Himna koja ne pita protiviš li se presiji, već zašto se navikavaš da joj služiš

Piše: Ana Nives Radović

Propast se rijetko dešava naglo i uz fanfare, jer češće nastaje tiho, dok se svakodnevni život nastavlja kao da je sve u redu, a namjeru da takvom opiše stvarnost imao je britanski bend Clash. Na današnji dan, 14. decembra 1979. izdali su album London Calling, kasnije često opisivan kao album o raspadu, iako je to bila priča o onome što ljudi rade dok su zidovi još na mjestu, ne zamišljajući katastrofu kao spektakl, već bilježeći period neposredno prije nego što stvari postanu neosporne, kada je propadanje vidljivo, ali se još može poricati, kada sistemi nastavljaju da funkcionišu iz navike, a ne iz uvjerenja. 

Po pank mjerilima, album je bio prenatrpan. Predug, stilski neukrotiv, nespreman da se ponaša kako se od njega očekuje, pa je upravo taj višak bio poenta. Pjesme je pisao Džo Stramer, frontmen koji je pank shvatao kao način čitanja svijeta osvrćući se na pojave i probleme koji ne nestaju, već se gomilaju, shvatajući ono što većina političke umjetnosti promašuje, a to je da se raspad rijetko najavljuje. Njime se upravlja. On se normalizuje. Dolazi u pratnji rutine, distrakcije i buke, u društvima koja još razgovaraju sama sa sobom, uvjerena da „ima vremena“.

U pjesmi „Clampdown“ otkrivaju da je najopasnija ona moć koju sami pustimo u sebe. Za izraz clampdown nema savršenog, jednorječnog prevoda, jer označava sistematsko stezanje kontrole, često tiho i „legalno“. Pjesma ne upire prstom u pojedinačne negativce, niti se trudi da ih imenuje. Umjesto toga, zadržava se na samom kretanju, na načinu na koji autoritet kruži, tiho, poput vazduha u zatvorenoj prostoriji, sve dok ljudi ne počnu da se usklađuju s njim. Niko nije prisiljen, niko nije odvučen, ljudi sami zakorače unutra. Punih 46 godina kasnije pjesma najmanje zvuči kao opis nesigurnosti svijeta i britanskog društva s kraja sedamdesetih godina, a mnogo više kao uputstvo koje niko ne pamti da je ikad pristao da pročita.

Smisao leži u uzdržanosti, kako kada je riječ o tekstu, tako i u zvučanju instrumenata. Gitare napreduju logikom procedure, bubnjevi drže tempo onako kako to rade institucije, a sve zvuči kao priča nekoga ko je ovo već jednom gledao i zna kako se završava. Pjesma s uznemirujućom preciznošću bilježi trenutak kada principi postaju predmet pregovora, kada kompromis prestaje da liči na poraz i počinje da se doživljava kao zrelost.

A onda dolazi pravi rez koji ne nameću ni policija, ni država, ni uniforma, već poznato lice, nekadašnji buntovnik koji je predobro naučio pravila. Pjesma pokazuje da se istorija rijetko oslanja samo na grubu silu i da najviše voli one koji se bez otpora mire sa stanjem stvari koje proživljavaju. Najbolje funkcioniše kada dojučerašnji protivnici režima nauče da tečno govore taj jezik i žive njegove principe, da ga pristojno sprovode i da u tome vide uspjeh.

„Clampdown“ je zastrašujuća ne zbog postupaka koje opisuje, već zbog smirenosti koju predviđa. Građani koji su nekad tražili promjene posmatraju kako se nove hijerarhije ukorjenjuju, tolerišu ih, čak ih i racionalizuju. Pjesma sa jezivom preciznošću čita psihologiju pristajanja. Um se savija pred ideologijom, uklapa se u mehanizam s tihom poslušnošću koja je gotovo nevidljiva, ali nagomilana i zato potpuna.

Ova pjesma traje jer njena pouka nije dramatizovana, već strukturalna. Destruktivna moć ne mora da urla, ona šapuće, pa se sloboda ne gubi u olujama, već u koracima, kroz naviknute kompromise, tiha odustajanja, spora stapanja ideala sa strukturama koje ih potiskuju. U manje od četiri minuta, „Clampdown“ nudi jasnoću prikazujući mehanizam, ritam, anatomiju i mogućnost da joj se odupre. Upravo zato djeluje kao himna koja ne ispituje trenutak pobune, već proces navikavanja i ne pita kome se suprotstavljaš, nego u kom trenutku si prestao da osjećaš otpor dok si učio da pritisak doživljavaš kao sopstvenu odluku..

Poput ogledala, ne pita ko griješi, već ko je prestao to da primjećuje, a to je pitanje na koje društva, tada i danas, rijetko odgovaraju iskreno, ali s kojim se svaki slušalac mora suočiti. „Clampdown“ ne nudi laka rješenja i ne nosi trijumfalnu revoluciju u posljednjim trenucima, već ostavlja slušaoca da se suoči sa sopstvenom sviješću i sugestijom da otpor nije uvijek glasan ili glamurozan i da predaja rijetko sama sebi daje znak.