Kada je u pitanju psihologija, često smo sami sebi najveći neprijatelji, a to posebno važi za naš efektivni IQ.
Ovaj koncept manje mari za apstraktne brojeve, a u potpunosti se fokusira na ono što zaista izvlačimo iz svog mozga. To je praktična mješavina kognitivnih performansi, izvršnih funkcija, fluidne inteligencije i stvarne primjene inteligencije, što bi Sternberg nazvao „uspješna inteligencija“.
Samodestruktivno ponašanje nije ništa novo, a usmjeravanje ka pametnijim navikama počinje imenovanjem onoga što nas koči. „Psychology Today“ navodi najčešće mentalne greške koje nas sprječavaju da budemo najbolja verzija sebe.
Ne tretiramo mozak kao mišić koji treba trenirati
Daleko najštetnija navika je odnos prema mozgu kao da je fiksna i nepromjenjiva stvar. Psiholozi to nazivaju „teorijom entiteta“ inteligencije, što je jednostavno vjerovanje da su sposobnosti urođene i nepromjenjive.
Efikasnija alternativa je „inkrementalni“ ili razvojno orijentisan pogled, koji inteligenciju tretira kao nešto što se može graditi kroz trud i strategiju.
Jedno od upečatljivih istraživanja sproveli su Blekvel i saradnici, koji su srednjoškolcima objasnili da inteligencija može rasti poput mišića.
Tokom godine, ti učenici su postepeno popravljali rezultate iz matematike, dok su vršnjaci sa uvjerenjem da je sposobnost fiksna ostali na istom nivou. Isti mozgovi suočili su se sa istim gradivom, a jedina razlika bila je u tome kako su „govorili“ sami sebi o sopstvenom potencijalu.
Fascinantno je da unutrašnji skript koji ponavljamo može doslovno promijeniti tok naših rezultata. Upravo to čini još tužnijom činjenicu da se mnogi i dalje ponašaju kao da im je mentalni plafon zapečaćen, iako su vrata ka napretku širom otvorena, samo ih ne primjećujemo.
Lišavamo mozak sna koji mu je potreban
Decenije istraživanja pokazuju da je san mnogo više od običnog odmora ili večernjeg „brojanja ovaca“. On ima duboku evolutivnu ulogu i prisutan je čak i kod najjednostavnijih živih bića, poput prevrnute meduze (Cassiopea), koja spava iako uopšte nema mozak.
Za nas, san je trenutak kada mozak vježba, popravlja i reorganizuje ono što je tokom dana naučio. Ako ga preskočimo, performanse opadaju u mjerljivim parametrima: izvršne funkcije slabe, a donošenje odluka postaje nesigurno.
U jednoj EEG studiji, Zing i saradnici su otkrili da 24 sata bez sna značajno povećavaju latentnost i vrijeme reakcije, što je jasan pokazatelj kognitivnog pada.
Druga istraživanja pokazuju da čak i blaga noćna restrikcija sna narušava pažnju, radnu memoriju, raspoloženje i procjenu. Nije iznenađujuće da je san ključan za dobrobit tolikog broja vrsta. Naši mozgovi podešeni su na ritmove unutrašnjeg sata i bilo bi nam mnogo bolje da živimo u skladu s njim.
Pijemo alkohol
Alkohol je možda najjasniji oblik samosabotaže. Svako ko je popio više od čaše vina zna kako se razmišljanje mijenja pod uticajem alkohola, ali šteta ide dublje nego što obično očekujemo.
Nedavna istraživanja Justa i saradnika pokazuju da konzumiranje osam ili više alkoholnih pića nedjeljno vodi ka jasnim znacima oštećenja mozga. U velikoj autopsijskoj studiji na 1.781 osobi, kod teških alkoholičara zabilježen je 133% veći rizik od vaskularnih lezija na mozgu, poput hijalinske arterioloskleroze.
Čak su i bivši alkoholičari imali 89% veću vjerovatnoću za ove lezije u poređenju sa onima koji ne konzumiraju alkohol. Tau proteini, obeležja Alchajmerove bolesti, bili su 41% češći kod alkoholičara i 31% češći kod bivših alkoholičara.
Dakle, čini se da čak i umjereno pijenje može dugoročno narušiti vašu kognitivnu prednost. Ako vam je stalo do mentalne bistrine i dugovječnosti, smanjenje alkohola ili makar razmišljanje o tome šta dobijate, a šta gubite može biti jedna od najpametnijih odluka.
Ne dajemo mozgu strukturu
Mozak najbolje funkcioniše uz strukturu, svrhu i rokove. Bez njih postajemo rasuti, a time sami sabotiramo svaku iskru kreativnosti.
Studija Rinaldija i saradnika iz 2021. pokazala je da studenti koji su prijavljivali viši nivo odlaganja obaveza imaju i mjerljive smetnje u izvršnim funkcijama, što je potvrđeno neuropsihološkim testovima. To je bolan dokaz za sve nas koji se borimo s odlaganjem obaveza i naglašava da čak i najsjajnijim misliocima treba disciplina i struktura kako bi dostigli pun kapacitet.
Prazno platno može biti inspiracija, ali uporna realizacija zahtijeva kontinuitet i rokove. Ostavite sebi otvorene „linije“ koje ćete nastaviti sutra, tako da vaš mozak nastavi u hodu, umjesto da se svakog jutra suočava s prazninom.
Mozak u lošem društvu
Na kraju, ponekad svoj mozak ostavljamo u najgorem mogućem društvu. To je mentalni ekvivalent držanja bombona na stolu dok ste na dijeti: možda ćete odoljeti neko vrijeme, ali na kraju ćete popustiti. Isto važi i za um. Ako ga izložimo stalnom dotoku loših sadržaja, tračeva, bijesa i distrakcija niskog kvaliteta, neminovno će se prilagoditi naniže.
Kontekst ima ogroman značaj za to čime se naš mozak bavi. Na primjer, istraživanja u razvojnoj psihologiji pokazuju da se čak i emocije šire kroz društvene mreže. U jednoj longitudinalnoj analizi, raspoloženja tinejdžera postajala su vremenom sličnija onima iz njihove grupe vršnjaka, pri čemu se negativna raspoloženja širila posebno brzo (Eyre, House, Hill & Griffiths, 2017). Drugim riječima, vaša mentalna osnova tiho se pomjera da bi se uskladila s „dijetom emocija“ koju unosite.
Šta je zajedničko lošim navikama za mozak?
Ako sagledamo širu sliku, videćemo da svih ovih pet zamki ima isti korijen: cvjetaju u odsustvu samosvijesti. Bez uvida u ono što se dešava u našem umu, osuđeni smo da ih ponavljamo na autopilotu, bez kraja. Iako sama svijest neće riješiti problem, ona je jedino mjesto odakle možemo početi.
Kada imenujemo navike koje otupljuju našu oštrinu, tada počinje pravi posao. Bilo da se radi o zaštiti sna, pažljivom izboru društva, postavljanju rokova ili promjeni načina na koji razgovaramo sami sa sobom o sopstvenoj inteligenciji, svaka od tih odluka je moćan alat za usmjeravanje mozga ka njegovom najboljem radu.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR