10 °

max 14 ° / min 7 °

Utorak

20.02.

14° / 7°

Srijeda

21.02.

14° / 5°

Četvrtak

22.02.

12° / 6°

Petak

23.02.

11° / 8°

Subota

24.02.

10° / 8°

Nedjelja

25.02.

9° / 7°

Ponedjeljak

26.02.

10° / 5°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Goran Perišić za Antenu M: Platio bih da mogu da se vratim 20 godina...

FK Budućnost

Tag Gallery
Comments 0

Goran Perišić za Antenu M: Platio bih da mogu da se vratim 20 godina...

Autor: Antena M

  • Viber

U Budućnosti je počeo i završio karijeru, bio sve osim golman, nosio kapitensku traku, dao het-trik za ulazak u Prvu ligu SR Jugoslavije, kao štoper komandovao u čuvenoj pobjedi nad Deportivom, osvojio istorijsku titulu, pod Goricom ušao i u trenerski svijet...

Dovoljno asocijacija da se radi o Goranu Perišiću, miljeniku navijača najvećeg crnogorskog kluba.

,,Prošao sam sve mlađe kategorije Budućnosti, potom igrao za seniore, a 1995. potpisao prvi profesionalni ugovor. Bilo je teško doći do prvog tima, mnogo je dobrih igrača bilo. Kao najtalentovaniji iz omladinskog pogona prekomandovan sam u prvi tim, sjećam se da sam prve pripreme odradio te 1995, kad je trener bio Dragan Šaković. Imao sam sreću da su me stariji igrači gotivili“, prisjeća se Perišić u razgovoru za Antenu M.

,,Tada su u ekipi bili Miloš Krstajić, Džogo Rabrenović, kapiten Duško Vlaisavljević, Drago Maraš, Goran Đurović, Goran Trobok, Neno Vukčević, Vanja Popović, Džaja Peković, Srdan Mitrović koji je bio majstor fudbala, čudo od fudbalera... Bio je to period dokazivanja, kao na svakom početku, čekao sam šansu sa klupe. Budućnost mi je dala sve u životu, putovao sam, vidio svijet, stekao mnogo dobrih drugova i prijatelja. To je moja druga kuća“.

Naježim se...

Perišić iz prvih seniorskih dana pamti lijepe trenutke, iako je svjedočio sumornim vremenima.

,,Po tri, četiri mjeseca nijesmo primali platu. Danas je sve prvog u mjesecu, ali tada je bilo pravo drugarstvo. Znalo se da ćeš da izgineš kad krene utakmica. Danas je nekako sve drugačije. Uslovi za đecu su mnogo bolji, tereni su novi, tu su i reflektori, Fudbalski savez je pomogao svim klubovima koliko je mogao. Kad se samo sjetim kakvi su bili tereni Titeksa, Zabjela, Ribnice, 90 odsto današnje đece bi drugi dan reklo: neću da treniram. Mi smo izlazili blatnjavi, ali živjeli smo za fudbal, za trening i utakmice“, govori Perišić.

,,U prvom timu Budućnosti smo - ako je utakmica bila u subotu, a kiša padala u petak - dan pred meč išli da treniramo iza Gimnazije, na manji teren. I onda izađeš pod Goricom i pobijediš. Pobjeđivala je hemija među nama, dobra atmosfera. Osim Zvezde i Partizana koji su odskakali, ostali rivali su morali dobro da se pomuče da bi nas pobijedili na našem terenu. Posjećenost je bila dobra, platio bih da se vratim 20 godina, samo za jednu utakmicu pred punim tribinama. Naježim se kad pričam o tome“.

Da vodim Budućnost i kažem: uspio sam u životu

Popularni Peri je u tri navrata igrao za Budućnost, a prvi put je matični klub napustio 1999, kada je potpisao za Larisu. U Grčkoj je potom igrao za Olimpijakos iz Volosa, a poslije povratka u Budućnost i epizoda u Zabjelu i Mornaru, obukao je dres Etnikos Asterasa.

,,Boravak u tri grčka kluba bio je lijepo iskustvo. Svaki početak je težak, tako je bilo i meni po odlasku u inostranstvo. Stranac si, moraš da si bolji od drugih. Dobra okolnost je bila što sam u Larisi za saigrače imao Žarka Dragaša koji mi je mnogo pomogao, nekadašnjeg fudbalera Zvezde Zorana Riznića, Kragujevčanina Velimira Ivanovića... Bilo je lijepo, ali kod Grka su problem finansije, ne dobiješ dobar dio novca za koji potpišeš“, objašnjava Perišić, koji je u Crnoj Gori igrao i za Kom.

,,Imao sam i kasnije ponuda za inostranstvo, ali zasitio sam se bio prevara, a i dobio sam tada drugo dijete, trebala mi je sigurnost. Ne žalim ni za čim, drago mi je što sam se na kraju vratio u Budućnost, u svoj klub, koji mi je mnogo pomogao i gdje sam završio karijeru, a onda počeo trenersku. Sad sam selektor pionira, drago mi je što radim u našem Savezu. Volio bih da jednog dana vratim u Budućnost, postanem prvi trener i tad bih mogao da kažem - ja sam svoje ispunio“.

Navijači posebna priča

Jedno je sigurno - ,,varvari“ bi ga dočekali ovacijama, kako su ga i pozdravljali dok je nosio plavo-bijele boje.

,,Navijači su posebna priča, uvijek je bio specijalan osjećaj čuti huk ,,varvara““. Davao sam maksimum, igrao srcem i trudio se da opravdam povjerenje. U eri korona virusa vidjelo se koliko je drugačije bez publike. Fudbal se igra za navijače, bez njih je pozorište. U sjećanje su mi urezane slike popunjenih tribina, srce me zaboli kad vidim 500 ili hiljadu gledalaca. Uz navijače je lakše, daju ti adrenalin, i mogu samo da im se zahvalim na odnosu i svemu što su radili za mene. Nadam se da sam im uzvratio“, ističe Perišić.

Deportivo i het-trik 1996.

Nošena tim adrenalinom, Budućnost je 9. jula 2005. srušila tada veliki Deportivo iz La Korunje. Pod Goricom je u revanšu drugog kola Intertoto kupa bilo 2:1, nedovoljno za prolaz poslije poraza od 3:0 u Španiji.

Ali pamtiće se da je Depor drhtao u podgoričkom paklu...

,,U ekipi su bila skoro sve podgorička đeca, a ja sam bio najstariji. Bili su dobra generacija - Igor Burzanović, Marko Mugoša, Milan Purović, Risto Lakić, Ćiro Raičević, Mladen Božović, Nikola Vujović, Nenad Šofranac… Lijepo je bilo igrati uz takve momke“, navodi Perišić i evocira uspomene na okršaj sa Romerom, Munitisom, Skalonijem, Akunjom...

,,To je naša najveća utakmica. Bili smo tri dana u karantinu u Virpazaru, euforija je bila velika, navijači su dolazili na treninge, sad se naježim kad se sjetim svega toga. Samo da mi se vratiti u te dane, na taj meč, pa da više fudbal ne pogledam ni na televiziji. Za ono se živi. Igrali smo i onaj dvomeč sa Hajdukom, kad je takođe bila paklena temperatura. Deportivo je, ipak, bio veće ime, godinu ranije igrali su polufinale Lige šampiona. To je utakmica koju najviše pamtim, vrhunac karijere, mada se sjećam i meča iz 1996. godine kad sam u baražu za popunu tadašnje Prve ,,A“ lige dao tri gola protiv Budućnosti iz Valjeva. Takođe je bio pun stadion“.

Od svakog da pokupiš dvije riječi - dovoljno

U Budućnosti je bio univerzalac, da bi se na kraju profilisao kao štoper. I odmah po kačenju kopački o klin sa terena se preselio na trenersku klupu, učeći zanat kao asistent šefa struke, kratko i kao prvi trener.

Samostalno je vodio i Titograd, a sada je selektor pionirske reprezentacije Crne Gore.

,,Sarađivao sam sa mnogo dobrih trenera, od svakog sam ,,uzeo“ ponešto i sklapao kockice. Počeo sam 2011. i prve trenerske korake napravio uz Sašu Petrovića, mnogo sam naučio i od Mija Radulovića, koristila mi je i saradnja sa Gagom Radojičićem, Mikijem Vukotićem, Rajom Dragićevićem, Nenom Vukčevićem… Sa Grofom Božovićem sam igrao i bio cimer, a kasnije me trenirao. Veliki trener i čovjek. Imao sam zaista od koga da naučim dok sam bio igrač jer su me trenirali i Dimo Mitrović, Dragan Šaković, Miki Ivanović, Caco Ljumović, Keca Vuković, Mojaš Radonjić, Miodrag Ješić.. Od svakog da pokupiš dvije riječi - dosta je“.

Đeca ne znaju što je fudbal na ulici

Koliko danas ,,upijaju“ mladi igrači, đe ,,škripi“ u razvoju crnogorskih fudbalera? Selektor pionira je prava adresa za odgovor.

,,Talenata u Crnoj Gori ima, uvijek je bilo i biće, ali vremena su takva da djecu sve manje interesuje poligonski fudbal, dovoljno je da pogledate terene u podgoričkim naseljima. Nema više uličnog fudbala, a to što te nauče stariji momci na ulici ne može da te nauči nijedan trener. Problem je i moderna tehnologija, telefoni i kompjuteri, to im oduzima vrijeme“, kaže Perišić.

,,Za sat i po dnevno teško mogu nešto da naprave, treba mnogo odricanja i igranja fudbala van treninga. Najbolja tehnika se stiče kad udaraš loptu o zid, kad igraš ,,kockice“, ali đeci je draže da igraju igrice na telefonu. I roditelji su problem, traže mnogo od đece, a na treninge ih šalju taksijem, dovode ih, čekaju... U naše vrijeme se znalo: dogovorimo se i idemo pješke. Jedva smo čekali treninge, da što duže ostanemo i šutiramo, a danas jedva čekaju da odu kući. A nikad lakše nije bilo otići u inostranstvo, sa 15-16 godina si svima na oku, nama je bilo mnogo teže“, zaključuje Goran Perišić.

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR