17 °

max 18 ° / min 8 °

Subota

24.10.

18° / 8°

Nedjelja

25.10.

18° / 11°

Ponedjeljak

26.10.

20° / 10°

Utorak

27.10.

20° / 11°

Srijeda

28.10.

23° / 11°

Četvrtak

29.10.

22° / 11°

Petak

30.10.

20° / 10°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Njega žele da ubiju najveći svjetski mafijaši: Čovjek koji 11 godina živi u mraku

Mozaik

Tag Gallery
Comments 0

Izvor: Buka

Autor: Ana Ašanin

  • Viber

Njega žele da ubiju najveći svjetski mafijaši: Čovjek koji 11 godina živi u mraku

Roberto Savijano 11 godina živi sa naoružanim obezbjeđenjem koje ga čuva od velikog italijanskog zla - kamore.

Njegova glava je ucijenjena, i svjestan je da je zbog raskrinkavanje mafijaških tajni i imena u svojim knjigama, doživotno osuđen na život u ilegali.

Roberto je kao mlad pisac živio u predgrađu Napulja - Kazerti i postajao je sve bjesniji. Tu, pred njegovim očima se svakodnevno odvijao rat između mafijaških klanova zbog kontrolisanja teritorija, a nasilje se prosipalo po ulicama.

Želio je da pokaže svijetu kako ratna zona izgleda - porodice žrtava koje cijepaju svoju odeću, smrad urina čovjeka koji zna da će umrijeti i ne može da kontroliše strah, upucani nedužni ljudi koji leže po ulici.

- Morao sam da znam radnike iz industrija koje je vodila kamora. Morao sam da znam glasnike, spoljne saradnike koji su radili za klan. Čitao sam sudske spise, vijesti, transkripte suđenja. Sakupio sam njihove priče, priče iz mog komšiluka, objavio i nazvao knjigu "Gomora". Nešto u njoj je pogodilo žicu. Momentalno je postala bestseler - priča Savijano.

Ubrzo pošto je 2006. knjiga izašla, neko je u poštanskom sandučetu njegove majke ostavio kovertu.

- Živio sam u Napulju, a ona i dalje u Kazerti. U koverti je bila moja fotografija, sa pištoljem naslonjenim na moju glavu i riječ "proklet".

Brzo sam bio pozvan da govorim u jednoj školi povodom početka nove školske godine, u gradiću Kazal di Prinćipe, gdje je bio dom najmoćnijeg klana kamore, sa najvećom stopom ubistava u Italiji.

Prozvao sam bosove kamore sa scene, javno ih imenovao, lokalci su bili previše uplašeni da bi to uradili. Rekao sam im da treba da odu. Kada se događaj završio, rekli su mi da je preopasno da se u Napulj vratim javnim prevozom, prevezli su me sa članom italijanskog parlamenta koji je bio tamo.

Sjutradan je lokalni list moju intervenciju proglasio uvredom za kamoru. Nekoliko dana kasnije neko me je pratio na ulicama Napulja i ušao u autobus za mnom. Rekao je: "Znaš da će te natjerati da platiš za ono što si uradio u Kazaleu, zar ne?" - priča Savijano.

Tada je dobio naoružanu pratnju, a jako brzo je čuo da je mafijaški bos Salvatore Kantijelo, koji je bio u zatvoru, slušao vijest o njemu na televiziji i da je rekao: "Nastavi da pričaš, jer uskoro nećeš više nikada progovoriti." Kamora ga je željela mrtvog.

Već 11 godina Roberto putuje sa sedmoricom obučenih tjelohranitelja, u dva automobila otporna na metke. Živi u policijskim barakama ili u sakrivenim hotelskim sobama i rijetko provede duže od nekoliko noći na jednom mjestu. Sve je isplanirano u minut i ništa nije prepušteno slučaju. Roberto nikada ne radi ništa spontano, jer ne smije.

Posle više od decenije takvog života, smrtne prijetnje koje nikada neće nestati - gotovo da više i nisu vijest.

- Moje ime se tako često povezuje sa pojmovima "smrt" i "ubistvo" da se teško i primijeti. Posle svih ovih godina pod zaštitom države, gotovo se osjećam krivim što sam još živ.

