Meridiansport donosi priču o Damiru Agoviću, nekadašnjem reprezentativcu Crne Gore koji je zbog teške povrede kopačke zamijenio trenerskom klupom – predvodi omladinski tim Ajntrahta iz Frankfurta u Ligi šampiona.
Tekst sa portala Meridiansport prenosimo imtegralno:
Dok ste gledali neku zanimljivu utakmicu, svjedočili golovima u posljednjim trenucima, promašenim šansama, osvojenim titulama, nestvarnim sezonama često, kao i svi zaljubljenici u najvažniju sporednu stvar na svijetu, govorili ste: “Ovo može da napravi samo fudbal”.
I koliko god djeluje izlizana, ova fraza nikada neće ispariti, jer njena moć se ponavlja i u to se uvjeravamo iz sezone u sezonu – fudbal piše nevjerovatne životne priče.
Da li vam je poznata ona o Julijanu Naglesmanu? Vjerovatno kad ste prvi put ugledali njemačkog stručnjaka odmah ste na Wikipediji “kopali” po njegovim ličnim podacima i teško zatvorili vilicu shativši da je talentovani trener rođen 1987. Sa 28 godina predvodio je Hofenhajm u Bundesligi, sa 33 je sa Lajpcigom stigao do polufinala Lige šampiona, a imao je 34 kada je preuzeo Bajern Minhen…Razlog njegovog preranog početka trenerske karijere, ili kraja igračke, su povrede, što detaljnije možete pročitati u kolumni Vlada Perovića.
Nagelsman je asocijacija na mladog crnogorskog trenera koji marljivo i studiozno krči svoj trenerski put. Damir Agović je prije 33 godine rođen u Beranama, još nije bio ni dječak kad se njegova porodica iz Crne Gore tokom krize 90-ih preselila u Njemačku. Počeo je da gradi fudbalsku karijeru u aktuelnom osvajaču Lige Evrope Ajntrahtu iz Frankfurta, imao je status kapitena u svim mlađim kategorijama, stigao je i do dresa omladinske, pa i mlade reprezentacije Crne Gore, a onda ga je dvostruka teška povreda prednjih ukrštenih ligamenata zauvijek odvojila od kopački. Ipak, Agović je nastavio da diše fudbal, danas je trener omladinaca Ajntrahta, ekipe sa kojom se takmiči u Ligi šampiona za mlade. Ovo je njegova priča…
Rano si otišao iz Crne Gore, kako su protekli tvoji prvi fudbalski koraci u Njemačkoj?
“Ja sam 91’, kada je došlo teško vrijeme na Balkanu, otišao sa roditeljima za Njemačku. Moj djed je već radio tamo, a kad smo došli, imao sam samo dvije godine. Tako da sam sve počeo u Njemačkoj, od škole do fudbala. Inače, relativno kasno samo počeo da treniram fudbal, imao sam 9-10 godina. Otac me tjerao da igram, u tim dječačkim danima nijesam bio previše zainteresovan za treninge, ali očigledno je otac donio dobru odluku, da sam odustao ne bih danas bio gdje sam. Igrao sam za lokalni klub u blizini Frankfurta, potom sa se preselio u Ajntrahat. Došao sam u ovaj veliki klub na poziv skauta koji su me pratili već nekoliko utakmica ranije. To su ti prvi koraci. Lijepo iskustvo”, ističe na početku razgovora Agović.
Iz ove perspektive djeluje daleko, ali 2007. godine debitovao si za reprezentaciju Crne Gore u omladinskom timu koji je predvodio Stevan Jovetić, a dio ekipe bili su Vladan Giljen, Miloš Dragojević, Saša Balić, Stefan Nikolić, Mihailo Petrović–Njegoš, Ivan Novović, Vladimir Savićević, Vuk Martinović…U kakvom sjećanju su ti ostali ti dani?
“U meni se budi veoma lijep osjećaj kad se sjetim tih dana. To je bio moj prvi kontakt sa crnogorskim fudbalom. Kad su me pozvali iz Saveza za mene je to bila velika čast. Bio sam izuzetno ponosan, pogotovo kad vidim sada, imam osjećaj da pojedini fudbaleri uopšte ne iskazuju poštovanje time što igraju za nacionalni tim – toga ima i u Njemačkoj. Bili smo dobra, fina generacija. Imali smo dosta talentovanih igrača na čelu sa Jovetićem, tu su bili još Savićević, golmani Giljen i Dragojević…
Interesantna generacija, zatim je došao i Savić, Balić. Nikada ne bih mijenjao ta iskustva. Upoznao sam nove ljude, još bolje i svoju državu. Jedino za čime žalim jeste mlada reprezentacija, dva puta sam bio pozvan u duelu sa Bosnom i Hercegovinom i protiv Hrvatske, ali zbog povrede nijesam bio spreman da igram. Sudbina nije dozvolila da debitujem kasnije možda i za A reprezentaciju. Međutim, tako se stvorila druga karijera, trenerska…”, govori nam Agović.
A povrede uopšte nijesu bile bezazlene. Pokidane prednje ukrštene ligamente u svijetu fudbala smatraju najtežom sportskom povredom – Agović se kao vrlo mlad dva puta našao u istom problemu koji su označili kraj igračke karijere sa praktično 20-ak godina.
