18 °

max 23 ° / min 15 °

Srijeda

27.05.

23° / 15°

Četvrtak

28.05.

25° / 12°

Petak

29.05.

23° / 14°

Subota

30.05.

21° / 14°

Nedjelja

31.05.

19° / 15°

Ponedjeljak

01.06.

21° / 13°

Utorak

02.06.

24° / 14°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Pregrupisavanje

Izvor: Foto: okf-cetinje.org

Stav

Comments 13

Autor: Antena M

  • Viber

Pregrupisavanje

Za Antenu M piše: Aleksandar Radoman

Ništa novo neću reći ako konstatujem golim okom vidljivu činjenicu da jedan ne tako zanemarljiv broj građana Crne Gore baštini sasvim endemsku mržnju prema svojoj zemlji. Ubijeđeni da je njihov mrzilački poriv ogledalo nekakve „tradicionalne Crne Gore“ a ne tek puki recidiv fašizma, ta će svjetina vazda naći dovoljno uvjerljiv razlog da mrzi, bilo da je to grb, zastava, himna, zakoni, ili pak boja dresa nacionalnoga sportskog tima. Takvi, po pravilu, teško podnose ovu dugu sezonu mira, s nostalgijom se priśećajući konavoske bijele tehnike i pršuta ili sarajevskih vikend turneja te intimno priželjkujući nove zgodne prilike za četovanja i bildovanje naci ega. Frustrirajuća je po tu skupinu činjenica da je danas Crna Gora nezavisna država, sa svojim ustavom i zakonima, i da odavno više nema Jugoslovenske narodne armije, koja je njihovim zločinačkim apetitima, kad su se onomad zato stvorili uslovi, dala privid regularne vojske, opremivši ih štedro oružjem, vojnim ciljevima i komandnim kadrom što je, cijeli se život znojeći u neudobnom podilaženju nadređenima, jedva dočekao svojih pet minuta da gradu i svijetu očita lekciju o vlastitoj moći upravljanja tuđim sudbinama. Rezultati te pokazne vježbe su 4 rata na prostoru bivše Jugoslavije, na stotine hiljada mrtvih i raseljenih.

Kad su se u susret donošenju Zakona o slobodi vjeroispovijesti počeli reprizirati prepoznatljivi simptomi uvoda u ratno stanje, od histerične medijske kampanje, šetanja moštiju, pa do otvorenih prijetnji građanskim ratom, poziva na otkopavanje oružja i okupljanje ratnih drugova, jasno je bilo da se za naum dizanja tenzija do usijanja Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori i desničarske stranke čiji su lideri prvostepeno osuđeni za pokušaj terorizma, mogu osloniti na družinu kojoj je mržnja prema Crnoj Gori ključna profesija. Uzalud su Amfilohije i Irinej fingirali koncept dobrog i lošeg policajca, svakoj naivčini bilo je jasno da iza pokušaja destabilizacije Crne Gore stoji posljednja institucionalna ispostava kolonijalne politike u Crnoj Gori, Srpska pravoslavna crkva. Za sve dane kletvi i ekskomunikacija, buke i bijesa, poziva da se „svetinje brane“ životima, i sličnih „hrišćanskih“ eskapada, s te adrese nije stigao nijedan argumentovan prigovor na Zakon o slobodi vjeroispovijesti, budući da ona dva „sporna“ člana u kojima se govori o imovini niđe i ničim ne uzurpiraju ničija prava, a osobito ne pozivaju na „otimanje svetinja“, već propisuju potrebu da se dokaže porijeklo imovine. Bez toga dokaza, crkovna imovina, baš kao što je slučaj i s privatnom, postaje državna, dakle javna, ni Jankova ni Markova, već svih građana Crne Gore. A potreba Srpske pravoslavne crkve je da uzurpirajući crnogorsku imovinu egzistira izvan crnogorskoga pravnog sistema i da pod firmom kanonskog statusa onemogući znatan broj crnogorskih građana da vjerske obrede praktikuju u svojim crkvama. U ime tog statusa države u državi, Srpska pravoslavna crkva bila je nesumnjivo spremna da ponovo okupi svoju vjernu momčad s početka ovoga teksta.

