10 °

max 14 ° / min 7 °

Utorak

20.02.

14° / 7°

Srijeda

21.02.

14° / 5°

Četvrtak

22.02.

12° / 6°

Petak

23.02.

11° / 8°

Subota

24.02.

10° / 8°

Nedjelja

25.02.

9° / 7°

Ponedjeljak

26.02.

10° / 5°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Velikani crnogorskog sporta - Predrag Jokić: Malaga priča iz snova, da smo bili pametniji osvojili bismo više medalja

Velikani crnogorskog sporta - meridianbet

Tag VideoTag Gallery
Comments 0

Velikani crnogorskog sporta - Predrag Jokić: Malaga priča iz snova, da smo bili pametniji osvojili bismo više medalja

Autor: Antena M

  • Viber

Antena M i Meridianbet vam donose serijal tekstova ,,Velikani crnogorskog sporta“ - intervjui sa ličnostima koje su ostavile neizbrisiv trag u crnogorskom sportu, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni, doprinijele da se ime Crne Gore izgovara na najvećim svjetskim sportskim borilištima.

Današnji sagovornik je Predrag Jokić, jedan od trofejnijih crnogorskih sportista u istoriji - nekadašnji evropski i svjetski šampion u vaterpolu, osvajač olimpijskog srebra, igrač u kojeg je svaki trener imao bezgranično povjerenje, ,,ratnik“ do posljednjeg daha.

Ponosno ističe da je prve vaterpolo ,,korake“ napravio u Bijeloj, s kojom je u pionirskim danima jednom bio vicešampion SR Jugoslavije, a dva puta treći.

,,Sa 11-12 godina prešao sam u Jadran, s kojim sam takođe bio u vrhu jugoslovenskog vaterpola u mlađim kategorijama. Dolaskom Petra Porobića 1997. i sticajem drugih okolnosti, odnosno zbog nedostatka finansijskih sredstava, otvorilo se mjesto za nas najtalentovanije između 14 i 16 godina da treniramo s prvom ekipom. Kasnije smo kao seniori osvojili prvu titulu prvaka države poslije 44 godine i prvu od četiri u nizu, igrali finale Evrolige...“, podsjeća Jokić za Antenu M.

,,Za moj i razvoj cijele generacije, u kojoj su bili Boris Zloković, Vladimir Gojković, Miloš Šćepanović... smatram da je najzaslužniji Pero Porobić. Jadran je sa njim mnogo dobio - i u stručnom dijelu i onom kako bi jedan klub trebalo da izgleda. Imao je od koga i da nauči i ispeče zanat, bio je u Bečeju, radio sa Vlahom Orlićem, Nikolom Stamenićem. Ne umanjujem zasluge drugih, ali smatram da je on taj koji je napravio iskorak za klub u svim segmentima“.

Porobić nas lansirao u orbitu

Jadran je tih godina mijenjao jugoslovensku vaterpolo mapu, a njegovi igrači kao mladi postajali standardni članovi moćnog tima nekadašnje državne zajednice.

,,Bilo je mnogo više klubova i mnogo teže ući u reprezentaciju. Stručni, sistemski rad koji smo imali s Perom Porobićem izbacio nas je u orbitu, što su i rezultati pokazivali. Za prvu titulu Jadrana poslije 44 godine velike zasluge idu i golmanu Denisu Šefiku, ali nas trojica - Boris, Vlado i ja - stasali smo bili za reprezentaciju. Radilo se o kontinuitetu jer smo dva puta igrali finale Kupa protiv velikog Bečeja, čak smo 2001. izgubili nakon produžetaka u Herceg Novom. Igrali smo i polufinale Kupa kupova gdje smo izgubili od zagrebačke Mladosti, naziralo se da ta naša ekipa ima kvalitet, da iz nje izlaze kvalitetni pojedinci, i taj sistem rada nas je učinio konkurentnim u prvenstvu i nas kao individualce konkurentnim u mlađim, potom i u seniorskoj selekciji“, priča Jokić.

Kranj - više se pamte neredi nego zlato

Proslavljeni bek s reprezentacijom SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) dva puta je bio evropski, a jednom svjetski juniorski prvak. Kakav je tek debi na velikoj sceni imao u seniorskoj konkurenciji - sa 20 godina osvojio je zlato na šampionatu Evrope 2003. u Kranju, u finalu sa Hrvatskom koje je ostalo upamćeno po incidentu koji su izazvali navijači ,,barakuda“.

,,Bio sam akter tog čuvenog finala, koje je više ostalo u sjećanju po incidentima, nego po igri i našem preokretu. Gubili smo cijelu utakmicu, i po tri razlike, na kraju pobijedili. Nesportske scene nažalost su bacile vaterpolo u drugi plan. Uslovi nijesu bili regularni. Na tribinama je bilo tri-četiri hiljade navijača Hrvatske, a utakmica za nas maltene izgubljena. Poslije produžetaka smo zasluženo osvojili zlato, ali pamti se više ono što je bilo van bazena“, prisjeća se Jokić.

OI: Glamur, spektakl - i srebro

Predrag Jokić je četiri puta bio na olimpijskim igrama i najuspješniji mu je bio debi - reprezentacija Srbije i Crne Gore osvojila je srebro 2004. u Atini.

,,Prvi nastup je uvijek poseban, naročito ako si mlad, jer Olimpijske igre su specifičnije od evropskih i svjetskih prvenstava. Tu je 10 hiljada sportista iz cijelog svijeta, najveće planetarne zvijezde, ne računajući fudbal. Glamurozan, spektakularan događaj. Ne kaže se uzalud da je kruna karijere učestvovati na Olimpijskim igrama, kamoli osvojiti medalju. Kad dođeš drugi, treći put, to postane rutina, a debi na mladog igrača ostavi poseban pečat. Djeluje impresivno kad se prvi put nađeš na takvom događaju, s toliko čuvenih sportista, nekad ti i glava ,,odluta“, posebno ako si mlađi, fokus bude na nešto drugo“, objašnjava Jokić.

,,Meni je svakako ostalo u lijepom sjećanju jer za momka od 21 godinu bila je velika čast izboriti se za mjesto i imati ulogu koja nije zanemarljiva u timu sa Šapićem, Vujasinovićem, Ćirićem, Šefikom, Savićem, Trbojevićem, Jelenićem, Ikodinovićem... Godinu ranije smo u finalu EP u Kranju gubili sve vrijeme pa pobijedili, a u Atini smo stalno vodili protiv Mađarske, četiri minuta prije kraja imali dva gola prednosti i šansu da odemo na tri, a na kraju nesrećno izgubili. Kad se izgubi finale ostaje gorak ukus, ali kako vrijeme odmiče srebrna olimpijska medalja dobija na ogromnom značaju“.

Da je Peking bio kasnije...

Jokić je sa SCG osvojio četiri medalje - bio je evropski i svjetski prvak (planetarnu titulu uzeo 2005. u Montrealu s Porobićem), olimpijski vicešampion, te vlasnik svjetske bronze iz Barselone 2003. Slavio je i na Svjetskom kupu 2006. u Budimpešti, što je predstavljalo i oproštaj od kapice zajedničke reprezentacije.

Tada je počela nova priča. Crna Gora je obnovila nezavisnost i već na prvom velikom takmičenju dočekala zlato u vaterpolu, evropsko u Malagi 2008.

,,Naš debi iz snova, Malaga za sva vremena. Nevjerovatna energija, nevjerovatna igra. Šteta što nije bio veći vremenski razmak između Malage i Olimpijskih igara u Pekingu jer mislim da smo mogli sigurno da i tu igramo finale. Međutim, bilo je veliko psihičko i fizičko pražnjenje poslije nezaboravnih 10 dana i euforije koja je zahvatila cijelu Crnu Goru. Da je bilo više vremena da se oporavimo... Završili smo četvrti, nijesmo bili onakvi kao u Malagi“.

Nedostatak ljevaka bio je ključan

Bilo je to prvo od tri učešća Jokića s Crnom Gorom na OI. I naredna dva, u Londonu 2012. i Rio de Žaneiru 2016, završena su identično, razočaravajuće - porazom u mečevima za treće mjesto.

Rana za sva vremena.

,,Očito da nijesmo mogli da napravimo iskorak. Nedostajale su neke stvari, po meni ljevoruki igrač, posebno u završnici velikih takmičenja. Da smo imali makar jednog ljevaka, mislim da bismo danas pričali o olimpijskoj medalji s Crnom Gorom. Ući tri puta u polufinale OI znači da smo imali kvalitet, a treba vratiti film i pogledati osvajače olimpijskih zlata ili generalno medalja. Mađari su osvojili tri zlata zaredom sa tri ljevaka, Srbija dva zaredom s dva ljevaka... Mislim da je to napravilo prevagu. Mi smo tu bili hendikepirani i to je po meni najviše nedostajalo da napravimo iskorak i pričamo barem o jednoj medalji s Igara. Imali smo vrhunske igrače na toj desnoj strani, ali kad se napravi poređenje dođe se do tog zaključka“, smatra Jokić.

Ipak, i s tim hendikepom Crna Gora je dolazila na korak od medalje i gubila dobijeno. I danas je svježe sjećanje na scene iz poraza od Srbije u meču za treće mjesto na OI 2012. ili iz polufinala EP u Budimpešti 2014, protiv istog rivala.

,,U Londonu smo igrali dobar vaterpolo, imali sve u svojim rukama i sve to ispustili. Ponavljam, kvalitet nije bio upitan jer smo uvijek dolazili do završnice, ali falio nam je korak više za olimpijsku medalju. Ostaje žal, ali očito da je to bio naš maksimum u tim trenucima“, konstatuje Jokić.

Svi smo krivi

Sa Crnom Gorom je uzeo tri evropske medalje - zlato 2008, srebro 2012. i 2016. Bio je i svjetski vicešampion 2013, a u kolekciji ima i najsjajnije odličje iz Svjetske lige.

Činjenica je da je tako kvalitetna generacija mogla i morala više. Zašto nije?

,,Poslije euforije oko Malage i dominantno osvojene Svjetske lige u Podgorici 2009, mislim da smo krivi svi zajedno za ono što je uslijedilo. Bili smo dijelom fokusirani na stvari van bazena, malo smo bili poletjeli, mislili smo da samo treba da se pojavimo u bazenu i sve će ići kako treba, a nije baš tako“, iskreno će Jokić.

,,Na Svjetskom prvenstvu 2013. se možda moglo do zlata, ali zadovoljilo nas je i drugo mjesto, posebno nakon poraza od Srbije u finalu EP 2012. i u meču za treće mjesto iste godine na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. Pobijedili smo ih u četvrtfinalu na tom SP, pa Italiju u polufinalu, i čini mi se da su Mađari u finalu djelovali svježije, a da smo igrali još pet puta, ne znam da li bi nas ijednom pobijedili. Ali tako se stvari poklope, meč ode u lošem pravcu i ne možeš mnogo da utičeš“, kaže Jokić.

,,Na Evropskom prvenstvu u Beogradu 2016. bio je posljednji pokušaj te generacije da dokaže kvalitet, što je i pokazivala ranije, možda ne u kontinuitetu. Uz nedostatak olimpijskog odličja, možda je mogla biti još neka medalja s velikog takmičenja, eventualno s Evropskog u Budimpešti 2014. Da smo od 2009. bili malo pametniji, zreliji, svi zajedno, tu mislim i na stručni štab, mislim da smo mogli da pričamo o mnogo boljem bilansu medalja. Ali borili smo se, dali sve od sebe, predstavljali zemlju onako kako treba, s te strane nemamo za čim da žalimo.

Izmicala klupska kruna

Klupska karijera vodila je našeg sagovornika od Jadrana do italijanskih klubova - Savone, Sorija i velikog Pro Reka, nakon čega se vratio u Crnu Goru - u Jadran, pa u Budvu, iz koje je otišao u Partizan, pa mađarski Debrecin, a tačku na blistavu priču stavio je kao član njemačkog Hanovera.

,,Dvije godine sam proveo u Savoni u vrhunskoj ekipi, sa Šapićem, Kašašom, Jelenićem... Ali nijesmo imali sreće, na fajnal-foru Evrolige smo izgubili od Juga u polufinalu. Ostaje mi žal za titulom klupskog prvaka Evrope jer sam igrao dva finala - s Jadranom protiv Honveda i s Pro Rekom protiv Primorca. Osvojio sam tri titule državnog prvaka s Jadranom, bio šampion s Rekom, Budvom... Osim Debrecina i Sorija, sve moje ekipe igrale su završnicu Evrolige, odnosno Lige šampiona, ali nijesam imao sreću da dođem do trofeja“, navodi Jokić.

Čomakidze i Hinić ispred svih

Jokić je bio specijalista za odbranu, bek s kojim nije volio da se suoči nijedan centar na svijetu. Vodio je iscrpljujuće bitke s igračima najvećeg kalibra, neke od njih izdvaja.

,,Teško je izdvojiti samo jednog. Kad sam počinjao na mene su nevjerovatan utisak ostavili Revaz Čomakidze i Igor Hinić. Kasnije je bio i Ivan Peres, pa Kozmin Radu, ali Čomakidzea i Hinića pamtim iz tog perioda kao zaista vrhunske igrače“.

Porcio kao Ferguson

Imao je Peđa Jokić privilegiju i da sarađuje s vrhunskim trenerima.

,,Veliku ulogu u mom stasavanju kao igrača odigrao je Petar Porobić, sa njim je moja generacija odrasla. Poslije sam u Pro Reku sarađivao s Pinom Porcijom koji je na mene ostavio utisak pravog gospodina, on je kao Aleks Ferguson u fudbalu. Po načinu vođenja utakmice izdvojio bih Dejana Udovičića, a naravno treba pomenuti i Nenada Manojlovića koji mi je bio selektor...

Selektor? Možda jednog dana

Jokić sada pliva trenerskim vodama. Ostao je da radi u Hanoveru gdje je završio igračku karijeru, ide korak po korak.

,,Kao pomoćni trener prve ekipe počeo sam da radim 2020. godine, a od ove sezone sam regionalni trener za djecu od 14 do 16 godina. Volio bih da jednog dana budem trener prvog tima ili selektor, ali polako, ne pravim velike planove. Drago mi je što sam ostao u vaterpolu, zadovoljan sam trenutno i vidjećemo kako će se sve odvijati. Vrijeme će sve iskristalisati“.

Gdje god ga odvede trenerski put, Jokićeva sportska biografija ostaće briljantna. A vaterpolo mu nije donio samo medalje, nešto je možda i važnije od toga.

,,Sport ti donosi mogućnost da upoznaš ljude iz drugih zemalja i kultura, da živiš s njima, da vidiš kako funkcionišu drugi sistemi i mentaliteti. Stekneš mnogo poznanstava, prijatelje za cijeli život, gdje god si igrao“, sumira Predrag Jokić, svojevremeno zvanično najbolji sportista Crne Gore.

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR