz istoriju diplomate su smatrani za najučenije ljude, erudite koji umiju na lijep način dočarati i najsumornije teme. Zavrijediti takav status zahtjeva konstantan rad na sebi, podjednako i na intelektualnom i na kulturološkom planu.

Osvrnula bih se i na vaše školovanje. Diplomirali ste na Političkim naukama na Univerzitetu La Sapienca u Rimu, master u Holandiji na temu međunarodnih odnosa, doktorat na Lajden Univerzitetu? Znanje je nesumnjivo najveći uspjeh koji imate, ašta vam je odlazak iz crnogorskog sistema obrazovanja donio u smislu iskustva i novih vidika?

-Svako od pometnutih iskustava je sa sobom nosilo određene intelektualne izazove. Primjera radi, italijanski sistem obrazovanja, makar u periodu dok sam ja bio na «La Sapienzi», prvenstveno se bazirao na razvijanju oratorskih sposobnosti kod studenata. Pored pretpostavljene potrebe za jasno i precizno iskazivanje stečenog znanja, poseban akcenat se stavljao na još dva elementa: ekspresivnost u izražavanju, i konciznost pri fomulisanju krajnje poruke.

Ove vještine mi i danas pomažu da na što efikasniji način održim pažnju studenata tokom višesatnih predavanja. Holandski sistem je znatno drugačiji, i zahtjeva određeni period adaptacije. Holanđani vrjednuju sistematičnost u pristupanju zadatoj temi.

Sve ima svoj uvod, razradu i zaključak, i svaki od ta tri elementa ima svoje vrlo jasne karakteristike. Samim tim, u Holandiji se pojedinac veoma brzo suočava i savlađuje tehnike efikasnog pisanja, što u mnogome olakšava dalji naučni rad i doprinosi da naučna istraživanja postanu sadržajnija i konkretnija.

Sva ova iskustva predstavljaju osnov mog današnjeg naučno-istraživačkog i pedagoškog rada u Americi i Holandiji. S obzirom da je naučni svijet veoma dinamičan, kako biste ostali konkurentni neophodno je konstantno održavati istinsko interesovanje za materiju kojom se bavite, i potrebu za sticanjem novih znanja.

Primjer mi daju starije kolege: neki od njih sa preko 80 godina i dalje marljivo istražuju, pišu i promovišu vrhunske naučne i analitičke radove. Istovremeno, kako bih podstakao interesovanje mlađih generacija za međunarodne odnose, neprekidno pokušavam da razvijem nove obrazovne metode upotpunjene savremenim primjerima koji bi studentima bili bliski i interesantni.

Dakle, u nauci kao i u diplomatiji, i najmanje opuštanje može dovesti do toga da vas, kolokvijalno rečeno, «vrijeme pregazi».

Dobili ste brojne nagrade, svojevrstan ste diplomata Crne Gore u svijetu. Je li poseban osjećaj doći u svoju zemlju i znanje pružiti mladim budućim uspješnim ljudima?

-Velika je čast, kada pred međunarodnom publikom u Crnoj Gori možete reći da ste i vi dio te Crne Gore koja ih okuplja. Pored toga što sam poslovno vezan za druge zemlje, prije svega Ameriku i Holandiju, uvijek sa zadovoljstvom ističem svoju vezu sa Crnom Gorom.

Kako vam, iz ugla predavača, sada izgledaju programi koji se izučavaju na Fakultetu političkih nauka? Vidite li tu prostora za promjene?

-FPN je mlada institucija, sa velikim potencijalom. U toku sam sa onim što se dešava na fakultetu, prije svega kada je riječ o njihovom naučno-istraživačkom radu, i mogu reći da se u posljednjih par godina na fakultetu formirala veoma ozibljna grupa mladih profesora i istraživača. Primjetni su njihovi radovi u vodećim naučnim časopisima, i sve češće pojavljivanje na naučnim konferencijama. Sigurno da na tome ne treba stati, i da se radi o zdravim osnovama za dalji napredak.

Nadam se da će FPN, u bliskoj budućnosti, moći da se osloni na sopstveni naučno-nastavni kadar, i uspjeti uvesti neke nove predmete prije svega iz oblasti međunarodnih konfliktnih studija, kao što su: analiza konflikata, tehnike pregovaranja, posredovanja u kriznim situacijama, itd.

Sve ovo može pomoći da se buduće diplomate već na osnovnim studijama temeljnije upoznaju sa materijom koja bi im bila od velikog značaja za profesionalnu karijeru. Ovo se takođe može spojiti sa opštim programom obuke koji je predviđen radom Diplomatske akademije, kako bi se diplomate u kontinuitetu mogle usavršavati iz raznih oblasti usko vezanih za međunarodne odnose.

Poruka crnogorskim studentima-da li preporučujete studije u inostranstvu, dajte im najbolji savjet kako doći do znanja i uspjeha?

-Vrlo je teško dati odgovor na to pitanje. Prije svega, ključ uspjeha se ogleda u istinskoj želji za znanjem. U današnjem svijetu univerzitetska diploma sama po sebi je beznačajna ako nije propraćena znanjem i vještinama koje bi nekoga preporučili za profesionalni angažman.

Inostrano iskustvo sigurno može biti od velikog značaja. Mogu se steći nove radne navike; nova etika i profesionalizam; novi pogledi na svijet; razviti razumijevanje i empatiju prema drugima.

Međutim ništa od toga nije ostvarivo ako pojedinac nije motivisan da radi na sebi, uprkos objektivnim i subjektivnim preprekama na putu ka prefesionalnoj afirmaciji.