Uprkos nastojanju da se stvori privid kako Srpska pravoslavna crkva nije inicirala događaje između dva Božića, svi smo mogli lijepo čuti da je patrijarh Irinej dvojici političkih predvodnika „događanja naroda“ dao blagoslov da na sve načine „odbrane svetinje“. Scenario blokiranja gradova i saobraćajnica, balvan revolucija, izazivanja nereda i crtanja medijskih meta neistomišljenicima, međutim, nije dao željene rezultate. Možda Srpska pravoslavna crkva raspolaže i takvim kadrom kao što su veterani 63. padobranske, možda može i da mobilizuje ostrašćene mrzitelje, ali tenkove, haubice, JNA mašineriju, na svu sreću, uza sebe više nema.

Frustrirajući dometi reprize događanja naroda, stoga, nametnuli su potrebu da se pređe na pregrupisavanje. Jer ako više u Crnoj Gori nema dovoljno onih koji su je za Amfilohijev rukoljub ili pak šaku rubalja spremni zapaliti, opet postoji jedna sasvim solidna grupacija koja sigurno neće izaći na barikade, ali će se, u strahu i pokornosti, odazvati na mirne proteste i litije. To je ona procentualno zamašnija grupa što u anketama od svih crnogorskih ustanova najveće povjerenje daruje Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ne zna taj svijet mnogo ni o Hristovoj žrtvi ni o svetootačkome predanju, no u za to primjerenim situacijama, redovno se drpa po donjem dijelu rtenice, kucka u drvo ili pljucka po ulici uz neizbježno ritualno skubanje za uši. Ne zna taj svijet da je češkanje po donjem dijelu rtenice u onoj Crnoj Gori o kojoj se danas pripovijeda kao o „tradicionalnoj“ Arkadiji, mitskoj riznici opravdanja za svu savremenu mržnju prema Crnoj Gori,  bio redovni ritual pri susretu s popovima. Ovim današnjim češkačima, pop je mjera sve pameti i duhovnosti ovo i onozemaljske. Neznaveni i sujevjerni, ne razlikujući duhovnost od praznovjerja, idealna su pastva za svakovrsna popovanja. A kako popovi tu svjetinu drže u pokornosti i strahu neka pokaže primjer jednoga lokalnog paroha.

Paroh XVI podgoričke parohije protoprezviter mr Predrag Šćepanović održao je na temeljima osmanske tvrđave Depedogen prije neku noć nadahnut govor. Kako prenosi kriptočetnički portal IN4S Šćepanović je tom prilikom rekao i ovo: „Evo nas na Nemanjinom gradu gdje rođen rodonačelnik svetorodne loze Nemanjića (...) Kao mlad sveštenik mnogo sam puta donosio vinovu lozu Svetog Simeona i ona je mnogim parovima koji nisu imali djecu donosila svoja čeda“. Na stranu to što osmansku tvrđavu iz XV vijeka imenuje po osobi rođenoj početkom XII vijeka, Šćepanović, kako vidimo, ima i druge hobije, botaniku i medicinu. No, dragi čitaoče, ne gubi vrijeme, zalud ćeš pretraživati botaničke leksikone i enciklopedije, „lozu Svetog Simeona“ biološka nauka još nije evidentirala. Što je to i đe raste zagonetna „loza Svetog Simeona“ Šćepanović nije otkrio, ali jeste jednu po njega ne naročito sretnu stvar. Otkrio je, naime, pred stotinama svjedoka da se bavi – nadriljekarstvom. Kao mlad sveštenik, naš je protoprezviter, po vlastitom  neiznuđenom priznanju, parove obmanjivao da će neka biologiji nepoznata „loza Svetoga Simeona“, koju im je donosio, izliječiti sterilitet. Krivičnim zakonikom Crne Gore, član 293, nadriljekarstvo je ovako definisano: „Ko se bez odgovarajuće stručne spreme bavi liječenjem ili pružanjem drugih medicinskih usluga, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do dvije godine.“ Kad se uzme u obzir da je protoprezviter Šćepanović u dvije rečenice uspio da zarati s istorijom, onomastikom, biologijom i medicinom, nije ni čudo što je Srpska pravoslavna crkva na noge digla svoju vjernu pastvu kako bi i dalje ostala izvan pravnoga sistema državne Crne Gore, ali i izvan sistema svake logike. Đe je Sveti Simeon, koji se za života odazivao na ime Stefan Nemanja, sadio tu čudotvornu lozu ostala je nepoznanica. Istorijski izvori, naime, znaju za njegovu nešto drugačiju, antigrađevinsku djelatnost u ondašnjoj Duklji. Kako svjedoči njegov sin Stefan Prvovjenčani u očevoj hagiografiji dukljanski su gradovi tokom Nemanjina osvajačkog pohoda ovako prošli: „...gradove poobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš...“ Ko ne vjeruje Prvovjenčanom neka pogleda kako Nemanjino osvajanje Duklje kvalifikuju najznačajniji srpski istoričari, poput Vladimira Ćorovića, Jovanke Kalić, Sime Ćirkovića, Miloša Blagojevića i dr., na čije je tekstove u radu „Crna Gora i Stefan Nemanja – osvajač ili povratnik na đedovinu“ ukazao istoričar Živko Andrijašević.  Je li u pauzi oburdavanja gradova Nemanja đe zasadio lozu, kako je ta loza pretekla filokseru i na osnovu čega je protoprezviter Šćepanović utvrdio da je baš Simeonova, ostaje da se nagađa. Mimo toga, ostaje neupitna i od samoga Šćepanovića potvrđena činjenica da je veći broj mlađih ljudi doveo u zabludu da on i njegova loza liječe sterilitet. Procjenjujući vješto kakvu priču može „uvaliti“ niščima duhom, protoprezviter im je idolatriju i nadriljekarstvo prodao za vrhunsku hrišćansku vrlinu. Oni koji Šćepanovića pamte kao neuspjelog komičara iz KUD-a „Kenebek“, ne moraju se plašiti raspleta nalik onom iz najnovijeg filmskog hita „Džoker“. Protoprezviter Šćepanović se u međuvremenu, kako vidimo, ostvario kao pseudoistoričar, kvazibotaničar, nadriljekar i prodavac svakovrsne magle.

Kad na onu stabilnu grupu mrzitelja Crne Gore, nedovoljnu na svu sreću da je posve lagumaju, dodate svježi procenat u neznanju i sujevjerju ogrezlih Crnogoraca, dobijete litiju koja se preliva iz grada u grad, s namjerom da svojom masovnošću naćera donosioce odluka da posustanu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi prepušte monopol ne samo nad ribarenjem duša i velikim materijalnim dobrima, već i nad gospodarenjem duhovnim i simboličkim vrijednostima ovoga naroda. Pred prvim, agresivnim naletom država je pokazala da postoji i da je izgradila primjerene metode odgovora na pokušaje destabilizacije. Hoće li biti kadra da odgovori i na najnovije, sofisticiranije udare, ostaje da se vidi.

Komentari (13)

POŠALJI KOMENTAR

Nemanja

Naslov govori više od teksta koji radi na temu naslova, dakle, pregrupisati se i krenuti u kontranapad, jer se druga strana već dobro organizovala. Što se države tiče, prevazidjen produkt, multinacionalne koorporacije vode ovaj svet već preko 20 godina, a država je samo instrument bogaćenja...

Rada

Izvrsno...komentar koji oduševi jer je pisan logikom razuma i dobrog poznavanja stvarnosti. Kamo sreće da imamo više ovakvih tekstova iako sam svjestan da dobar dio našeg pučanstva ovo ne može da uđene u svoj mozak.

Dragan

Nazalost u CG je opasno javno se izjasniti kao Crnogorac. Krijuci se iza toboznje vjere oni (toboze srbi)rade protiv drzave u kojoj zive bez posledica. Clanak je izvanredan. Pisac na visokom nivou. Hvala I samo naprijed.