“U dva navrata sam pokidao ligamente koljena i povrijedio meniskus. Prvo sam se povrijedio tokom okupljanja mlade reprezentacije, uspio sam da se vratim poslije pola godine, ali sam u Ajntrahtu doživio istu povredu. Poslije 10 mjeseci pauze ponovo sam pokušao da se vratim, ali uvijek sam imao probleme. U tom trenutku sam osjetio da teško mogu igrati u visokom rangu, a kad kažem visokom mislim na prvu ili drugu ligu”, sjeća se Agović teških trenutaka, ali ističe da mu je fudbal i mnogo pomogao:
“Ostao sam u fudbalu, radim ono što volim i želim. Vjerovatno je najljepša stvar biti fudbaler, ali mene mnogo privlači trenerski poziv i sva tenzija, uzbudljiv ritam koji nosi ovaj posao, od pobjeda do poraza. Od vikenda do vikenda možeš da letiš, a sljedeći vikend da bude kontra, to nema u drugim poslovima, samo u sportu. Fudbal nosi poseban adrenalin i velika iskustva. Fudbal mi pomaže u svim segmentima života”.
Da li je nakon povrede i činjenice da ne možeš nastaviti igranje u profesionalnom rangu trenerski poziv bio logičan izbor, ili su uvijek gajio simpatije ka tome?
“Još iz mladih igračkih dana pokazivao sam te afinitete – volio sam da organizujem ekipu na terenu, ali i van terena. Da razgovaram sa trenerima o taktici, da uđem s njima u diskusiju. Prije devet godina sam počeo kao pomoćni trener u Ajntrahtu za igrače do 19 godina. Još tada su mi govorili stariji treneri da sam rođen da budem trener, jer sam kao igrač uvijek razmišljao zapravo kao trener. Uvijek sam bio desna ruka trenera. Naravno u mladim igračkim godinama razmišljao sam o igri, o nastavku svoje karijere, ali sam imao to neko ponašanje kao vođa ekipe, u svim selekcijama Ajntrahta sam bio kapiten. To je možda veliki plus”.
Imaš 33 godine, a već si trener sa UEFA Profi licencom (diplomu stekao u trenerskoj školi u Crnoj Gori). Koliko je zahtjevno biti trener omladinskog pogona u klubu takvog renomea kao što je Ajntraht?
“Orlovi” iz Frankfurta su ‘59 bili šampioni Njemačke, u trofejnoj sali imaju pet pehara Kupa, prošle sezone drugi put u istoriji osvojili su trofej Lige Evrope…
“Jako sam zadovoljan, Ajntraht je veoma dobar klub. Imamo fantastične uslove za rad. Od terena, preko teretane, kompletna infrastruktura je sjajna. Inače, liga do 19 godina, odnosno omladinska liga u Njemačkoj je kao Bundesliga, naravno nema toliko novca, niti marketinga. Ali što se tiče rada, treninga, uslova, zahtjeva – sve je na najvišem nivou. Mnogo trenera upravo sa ovih pozicija dobije šansu u prvim timovima, prve ili druge Bundeslige. Mnogi su treneri u Njemačkoj krenuli od juniora i stigli do prvog tima, te mogućnosti ovdje i te kako postoje. Zadovoljan sam trenutno svojom pozicijom”
Mladi treneri su moda, a u posljednje vrijeme i brend Njemačke, pa bi uz malo sreće i Agović mogao tim putem. Pominjali smo Nagelsmana, tu je Tedesko, Švarc – Njemci simpatišu i forsiraju mlade trenere…Gdje sebe vidiš kroz koju godinu? Da li ubrzo na čelu nekog seniorskog tima?
“Kao trener je jako teško planirati nešto, odnosno gledati u budućnost, drugačije je kad ste fudbaler. Na meni je da radim, bolje i više nego ostali treneri da bi dobio mogućnost većeg nivoa – znam da to zavisi samo do mene i toga se držim. Nemam planove gdje ću nekada biti, u fudbalu nema planiranja. Trudim se konstantno da učim, da napredujem. Imam vrlo dobre odnose sa pomoćnim trenerima u “A” selekciji Njemačke Markusom Sorgom i Denijem Rolom, često sa njima razgovaram. Nije moguće planirati trenersku karijeru, ali imam veliku želju da budem trener seniorskog tima. Imam 33 godine, PROFI licencu, ali ne žurim i da se to desi kroz nekih sedam godina i tada ću biti još uvijek mlad. Vidjećemo gdje će me voditi sudbina. Uvijek živim sadašnji trenutak, sada sam koncetrisan na U19 tim Ajntrahta i pokušaćemo da napravimo neke zapažene rezulate”, zaključuje Agović.
A, dobri rezultati već dolaze – nakon tri kola Lige šampiona za mlade Ajntraht ima pet bodova. Remizirao je protiv Sportinga (1:1) i Marseja (2:2), a zatim pobijedio Totenhema u Njemačkoj 1:0, upravo danas Agović i njegovi momci izlaze na crtu ekipi iz Londona.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR