22 °

max 32 ° / min 21 °

Srijeda

19.06.

32° / 21°

Četvrtak

20.06.

36° / 23°

Petak

21.06.

34° / 23°

Subota

22.06.

35° / 25°

Nedjelja

23.06.

33° / 24°

Ponedjeljak

24.06.

32° / 23°

Utorak

25.06.

32° / 23°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Velikani crnogorskog sporta - Blažo Lisičić: Rukomet mi je dao sve, imamo talente, ali ne postaju igrači u Crnoj Gori

Velikani crnogorskog sporta - meridianbet

Tag VideoTag Gallery
Comments 1

Velikani crnogorskog sporta - Blažo Lisičić: Rukomet mi je dao sve, imamo talente, ali ne postaju igrači u Crnoj Gori

Autor: Antena M

  • Viber

Antena M i Meridianbet vam donose serijal tekstova ,,Velikani crnogorskog sporta“ - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima.

Današnji sagovornik je Blažo Lisičić, najbolji desni bek kojeg je naša država ikad imala, osvajač evropske i dvije svjetske bronze s rukometnom reprezentacijom SR Jugoslavije, kasnije reprezentativac Crne Gore, te sportski direktor nacionalnog tima.

Nijesu samo pogoci kojima ,,nije bilo broja“, uspjesi koje je nizao i činjenica da je igrao s brojnim velikanima svjetskog rukometa ono što petedesetogodišnjeg Podgoričanina čini primjerom za mlađe generacije.

Blažova nenametljivost i iskren pristup svakom poslu koji je radio, put su koji treba pratiti i poštovati. A njegov put u sportske profesionalne vode nije krenuo od rukometa.

Mogao je (možda) da bude košarkaš.

,,Trenirao sam košarku tri-četiri godine u sali Osnovne škole ,,Marko Miljanov“, a uz to sam išao s društvom da igram iza Gimnazije. Rukometni klub Budućnost je tada bio u drugoj ligi i na preporuku Bata Perovića iz OŠ ,,Savo Pejanović“ vidjeli su me Željko Perović i drugi ljudi iz kluba. Željko je primijetio da sam ljevak, tražio je da igram, ali nijesam želio jer mi se svidjelo da branim i cijeli sedmi razred sam ostao na golu. U osmom sam se, ipak, oprobao u napadu i čim sam uzeo loptu u ruke, kad sam vidio da u odnosu na košarku mogu da budem grublji, jači i da se udarimo, malo ,,zakačimo“, da dam gol i dominiram više u odnosu na košarku, iako sam u njoj imao dobar status - to je bilo to. Još sam bio dosta viši od moje generacije, u osmom razredu sam zakucavao na dva koša iza škole ,,Savo Pejanović“ - priča Lisičić kako je rukomet ,,pobijedio“ košarku.

,,Na školskom prvenstvu Crne Gore bili smo drugi, iza Barana, a u Baru je na pripremama bio tadašnji Proleter Naftagas. Tu su me vidjeli i odmah tražili da dođem. Imali su mnogo novaca, krenuli da prave vrhunsku ekipu, za osvajanje titule. Oduševili su se mnome i preko Gojka Ivanovića, jednog od direktora Naftagasa, Podgoričanina koji je živio u Zrenjaninu, dobio sam priliku da odem tamo“.

Rekorder po opravdanim časovima

Uslovi su, prisjeća se Lisičić, bili odlični, ali...

,,Bio sam mlad, plakao sam u školskoj klupi i poslije dvije sedmice spakovao se i vratio nazad. Ispao je ,,haos“ kod kuće, a otac Mikan kao bivši fudbaler pustio me nekoliko dana da ,,izdušim“ i uz priču sa njim vratio sam se u Zrenjanin. Ali onda opet ista muka - odvojenost od porodice. Otac je imao propuštenu šansu kad je bio u Sloveniji da igra i studira, pa je kroz mene vidio svoju ispuštenu priliku. Imao je pokriće za tu priču u vidu mog kvaliteta i garancije da ću, uz normalan trening od dva puta po dva sata, postati kvalitetan rukometaš“.

Poslušao je roditelje i polako je sve išlo nabolje.

,,Došlo je u klub još nekoliko mlađih momaka, među njima moj sadašnji kum Damir Radončić. Nijesam bio sam, navikavao sam se na mentalitet. Ali pojavio se problem jer nijesam mogao redovno da pohađam školu zato što sam imao tri treninga dnevno - sa svojom generacijom i seniorskom ekipom. Bio sam rekorder škole po opravdanim časovima - 280 i nešto. Igrala se liga SFRJ, jedan vikend putuješ u Bitolj, naredni u Zagreb, pakao od života. Morao sam vanredno da završim treći i četvrti razred i govorili su mi da nijesam normalan što ostavljam školu, što ako se povrijedim... Međutim, za mene je tada bilo - rukomet ili ništa drugo“, priča Lisičić za Antenu M.

Finale LŠ i vrijeme koje se na zaboravlja

U dresu Proletera je s nepunih 19 godina bio dio tima koji je igrao finale Kupa šampiona s Barselonom. Zrenjaninci su kod kuće slavili 23:21, ali je katalonski gigant bio dovoljno jak (na i van terena) da u revanšu slavi tri razlike (20:17).

,,Imali smo snažan tim sa Tomićem, Babićem, Đurđićem, Stefanovićem, našim Crnogorcima Ninom Adžićem i Stevom Nikočevićem... Sjedio sam na klupi i gledao Veselina Vujovića i Zlatka Portnera u Barseloni. Fantazija, utakmice koje se ne zaboravljaju. U to vrijeme, u zrenjaninskom ,,Medisonu“, prvi put sam vidio da se protivničkim igračima tresu noge od straha, bukvalno. Neviđen ambijent, jedva je moglo da se uđe u dvoranu, voljeli su rukomet i žao mi je na koje je grane klub spao. Svakako, to je vrijeme koje se ne zaboravlja. Srećan sam što sam sve to prošao i tada, kao i kasnije tokom karijere, susreo se sa takvim igračima - i ne može niko da me ubijedi da vrhunski sportista i reprezentativac treba da izgleda drugačije od onoga što sam vidio kako treba da izgleda“, navodi Lisičić.

Zvezda potpuni promašaj, poziv Elezovića bio ključan

Poslije sedam godina u Zrenjaninu, uslijedila je selidba za Beograd.

,,Bio sam jednu sezonu u Zvezdi, što je bio potpuni promašaj jer su otišli bili Peruničić, Škrbić... U svemu tom lošem, desilo se da Jovica Elezović kao trener Partizana prepozna moj kapacitet i prešao sam kod njih. Ostao sam dvije godine, a on je ozbiljno uticao na moju karijeru. Osjetio sam veliku slobodu u igri i odigrao vrhunski do kraja ugovora“.

Te 1996. Lisičić je s reprezentacijom SRJ osvojio bronzu na Evropskom prvenstvu u Sevilji.

,,Uglavnom sam sjedio na klupi, odigrao nešto malo“, priča Lisičić koji je iz Partizana otišao u Posoblanko.

,,To je malo mjesto, sa 500 kuća, u kojem je poginuo najveći toreador svih vremena i tada je postalo i najgore i najljepše mjesto u Španiji jer je za njih korida bila ispred fudbala. Bio sam prvi strijelac španske lige i za mene su čuli Njemci, ali tada su informacije sporo putovale, trebalo je pola godine da stigne VHS kaseta. U igri za moj potpis bili su Dutenhofen, odnosno sadašnji Veclar, i Nidervircbah. Kum Damir Radončić je već godinu igrao za Dutenhofen koji je ulazio u prvu ligu, međutim, završio sam u Nidervircbahu gdje su tada bili Andrej Lavrov, Kristijan Švarcer, Markus Baur, Andreas Diter... sve velike face svjetskog rukometa“, priča jedan od boljih ljevorukih šutera Evrope tog vremena.

Govori kako je, uprkos želji prvog čovjeka kluba da ostane, zbog viška stranaca (bilo ih je trojica, a dvojica su mogla da budu sastavu) odlučio da ode kad se ponovo pojavila mogućnost prelaska u Dutenhofen.

,,Ušli smo u prvu ligu, napravili preporod kluba, a kod kuće niko nije mogao da nas pobijedi - ni Flensburg, ni Magdeburg s Krečmarom i ostalima. Igrali smo u školkskoj dvorani, pred 1.500 gledalaca. Bili smo baš jaki, a i dan-danas se čujem sa tadašnjim prvim čovjekom kluba, dolazio je u Crnu Goru“.

Rukometni Real Madrid, pa odlazak u Katar

Lisičić je u Njemačkoj ostao pet godina, računajući i period u Mindenu, i potom otišao u Konversano.

,,Ostao sam godinu, iako sam potpisao bio na dvije. To je bio rukometni Real Madrid što se tiče uslova, plata, ali poslije godinu klub se raspao. Otac vlasnice kluba nije postao gradonačelnik i digla je ruke od svega. Kad mi je javila, negdje u julu te godine - kao da me grom udario. U oktobru sam onda otišao za Katar, kao prvi igrač s naših prostora. Tada su mi rekli da je - ako ostanem tamo dvije godine u jednom klubu - to kao osam negdje u Evropi. Ostao sam dvije u Al Sadu, kraljevskom klubu, i osvojili smo sve. Dobio sam ponudu da produžim ugovor, ali u dolarima. Rekao sam im da nema šanse jer je euro bio mnogo jači. Vrhunska cifra je bila u pitanju, supruga mi je rekla da nijesam normalan, ali bilo mi je Katara preko glave“.

Zagreb jedini klub koji nije želio da me zadrži

Iz Azije se vratio u naše krajeve, u redove Zagreba.

,,Trener je bio Lino Červar, s kojim sam sarađivao u Konversanu, i rekao mi je da se ne ljutim što traže da me prvo vide. U šali sam pitao znači li to da je u pitanju proba. Došao sam odmah, upalio automobil i pošao u Zagreb bez ikakvih garancija o ugovoru i za 15 minuta smo sve završili“, priča Lisičić.

,,Došao sam u oktobru jer se u Kataru takmičenja igraju mimo evropskog rezona, ali bio sam prvi strijelac hrvatske lige, uzeli smo Kup i prvenstvo, pobijedili Flensburg. Igrao sam dobro, a tad su krenuli i moderni treninzi - po jedan trener za sve. Nikad manje nijesam trčao i dizao tereta, a nikad bolje nijesam igrao i jače šutirao. Zagreb je jedini klub - od svih u kojima sam bio - koji nije želio da sa mnom produži saradnju. Doveli su Rumuna, u kojeg su se poslije razočarali, i Zoran Gobac (alfa i omega Zagreba i hrvatskog rukometa, prim. aut) mi je kasnije priznao da su pogriješili u procjeni jer sam lako mogao da odigram još jednu sezonu kod njih“, navodi proslavljeni bek.

,,Svi ostali su željeli da me zadrže, ali sam birao gdje ću. To mi je najdraže što sam mogao da doživim u karijeri - da ostavljam dobar utisak i da me ljudi žele. Stvar mog principa je bila da mijenjam klubove jer sam uvijek imao nekoliko ponuda na stolu. Godinama su se smanjivale, što je normalno“.

Posljednja stanica u inostranoj karijeri bio je Kazarano.

,,U ekipi su bili legenda italijanskog rukometa Tarafino, Vito Fovio, tri Hrvata s italijanskim pasošima, Šveđanin Pjer Torson koji kao desno krilo na SP nije imao nijedan promašaj, pojavio se Igor Vori kojeg sam ubjeđivao da je najbolji pivot na svijetu, da više vjerujem u njega nego on u sebe... U dvije godine uzeli smo dva Skudeta, dva Kupa, igrali Ligu šampiona gdje smo brzo ispali. Poslije dvije sezone vlasniku je dosadilo, smanjio se budžet i pošao sam kući“.

Želio sam da završim karijeru u Budućnosti

Posljednje sezone u blistavoj karijeri Blažo Lisičić odigrao je u Lovćenu.

,,Trebalo je da završim karijeru u Budućnosti, ali me ,,ispalila“ jedna osoba i poslije nijesam htio ni za živu glavu u Budućnost. Nijesam mogao preko sebe, a propustio sam priliku da ostvarim želju da zaigram za Budućnost. Ipak, ne žalim. Odmah se pojavio Lovćen, odigrao sam dvije sezone, jedne godine bio najbolji sportista Prijestonice. Imao sam i nekoliko povreda, ali bile su to dvije prelijepe godine na Cetinju, ostao sam u vrhunskim odnosima s ljudima kojima sam sarađivao“.

Bili smo najbolji na svijetu, ali...

To je priča o klupskoj karijeri Blaža Lisičića, a ključni momenti nastupa za reprezentaciju zajedničke države ,,spakovani“ su u razmaku od pet godine.
U Španiji je 1996. bio bronzani na EP, medalju istog sjaja osvojio je na SP 1999. u Egiptu, kao i SP 2001. u Francuskoj.

,,Imali smo moćnu ekipu, smatram najbolju na svijetu, samo to nijesmo pokazali na terenu, znam i zbog čega. Te 1999. vodili smo protiv Šveđana u polufinalu pet razlike na 19 minuta do kraja, u tadašnje vrijeme to je bila gotova utakmica, a mi smo izgubili gol razlike. Da smo igrali finale s Rusima, sigurno bismo ih pobijedili i uzeli bismo još medalja tih godina. Sreo sam Šveđanina Olsona kasnije i pričali smo na tu temu, on nije mogao da vjeruje koliko smo bili opterećeni njima. Rekao mi je da je njima bilo bitno samo što igraju u određenom momentu, a ne ko će dati gol“.

Lisičić je bio igrač od kojeg se uvijek mnogo očekivalo i to ga je kaže motivisalo, ne i opterećivalo.

,,Drago mi je što sam sve to prošao, da budeš konstantno pod pritiskom sedam-osam godina, koliko sam igrao za državni tim. To je prava stvar. Kad neko kaže ,,veliki je pritisak, ne mogu da igram“ - to je obična glupost. Obožavam pritisak, prava stvar da pokažeš gdje si i vidiš ko si. Gdje ćeš bolje od toga. Dešavalo se u Njemačkoj da Skandinavci ne mogu da igraju pod pritiskom, imaju totalni drugačiji pristup sportu, sve rade ,,s pjesmom“. Zato igraju danas ovako dobro, uz treninge koje primjenjuju mimo naših. Trener komentariše što ne valja kod igrača, a onda ti komentarišeš trenera. Onda dolaze do zajedničkih zaključaka koji se sprovode na terenu“, kaže Lisičić.

Samoinicijativno prepustio mjesto na EP

Blažo je bio dio crnogorske reprezentacije koja je izborila odlazak na Evropsko prvenstvo 2008, ali nije učestvovao u prvom pojavljivanju neke naše selekcije na velikoj sceni jer je samoinicijativno prepustio mjesto tada talentovanom Žarku Markoviću.

Marković je, dok je kasnije Lisičić bio sportski direktor reprezentacije, tražio izgovore da ne nastupi za ,,lavove“ kako bi stekao mogućnost nastupa za Katar.

Ipak, pamti Lisičić i lijepe momente iz direktorske ere, naročito plasman na SP 2013. i kultni dvomeč baraža sa Švedskoj.

,,Lijepi su to momenti. Prešao sam bio u funkcionerski status i samo ja znam koliko me jada ubilo da dođemo do toga. Igrački sastav je bio ostatak jugoslovenske škole, bili su formirani igrači, imali su jak kapacitet“.

Priča zbog koje bi mi mladi rekli da sam poludio

Raduje se svakom uspjehu reprezentacije, a jasno vidi i probleme našeg rukometa.

,,Imamo talente, ali ne postaju igrači u Crnoj Gori, to je glavni problem. A vrlo brzo ćemo doći u situaciju da ne možemo ni da ih pronađemo zato što se generacije mijenjaju, a mi nijesmo učinili da rukomet postane interesantniji, nedostaje podrške i načina. Niko neće da uđe u hladnu dvoranu da trenira“, govori Lisičić i dodaje.

,,Nema načina da se dođe na kraj tome da nam igrači idu. Jesam za to da idu da se obučavaju, ali da ostanu u našem nacionalnom statusu. Rukomet je jedini sport gdje poslije tri godine pauze igranja za jednu reprezentaciju dobijaš drugo državljanstvo“.

Blažo Lisičić trenutno nije u rukometu, bavi se drugim poslom.

,,Rukomet mi je sve dao, najviše ga volim na svijetu. Donio mi je to da pričam četiri jezika, da imam prijatelje s raznih strana svijeta s kojima se i danas čujem. Sport mi je usadio neke parametre značajne za život, odgovornost... Sada radim neku drugu vrstu posla i uživam u tome“.

Za kraj, konstatuje kako su došla ,,druga vremena“ i razmišljanja drugačija od nekadašnjih.

,,Kako ću nekome da objasnim da je Jovica Elezović dirao špicom od patike iz mae gerija obruč od koša, na visini od 3,05 metara. A ja gledao to. Kako da kažem to nekome ko sad ima 20 godina. Reći će - ovaj je poludio. A uz to Jovica je počeo da igra rukomet s 22 godine i bio svjetski i olimpijski prvak“, zaključio je Blažo Lisičić.

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR