Anto Drobnjak za Antenu M: U Budućnosti smo igrački rasli, u reprezentaciji se svašta dešavalo

Na svijetu vjerovatno ne postoji (i ako ih ima - malo ih je) fudbalski klub koji je imao toliko rođene braće kao Budućnost.

Iz starijih vremena pamte se Milutin i Rajko Folić, Nikola i Vasilije Jovanović, Ante i Janko Miročević, Dragoljub i Branko Brnović, a značajan trag ostavili su i Drobnjaci - Branislav i Anto.

Branislav, provjereni defanzivac, među ,,plave“ je stigao krajem 70-ih i ostao cijelih 10 godina, a krajem 80-ih pridružio mu se rođeni brat, sedam godina mlađi i drugačijih fudbalskih karakteristika.

Anto - centarfor snažne konstitucije, gladan golova kojih se i nadavao tokom petnaestogodišnje karijere.

,,Bilo je zanimljivo igrati sa rođenim bratom, a olakšavajuće možda zbog njegovog prisustva. Mada, prvu sezonu sam više bio na klupi, a kad sam počeo više da igram on je otišao u drugu austrijsku ligu“, podsjeća mlađi od poznate braće u razgovoru za Antenu M.

,,Došao sam u Budućnost iz bjelopoljskog Jedinstva, koje se takmičilo u Crnogorskoj ligi. Stigao sam u naš najveći klub u vrijeme kada je Budućnost igrala jako prvenstvo velike Jugoslavije, kada si se morao dokazivati i dobro zaslužiti mjesto u prvom timu. Imao sam 19 godina i brzo sam se uklopio. Kao što sam rekao, u prvoj sezoni sam više bio na klupi, a već u drugoj bio standardni prvotimac. Poslije te sezone bio sam godinu u vojsci, potom uspješno odradio još dvije godine ugovora i dokazao se golovima koji su me preporučili Crvenoj zvezdi, gdje sam nastavio karijeru.“

Anto je debitovao za Budućnost u vrijeme čuvene generacije čiji su članovi bili Predrag Mijatović, Dejan Savićević, Dragoje Leković, Željko Petrović...

,,Iz tog perioda isplivalo je najviše igrača koji su otišli u Zvezdu, Partizan, kasnije u inostranstvo, što je dokaz koliko je dobra generacija bila. Bili smo poznati po tome da nije bilo lako odnijeti bodove sa našeg stadiona. Ostavljali smo posljednji atom snage za dobar rezultat. Istina je da nam je to svima pomoglo u daljim karijerama, domaćim i inostranim, da rastemo kao igrači. Imao sam odlične saigrače, oni su me ,,hranili“ loptama, a ja to sprovodio u djelo i davao golove“, navodi Drobnjak.

Kad je Špaca pogodio u glavu...

Sjajnu generaciju vodio je Stanko ,,Špaco“ Poklepović, za čiji se odnos sa našim sagovornikom veže i poznata anegdota sa treninga kada ga je bjelopoljski špic pogodio loptom u glavu.

Slučajno i bezazleno.

,,Špaco Poklepović je dao veliki doprinos mojoj karijeri, pružio mi je šansu kao mladom igraču, a ja sam se zaista puno trudio. Napadač je bio prva linija odbrane, mnogo sam se kretao u oba pravca. Špaco je bio veliki stručnjak i čovjek, plakao je kad je odlazio iz Budućnosti, a i mi smo svi bili tužni. Bio je čovjek sa mnogo znanja i umijeća, veoma cijenjen, donio je nešto novo u Budućnost. A to što se desilo na treningu kad sam ga slučajno pogodio loptom je nešto što se dešava i na čemu mi i bilo koji drugi trener ne bi zamjerio“, prisjeća se nekadašnji golgeter.

Tvrdi, iz iskustva, da je za ekipu bolje kada trener sa igračima ima opušten, nego autoritativan odnos.

,,Naročito u današnjem fudbalu“, naglašava Drobnjak.

,,Treneri su ljudi koje treba poštovati i sprovesti u djelo ono što su zamislili, a svaki drugi vid neke agresije ili strahopoštovanja po meni ne prolazi, posebno sada u 21. vijeku. Naročito kad sam otišao vani vidio sam da je trener ustvari neko ko vam kaže što treba da prenesete na teren, ništa drugo. Više cijenim stručnjake koji naprave dobar ambijent sa igračima, ali uz granicu koja ne bi trebalo da se prelazi“.

Najbolje partije iz plavo-bijelog dresa Drobnjak pamti iz vremena kada je na klupi bio Gano Ćerić.

- Bilo je to nakon što sam se vratio iz vojske. Pobijedili smo sve ekipe iz ,,velike četvorke“ - Dinamo i Hajduk po 1:0, Zvezdu 2:0, te Partizan u Kupu 2:0. Protiv Zvezde sam dao fenomenalan gol glavom, u padu, pogađao sam i protiv Dinama i Hajduka, tako da su ta tri meča najupečatljivija koje sam odigrao u dresu Budućnosti“.

Zvezdina uzdanica

Gdje je stao u Budućnosti, Drobnjak je nastavio u Zvezdi, u koju je stigao u ljeto 1992, godinu nakon što su se ,,crveno-bijeli“ okitili titulom prvaka Evrope.

- Kruna domaće karijere bila je kad sam u dresu Zvezde podijelio nagradu prvog strijelca lige i kad smo te prve sezone osvojili Kup, i to nakon što je otišlo 95 odsto ekipe, a Partizan ostao kompletan i bio mnogo jači od nas. Uslijedio je embargo, situacija u zemlji nije bila baš najbolja, tako da sam odlučio da odem vani. Izbor je bila Francuska, koja mi je veoma prijala, snašao sam se na najbolji način“, navodi Drobnjak.

Titula sa Lansom

U jednoj od pet vodećih liga na svijetu, Anto Drobnjak je zadatke obavljao revnosno i redovno - nizao je pogotke kao na traci, toliko da je u jednoj sezoni bio drugi strijelac prvenstva postigavši 20 golova, jedan manje od Sonija Andersona iz Monaka.

Na Korzici je ostao tri sezone, a odlaskom u Lans 1997. napravio potez karijere.

,,Mnogo sam se trudio, pokazao se i napravio dosta dobru inostranu karijeru. Bio sam uvijek najbolji strijelac ekipe i među vodećima u ligi, a okitio sam se titulom prvaka Francuske sa Lansom 1998. godine. Igrao sam i finale Kupa, polufinale Liga kupa. Potom sam dobio vrlo dobru ponudu iz Japana, a kako sam se bližio 30. rođendanu odlučio sam da naplatim sve do tada urađeno i prihvatim ponudu koju nijesam mogao da odbijem. Ne kajem se zbog odlaska u Gamba Osaku iako sam mogao da igram Ligu šampiona sa Lansom. Tako su se stvari poklopile. Imao sam vrlo dobro jednogodišnje iskustvo u Japanu, a potom se vratio u Francusku, u Sošo koji je ispao bio iz prve lige. Bio sam i prvak druge lige, a onda u Martigu, sa 34 godine, završio karijeru“, kaže Drobnjak.

,,Nepravda je što nijesam bio na SP 1998“

Anto Drobnjak je za reprezentaciju SR Jugoslavije odigrao samo sedam utakmice. ,,Samo“ - jer je bilo logično da ih bude mnogo više.

,,Velika nepravda je što nijesam bio pozvan na Svjetsko prvenstvo 1998. godine. Na to nijesam mogao da utičem, bile su velike malverzacije u to vrijeme, pošli su neki igrači koji do tada nijesu ni obukli dres reprezentacije, a ne ja koji sam igrao kvalifikacije, bio prvak Francuske, najbolji strijelac ekipe... Uz to, jedan meč na Mundijalu igrali smo u Lansu. Ni na kraj pameti mi nije bilo da neću biti učesnik Svjetskog prvenstva, ali kod nas se tada svašta dešavalo, čudne stvari. Žao mi je zbog toga, ali ne mogu da vratim vrijeme“.

,,Budućnost ima sve uslove“

Nekadašnjeg napadača raduje momenat u kojem se nalazi njegov bivši klub, čiji je bio sportski direktor.

,,Ohrabrujuće je da je Budućnost vrlo dobro organizovana, finansijski je sve zatvoreno kako treba i ima sve uslove za napredovanje igrača i pravljenje rezultata, ne samo u našoj ligi, već i da se probijera barijera u Evropi. Da se jednog dana uđe u grupu Lige Evrope, ne znam da li će se to ostvariti brzo, ali Budućnost je jedina koja trenutno ima uslove za to“, smatra Drobnjak.

,,Nemamo gotove igrače za inostranstvo“

Pedeset dvogodišnji Bjelopoljac prepoznaje probleme crnogorskog fudbala.

,,Naše prvenstvo nije baš toliko jako, igrači mogu da napreduju, ali nemaju jačinu utakmica koju zahtijeva međunarodni nivo. Može da se desi bum u jednom evropskom meču, već u narednom je veliki pad. Sve manje je igrača koji nastavljaju karijere u jakim klubovima. Nekoliko mladih je otišlo u zagrebački Dinamo, ali su odmah poslati na kaljenje u druge klubove. Nemamo ,,gotove“ igrače za inostrane timove. Prije se išlo prvo u Zvezdu ili Partizan, ili direktno vani. Toga je sve manje, a ono što je takođe vrlo loše je što je i prije korona virusa naše prvenstvo pratio vrlo mali broj gledalaca, a fudbal se igra zbog publike. Jedno je kad uz sebe imate navijače, a sasvim drugo kad se čuje maltene svaki glas igrača i trenera. Ali svi se nadamo da će doći bolja vremena i samim tim napredovati fudbal u Crnoj Gori“, podvlači Drobnjak, vlasnik trenerske Pro licence.

,,Bio sam pomoćni trener u reprezentaciji Crne Gore i ideja je da nastavim da radim kao fudbalski trener. Nadam se da će se to desiti u skorijoj budućnosti i da ću biti makar upola uspješan kao tokom igračke karijere“.