Crna Gora se iznutra raspada: Vučićev režim u ludačkoj priči pretvara crnogorske Srbe u topovsko meso

U emisiji „Svijet Plus“ Večernjeg TV-a, novinarka Dea Redžić razgovarala je sa Aleksandrom Musićem, komunikacionim konsultantom i jednim od najistaknutijih mladih intelektualaca u Hrvatskoj. Tema je Crna Gora – država koja spolja dobija pohvale i „stoji bolje nego ikad“ na putu ka Evropskoj uniji, ali iznutra, upozorava Musić, prolazi kroz duboka previranja: od bujanja paralelnih društava i rasta mržnje, do straha u institucijama i uticaja „malignih“ spoljašnjih vertikala.

Musić govori o političkim procesima nakon 2020. godine, ulozi Andrije Mandića, generacijskom testu izbora koji Crnu Goru čeka 2027, ali i o tome šta bi, iz hrvatske perspektive, trebalo posmatrati bez iluzija.

Iako su veze Crne Gore i Hrvatske veoma snažne, često izostaje jasna slika o tome „šta je prava istina“ i kako se stvari zaista odvijaju u susjedstvu.

– Crna Gora se nalazi u izuzetno osjetljivom, možda i najdirektnijem trenutku svoje novije istorije. Ako je posmatraš spolja – kroz papire, rezolucije, sastanke, ono zvanično i nominalno – ona stoji na svom, sada već mitskom, evropskom putu bolje nego ikad. Dobija pohvale, napreduje. Evropi je jasno da mora brzo da prima nove članice jer niko više nikoga ne čeka. Vide šta se dešava na istoku i na obodima Evrope. Znaju da, ako oni ne trče, neko drugi hoće ili je već utrčao. U tom smislu, Crna Gora spolja izgleda solidno, čak bolje nego ranije. Ali ako pogledaš iznutra – ko nosi moć, šta postaje svakodnevica, kakvi se spomenici podižu, koga se policija plaši, da li policija štiti novinare na terenu kada dolazi do, blago rečeno, sukoba, ako ne i divljanja – dobijaš potpuno drugačiju sliku. Slika države koja je izrazito nestabilna.

Musić potom opisuje rast „paralelnih društava“ i promjenu društvene atmosfere u pojedinim gradovima, sa posebnim akcentom na način komunikacije i količinu mržnje koja se proizvodi na dnevnom nivou.

– Imamo bujanje paralelnih društava. Pogledaj šta se, recimo, dešava u Nikšiću. Ako gledaš kako ljudi međusobno komuniciraju i koliko se mržnje svakodnevno proizvodi, slika je potpuno drugačija.

Na pitanje voditeljke „između koga“ se ta mržnja produbljuje, Musić ističe da se kontekst u Crnoj Gori pogrešno čita kada se sve svodi na identitetsku podjelu Srbi–Crnogorci, te da je ključno govoriti o građanskom društvu i malignom spoljašnjem uticaju.

– Crna Gora je izuzetno podložna stranom uticaju. Prije svega, on dolazi – i biću vrlo precizan – od Vučićevog režima. Nešto što stalno pokušavam da objasnim: potpuno je pogrešno govoriti o Srbima i Crnogorcima u kontekstu Crne Gore. Moramo govoriti o građanskom društvu. Moramo govoriti o malignom uticaju koji dolazi spolja, prije svega iz Beograda. Taj proces ja nazivam SNS-izacija. To nije proces koji ugrožava samo Crnogorce, Bošnjake, Muslimane, Albance i Hrvate, već ima za cilj da promijeni svijest crnogorskih Srba.

Voditeljka taj opis povezuje sa konceptom „srpskog sveta“, na šta Musić odgovara da je i taj termin, po njegovom mišljenju, obmana koja služi stvaranju iluzije moći i kontroli nacionalističkog prostora u Srbiji.

– „Srpski svet“ je takođe jedna vrsta obmane. Tu priču su lansirali agenti režima. Zašto? Zato što čovjek koji je izdao srpske nacionalne interese na Kosovu, koji spolja urla rusofilski, a u suštini je sluga zapadnih ambasada, mora nacionalističkom biračkom tijelu u Srbiji da ponudi iluziju: da se njihov vođa bori za Srbe van Srbije i da pomjera šahovske figure.

Musić zaključuje da Vučiću odgovara i kada mu protivnici govore o „srpskom svetu“, jer tada djeluje svemoćno, iako je, kako kaže, „mnogo slabiji nego što izgleda“. Istovremeno ponavlja da maligni uticaj iz Beograda u Crnoj Gori postoji i da mu je cilj preoblikovanje identitetskog osjećaja crnogorskih Srba.

- Temelj Vučićeve vlasti je kontrola nacionalističkog polja, nacionalističkog narativa, nacionalističkog biračkog tijela i njemu zapravo paše kada njegovi protivnici govore o “srpskom svetu” jer on ispada svemoćan, a zapravo je puno manje, puno slabiji nego što se čini. Činjenica je da maligni utjecaj iz Beograda postoji u Crnoj Gori, ali on primarno mijenja mozgove crnogorskih Srba. Koji je cilj, koja je svrha? Reći im: ovo nije vaša zemlja. Nikad nećete biti mirni, osim ako Crna Gora ne izgubi svoju nezavisnost. Samo vas ja mogu spasiti. Ovo su vam neprijatelji. I onda tu imaš cijeli niz detalja po vertikali: stalno spominjanje ustaša, stalno uvlačenje ove ludačke priče prisutne i u Republici Srbiji i u entitetu Republika Srpska u Bosni i Hercegovini. Taj jedan dnevni grind, jedno mišljenje koje ima za cilj promijeniti i nove generacije i predstaviti im svaku Crnu Goru, i tradicionalnu i liberalnu, kao neprijateljsku. To je igra koja se igra.

Što je “konačni cilj” takvog djelovanja, posebno u situaciji u kojoj Vučić ima i druge probleme? Musić je odgovorio da je pitanje i koliko je Vučić sposoban, ali i koliko je “apsolutno nesposobna” suprotna strana u Crnoj Gori. Naglasio je važnost izbora 2027. kao potencijalno “najvažnijih ikad”, jer će tada glasati generacija rođena nakon 2008. i 2009., kojoj su rasprave o nezavisnosti sekundarne.

- To je uvijek mrtva trka. Pitanje je koliko je on sposoban, koliko je apsolutno nesposobna ova crnogorska strana u Crnoj Gori. Ti kad gledaš posljednjih pet godina, otkad je bivši režim izgubio vlast, to je obilježeno tapkanjem na mjestu, ako ne i propadanjem. Mijenjaju se nove generacije koje dolaze, a koje će glasati na tim izborima 2027., za koje mislim da su možda generacijski i da su najvažniji u dugo vremena, ako ne i  važniji ikad. Oni razmišljaju potpuno drugačije priče. Ti ćeš imati praktički djecu, rođene 2008., 2009. Glasaće na izborima junu 2027. Pitanja nezavisnosti, zavisnosti Crne Gore, Jugoslavije i Srbije – to je njima sekundarno, to im je daleko. I sad je pitanje: ko će te ljude, ko će te mlade ljude zahvatiti? Ko se njima obraća?

U tom kontekstu Musić se vratio na prekretnicu 2020., pad DPS-a nakon 30 godina vlasti i dolazak “nove elite” sastavljene od “svega i svačega”, uključujući karijeriste, prebjegle kadrove i radikalne elemente. Pritom je rekao da kratkoročne kombinacije zasjenjuju pitanje ko igra dugoročnu igru, a tu je kao ključnog aktera istakao predsjednika Skupštine Crne Gore Andriju Mandića.

- U avgustu 2020. dolazi do pada stare elite i rađanja jedne nove elite. U tu novu elitu svašta je uključeno. Svašta je čini. Pad Demokratske partije socijalista koja je držala 30 godina vlasti, koja je diktirala svakodnevicu. Dolazi nova elita, ali nju čini sve i svašta. Nju čine i karijeristi i četnici i neki koji su pretrčali, koji su bili, recimo, treći red bivše elite, a sada su postali prvi ili drugi red. Ima svega i svačega. Ono što je ključno, ono što je biti, u tim kratkoročnim kombinacijama od danas do sjutra, pitanje je ko radi dugoročno, a dugoročno, nažalost, mislim da Crnu Goru radi ova vertikala vezana na Vučić–Brnabić režim, a predstavljena u predsjedniku Skupštine Crne Gore, a to je Andrija Mandić, koji s jedne strane jeste Vučićev sluga, a s druge strane poprilično je sposoban i, čini se, lukaviji i sposobniji nego mnogi njegovi konkurenti. I dok ljudi žive od izbornog ciklusa do izbornog ciklusa, dok imamo klasične priče – zapošljavanje u javnim poduzećima, kadroviranje, nekakve površinske svađe, kafkijanske – on mijenja tektoniku. On mijenja dubinsko, on remodelira društvo i državu. Nešto što je do jučer bilo nezamislivo, danas postaje zamislivo.

Musić je opisao istorijski i kulturološki, proces “pretvaranja slobodarske nacije u tuđu krpu”, kao i normalizaciju spomenika i pritisaka na novinare uz pasivnost policije.

- Jednu slobodarsku naciju, jednu slobodarsku državu, jednu slobodarsku kulturu pretvaramo u tuđu krpu, u privjezak jednog malignog režima koji nema ništa od trojstva i junaštva koji krase Crnu Goru. To znači da ti, nasuprot onim herojskim tradicijama Crne Gore, tradicijama otpora, počinješ podizati spomenike ljudima koji su, recimo, ubili dokazano osam ili devet hiljada  civila i da ti to postane normalno. To znači da ti netko napada novinare, a da policija stoji sa strane jer se boji neslužbenih centara moći u državi.

Upozorio je da je ključno prepoznati dubinske promjene, dugoročnu igru i ekonomske operacije koje, kako kaže, “okupiraju” Crnu Goru.

- Ili to je vertikala koja koristi ovaj međuprostor, šušur, koja koristi ovu zbunjujuću situaciju koja je na snazi. Tamo imaš ljude koji su se legitimno bunili protiv bivšeg režima i koji su smatrali da se može bolje. Nije to upitno. Ti uvijek imaš u svakom društvu probleme prvog, drugog i trećeg reda. Pitanje je što je korijen, što se dubinski mijenja. Imaš uvijek u politici prolaznike. Imaš slučajne likove koji traju od mandata do mandata. Pitanje je ko igra dugoročnu igru, a ta strana, nažalost, Crnu Goru zaista igra dugoročnu igru. Onda imaš, do ovog ekonomskog dijela, operacije preko motela, preko teleoperatera, različita zapošljavanja, kombinacije u turističkom sektoru. To je sve polako, na svim razinama. To je polako okupiranje Crne Gore. To je pravi izraz: okupiranje. To znači da polako razgrađuju njezinu nezavisnost.

Musić je na to dodao da se nezavisnost može pretvoriti u “puku riječ” ako se dio stanovništva dugoročno pretvara u stalni otpor državi, te da Crna Gora može ući u EU “vrlo brzo”, ali kao “olupina od države i društva”.

- Ono što ova crnogorska strana ne shvata: ti, ako promijeniš sadržaj nekoj državi… Ako ti, za krv, imaš ljude; ako promijeniš dio stanovništva pretvorivši ga u nekoga ko će biti stalni otpor nezavisnoj državi, što ti zapravo mijenjaš? Mijenjaš sadržaj. I onda ti nezavisnost dolazi kao puka riječ. Što je nezavisnost? I to je onaj dio koji, uslovno rečeno, crnogorska strana ne shvata. Ti možeš ući u Europsku uniju i vrlo vjerojatno ćeš ući u Europsku uniju vrlo brzo, čak i prije nego što si se nadao, a da ti uđe olupina od države i društva.

U nastavku je Musić govorio i o stanju u Srbiji, iznio je tezu da je jedna od najvećih zabluda da je Vučić “proruski igrač” te ustvrdio da je Zapad “doveo na vlast”, kroz rušenje Borisa Tadića i dovođenje Vučića, uz, kako kaže, “crnogorski krak”. Govorio je i o ekonomskim aranžmanima s Francuskom, koncesijama i zaduživanju budućih generacija, kao i o promjeni narativa u režimskim medijima prema Rusiji.

- Jedna od najvećih zabluda jeste da je on istočni, tj. konkretno proruski igrač. On se najviše boji francuskog i njemačkog ambasadora i američkog ambasadora. To je njegova odrednica. Između ostaloga, oni su ga doveli na vlast. Operacija skidanja, rušenja Borisa Tadića i dovođenje Vučića na vlast jeste bila zapadna operacija. Ona je imala, nažalost, i crnogorski krak i krugovi u Crnoj Gori su pripomogli tome. Ne ovi krugovi koji sada buše Crnu Goru, nego oni koji su smijenjeni 2012. I on je zapravo cijelo vrijeme držao do recepta koji najviše pali na zapadnjacima. On zna da tu lova igra. Naime, kad gledaš što je on kupio od Francuza, nema još proračunske pozicije za to, Srbija će biti zadužena decenijama unaprijed, on je kupio rafale, dao im je koncesiju za Arenu, “Arenu Rome”, beogradski metro… To su milijarde eura i on zna gdje je zapravo milost. Milost je tamo gdje je lova. On to plaća zaduživanjem budućih generacija. Ključ svega je da, pošto kontroliše volumen medijskog prostora, kontroliše 95 posto relevantnog medijskog prostora, on urla… Ali preko noći svi ovi proruski botovi iz tog programa su ukinuti. Više ih nema. Tih ljudi više nema. A preko noći je počelo unošenje sumnje u to jesu li nam Rusi zaista braća, kako su nam pomogli, te vidiš da je počeo pripremati mozgove za neki snažniji zapadni zaokret. Sve to je utoliko opasnije za Crnu Goru, jer svaka situacija u kojoj unutar svog vlastitog, prirodnog geopolitičkog područja neko tebe pretvara u utješnu kartu nekog većeg igrača, u ovom slučaju tog režima, vrlo je opasna situacija. I to je onaj dio koji u Crnoj Gori mnogi nisu shvatili i još dan-danas ne shvataju. Nitko nije pretplaćen na zapadnu milost. Sa Zapadom treba biti u korektnim odnosima, ali imaš na kraju dana ono što  sam stvoriš: imaš onoliko slobode, snage državne i nacionalne vertikale, elite, koju sam stvoriš i braniš ti. Zapad može doći kao dobar saveznik, treba ga uvijek uvažavati, ali računati na to da će te netko drugi štititi i braniti i da si u nekoj vječnoj milosti – to je recept za katastrofu.

Pred kraj emisije voditeljka je otvorila pitanje odnosa Crnogoraca prema Srbima i Hrvatima. Musić je govorio o zajedničkoj istoriji Crnogoraca i Srba, o kosovskom mitu i njegovoj prisutnosti u crnogorskom kodu, ali i o šteti “mijenjanja mozgova crnogorskih Srba” i pretvaranja u “topovsko meso” jedne “ludačke priče”. S druge strane, govorio je o bogatim istorijskim vezama Crne Gore i Hrvatske, koje se, kaže, nedovoljno poznaju i često se gledaju kroz “jezivu blamažu 1991.”.

- Crnogorci i Srbi dijele mnogo iz zajedničke prošlosti.  Tu je užasno utjecala srpska agresiju na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ona je provučena kroz blato, a ti kad makneš iskustva 20. stoljeća, to je zapravo hrišćanski mit o otporu: ti biraš smrt, izlaziš na nekoga tko je puno jači. To je jako u skladu s crnogorskim kodom. Druga stvar: to je danas druga teritorija. Sam Vučić je izgradio i uništio srpske institucije na Kosovu, tako da ono kad moralno ucjenjuje nekog drugog da bi trebao braniti Kosovo, a sam si uništio sve drugo baš na tom teritoriju koji ti je tobože svet, treba biti vrlo oprezan oko tih priča. Ali dijelimo puno povijesti. Ključ štete tog režima u Crnoj Gori je što mijenja mozgove crnogorskih Srba, što ih od tradicionalnih normalnih ljudi, koji su naši članovi obitelji, naša braća, bratići, pretvara u topovsko meso jedne ludačke priče. Uvlači ih u to, ubacujući u mozgove neke Karleuše i Pink, ove stalne neprijatelje, pokušaj atentata, 50 pokušaja atentata dnevno…Ključ za jačanje Crne Gore je izgradnja mostova prema crnogorskim Srbima i ukidanje ili barem smanjivanje tog jezivog utjecaja koji dolazi od Vučić–Brnabić režima.

- S druge strane, veza Crne Gore i Hrvatske je puno dublja i puno bogatija nego što se znalo. Nažalost, ljudi znaju malo istoriju: ne znaju ništa o njegovim pismima banu Jelačiću, o ulozi Baltazara Bogišića na dvoru kralja Nikole, ne znaju ništa o tome. Taj je cijeli prostor od Zadra, pa dolje praktički sve do Budve… Ne znam, puno upravitelja Budve su bili Zadrani, u sklopu mletačke priče bogate su te veze i, nažalost, gleda ih se kroz vizuru ove jezive blamaže 1991. na Dubrovniku.

Na pitanje o izvinjenjima  zbog 1991., Musić je rekao da je korektno, ali da se mladi rođeni nakon toga “nemaju previše što izvinjavati”, te da s Hrvatskom treba graditi konkretne odnose: trgovinu, projekte, znanje, infrastrukturu. Spomenuo je i važnost studiranja u Hrvatskoj, ne samo na društvenim fakultetima nego i na tehničkim i medicinskim, kao alternativu “sindromu velikog grada” i odlascima u Beograd.

Pred kraj su dotakli i kriminalnu scenu u Crnoj Gori, njezine povijesne preduslove, plemenske lojalnosti i krvne osvete, ali i načine na koje se optužbe za kriminal, kaže Musić, ponekad koriste kao ideološka oštrica, osobito kada dolaze iz režimskih medija.

- Imamo istoriju ratova, gladi i neimaštine na tom prostoru i povijest plemenske povezanosti, gdje je lojalnost plemenska veća nego lojalnost državi. Imamo element krvne osvete. I onda ti klanovi, funkcioniraju po principu lojalnosti. I onda, kada se i ubijaju, to nije samo šteta nanesena od konkurentnog klana, nego je i stvar osvete i ponosa i obitelji i prezimena. Ono na što treba jako, jako paziti i o čemu treba voditi računa: često ti optužbe za kriminal u Crnoj Gori dolaze upravo od ovog režima koji bi se zadnji po tom pitanju trebao javljati. Podsjetit ću te da postoje kredibilne indicije, pa i dokazi, da se čelnik tog režima sastao, između ostaloga, s Veljkom Nevoljom u stanu stanovite gospođice Šišmanović. Tako da, kada ti neki Finac kaže: država vam je premrežena korupcijom, saslušat ćeš sve što on ima za reći i možda ćeš uvažiti neke njegove antikorupcijske recepte. A kada ti priča o korupciji dolazi kao ideološka oštrica da bi te još dodatno podijelila i da bi te dodatno oslabila, treba uvijek gledati računa o tome tko to govori. To može reći netko tko je relativno imun na korupciju, ali ako ti to dolazi propagandno, iz režimskih tabloida, onda znaš da na kraju dana nije cilj istjerati neku zdravu antikorupcijsku priču, nego je cilj dodatno oslabiti Crnu Goru.

Na pitanje o ulozi Mila Đukanovića i nerazjašnjenim slučajevima, Musić je rekao da “nema više isprike” da se stvari ne rasvijetle, ali da se teme često koriste simbolički i propagandno bez pravosudnog epiloga. Govorio je i o odnosima klanova i borbi za moć, uz oprez da se uvijek gleda i “makro razina”.

- Postoji cijeli niz nerazjašnjenih slučajeva iz devedesetih, iz 2000-ih. Ono što je novost u zadnje vrijeme je da nema više isprike da se te stvari ne rasvijetle. Ono što se događa je da se ti primjeri koriste često simbolički kao neka vrsta ucjene ili kao neka vrsta napada na ovu opozicijsku stranu, a da se u pravosudnom smislu ništa ne radi. Tako da sad vlast, koja tvrdi za sebe da je osloboditelj, daje jednu od glavnih propagandnih tema, trenutno obračun s mafijom. Ali to ne znači nužno da će zaista raskrstiti s mafijom. Imamo neke krakove koji su otišli u defenzivu i koji su pod udarom države, a imaš neke koji su ojačali jer su odigrali svoje karte na novu vlast i tu treba biti jako, jako oprezan… Oni su odavno institucionalizirani, ali u svemu imaš taj element borbe za moć. Znači, osim pravnog i kriminalnog, ti imaš element borbe za moć, a to da neki nositelji trenutne vlasti su, između ostaloga, na krilima nekih elemenata klanova… Trenutno je kavački klan u defenzivi, a škaljarski klan je u ofenzivi…

- Recimo, Andrija Mandić, jedan od onih koji govori o obračunu s kriminalom. Ti zaista misliš da taj čovjek, služeći režimu kojem služi, ima nekakav doktrinarno, ideološki ili ozbiljni moralni problem s kriminalom? Pa nema. On igra svoju dugoročnu geopolitičku igru, a hoće li mu u tome neki iz tog svijeta biti saveznici, polu-saveznici, neprijatelji, to je sve u službi ove makro priče. Tako da, kad govorim o tim stvarima, uvijek moramo voditi računa o kojim razinama govorimo, uvijek gledati, između ostaloga, i makro razinu. Od danas do sutra svašta se tu zbiva i bit će tu svačega. Ali čemu to dugoročno vodi? Koje je to korito koje je preživjelo i nadživjelo i priče o kriminalu, ovisnosti i neovisnosti, Hrvatsku, Srbiju, Jugoslaviju, kapitalizam, Ameriku, Rusiju? Koji su to dugoročni procesi… A neki od tih dugoročnih procesa za koje smatram da su izrazito loši – spomenuo sam u našem razgovoru.

Za kraj, Musić je iz hrvatske perspektive izdvojio Crnu Goru kao otvoreno i podcijenjeno polje interesa, uz tvrdnju da je hrvatska politika napravila “kardinalne greške” jer je pretpostavila da je sve “na autopilotu”. Pohvalio je potez proglašavanja određenih političara u Crnoj Gori nepoželjnima, uz objašnjenje da je pogodio “srednju struju” koja, kako kaže, često “kleči” pred konkretnom moći u kriznim trenucima.