Ovaj život je sranje - teško je opisati koliko je loš. Egzistiram među četiri zida, a jedina alternativa su javni nastupi. Ili sam na Nobel akademiji gdje govorim o slobodi medija ili u sobi bez prozora u policijskim barakama. Svjetlost i mrak.

Nema sjenki, ničega nema između. Ponekad se osvrnem na granicu mog života prije i posle Gomore. Postoji prije i posle za sve, uključujući i prijateljstva.

Ona koja sam izgubio, jer im je bilo preteško da ostanu uz mene, i ona koja sam pronašao poslednjih godina. Mjesta koja sam poznavao prije i ona u kojima sam od tada. Napulj je van mojih granica, mjesto koje mogu posjetiti samo u sjećanjima - priča Savijano.

Desetoro italijanskih novinara je prije nekoliko godina živjelo pod policijskom zaštitom, među njima je i Lirio Abate čiji tjelohranitelji su našli bombu ispod automobila pošto je napisao knjigu od bosu Koza Nostre- Beranardu Provenzanu.

Savijanov život sa naoružanim obezbeđenjem je puno proračuna.

- Kada sam u Italiji moram da odlučim šta ću raditi tri dana unaprijed. Živim u konstantnom trodnevnom vremenskom krugu, pa se osjećam uvek kao da kasnim. Štagod želim da uradim, obavijestim tjelohranitelje i oni odluče koji je najbolji način da se to izvede.

Ako želim da putujem u inostranstvo, moram da obavijestim tamošnji vladin sektor bezbjednosti nedeljama, ponekad mjesecima unaprijed, tačno gdje idem i kakav će mi raspored biti.

Gdje ću odsjesti, mjesta koja ću posjetiti, ljude koje ću sresti. Onda moram da čekam dozvolu za putovanje...kada stignem tamo dobijam lokalnu policijsku pratnju.

Više ne vjerujem nikome. Plašim se da se približim nekome i spustim gard. Uvijek očekujem da me ljudi iznevere. To je uobičajena paranoja zatvorenika - svjedoči pisac.

Ima novih prijatelja, mjesta, navika, ali tu je i novi Roberto Savijano. Okolnosti su ga promijenile, drugačiji je od osobe koja je nekad bio. Kako kaže - vjerovatno je postao gori čovjek. Povučeniji, distanciran od drugih, fokusiran samo na sebe.

- Moj život je zatrovan. Gušim se u lažima, optužbama, klevetama, beskonačnim glupostima. Vremenom se uplašiš od svega toga. Od 2006. konstantno tražim gdje ću živjeti, pisati. Živio sam u toliko kuća, toliko različitih osba.

Nigdje duže od nekoliko mjeseci. Male sobe, neke od njih minijaturne. I u svakoj od njih je bilo mračno. Volio bih veću, svjetliju sobu. Volio bih balkon, terasu...čeznem za terasom kao što sam nekada čeznuo za putovanjima.

Moj bagaž: jedna torba za čarape, gaće, majice i pantalone. Jedna za košulje i sakoe. Jedna s ljekovima, četkicom za zube, pastom i punjačima za mobilni. Jedna za knjige, dokumenta. I laptop. To je to. To je dom - priča Savijano.

Ovaj čovjek se ne plaši smrti, ali se jako boji da mu se život nikada neće vratiti u normalu.

Ovih dana je na Fejsbuku objavio post o želji koju ima već dugo.

- Nekoliko dana prije nego što sam dobio pratnju kupio sam motor, motor koji nikada nisam vozio, koji nije čak ni izvežen iz salona. To je bio san koji smo moj brat i ja imali od kad smo bili djeca. Poslije 11 godina života pod zaštitom, napokon sam zajahao metalnog konja.

Zahvaljujući karabinjerima na motorima koji su mi svečano obećali: "Sljedeći put ćemo staviti kacige i obrnućemo krug." Odbrojavam - napisao je pored objavljene fotografije.

Pogledajte mu osmijeh. Roberto se rijetko smije. Samo je sjeo na motor i to mu je bilo dovoljno da se osjeti kao sav normalan svijet. Njegovog osmjeha se sjetite svaki sljedeći put kada budete polemisali o slobodi medija i slobodno ućutite.



Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR