2 °

max 8 ° / min 1 °

Srijeda

01.04.

8° / 1°

Četvrtak

02.04.

13° / 1°

Petak

03.04.

15° / 3°

Subota

04.04.

18° / 6°

Nedjelja

05.04.

20° / 8°

Ponedjeljak

06.04.

19° / 6°

Utorak

07.04.

19° / 6°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Crnogorska medijska scena - brijačnice su bile bolje

Stav

Comments 16

Izvor: mediadaily.biz

Autor: Antena M

  • Viber

Crnogorska medijska scena - brijačnice su bile bolje

Piše: Darko Šuković, urednik Antene M

Prije tridesetak godina u Crnoj Gori postojala su tek tri ozbiljna glasila: Radio i Televizija Crne Gore i dnevni list Pobjeda, svi u državnom vlasništvu. Bitan je podatak da je do pred kraj 90-ih na kioscima predominirala beogradska štampa, a TVCG preuzimala je 88% programa RTS.

Danas se u nezavisnoj Crnoj Gori, članici NATO i prvom favoritu za ulazak u EU, broj glasila mjeri stotinama (nema zvaničnoga podatka), ali je Marksova teza o prelasku kvantiteta u kvalitet ovdje kolosalno omanula. Novinar je, u međuvremenu, mogao postati svako, pod firmom medijske kuće možete naći svašto… Posljedice takvoga novinarstva po mentalno zdravlje nacije, sistem vrijednosti i estetske standarde lako je zamisliti.Štetni uticaj multipliciran je vagonima komercijalnih splačina i anticrnogorske propaganda, što ih, po obrascu iz 90-ih, a blagodareći otvorenim kanalima nekoliko provajdera, po glavama stanovnika prosipaju televizija Pink, Happy, O2, RTS…

Nema, zapravo, logičnoga objašnjenja takve razuđenosti ovdašnje medijske scene, jer svi zajedno podijele marketinški kolač koji ne prelazi desetak miliona eura, a sa dosta osnova smatra se da na izborne rezultate više utiče kampanja “door to door”, nego mediji.

Dakako, to ne znači da u Crnoj Gori nema dobrih novinara, čak i medijskih kuća ili da su nebitni za politički i društveni život. Kvaka je i u tome što je Crna Gora toliko mala da bi se za dan-dva sve saznalo, taman da nema medija i interneta, samo ako su saobraćajnice prohodne, a kafane i brijačnice otvorene. Na stranu što bi crnogorski ostao jezik bez psovki, kakav je bio do 1918.

Po nečemu je crnogorska medijska scena nalik većini susjednih: pošteno informisanje je izuzetak, a propaganda pravilo. Tome, osim globalnog trenda takvoga novinarstva, u Crnoj Gori značajno doprinose političke ambicije vlasnika nekih od najuticajnijih glasila i njihova srebroljubivost, obrnuto proporcionalna siromašnom marketinškom kolaču. Zato se manjak regularnih prihoda pokušava (i uspijeva?) nadoknaditi skrivenim reketom i otvorenim podvođenjem medija političkim i ekonomskim centrima moći.

Tako se, pred očima crnogorske javnosti, već godinama, dešava “tranzicija” uređivačke politike nekih privatnih koncerna, u čijem su osnivanju prsti vlasti bili javna tajna, ka poziciji udarnih pesnica propagande rusko-srpskih anti-NATO i, uopšte, antizapadnih struktura. Što će reći: osnovao ih je Đukanovićev DPS, a danas služe Mandićevom Demokratskom frontu, glavnom igraču Moskve i Beograda u Crnoj Gori. Povremeni fingirani sukobi između novih partnera, lidera DF i vlasnika tih medija, predstava su za koju niko pametan ne bi dao euro, pošto joj je svrha providna – pokušaj zbunjivanja suverenista stvaranjem utiska da posrijedi nije promjena poslodavca, nego principijelna kritika vlasti.

Ono po čemu je Montenegro izuzetak u svijetu medija, ali i od logike koja ih povezuje sa politikom, je činjenica da su upravo glasila na čijoj je podršci antizapadni DF pokušao da dođe do izborne pobjeda 2016. bila i ostala ključni partner najvažnijih zapadnih ambasada – prije svih Delegacije EU i američke!? (Ko ne zna ili je zaboravio, podsjećam, na tim se izborima odlučivalo hoće li Crna Gora postati članica Alijanse.)

Za objašnjenje takvoga paradoksa strancu, potrebne bi bile stranice i stranice. Za Crnogorce, to je notorno i ne traži prostora, ni vremena. Ipak, za prekogranične čitaoce barem polurečenica kao inicijalna kapisla za, eventualno, dalje bavljenje temom: uglavnom potkapacitetni ambasadori, koji dolaze u Crnu Goru, smatraju važnijim paraistrage o kriminalu i korupciji (uz naglasak potpisani zagovara nultu toleranciju na oboje), od činjenice da su platforme njihovih favorita mjesto okupljanja negatora genocida, fanova Ratka Mladića i Radovana Karadžića, banalizovanja sudskog procesa za pokušaj državnog udara, na dan izbora 2016. kojim je trebalo da bude spriječen ulazak Crne Gore u NATO…

Kad se, već pominje istraživačko novinarstvo, kako s njim stoje stvari slikovito pokazuje vic u kojem ga se poredi sa NLO: svi o njemu pričaju, a niko ga, stvarno, nije vidio! Za divno čudo, materijali što ih zaraćene strane, obično političari ili biznismeni, doturaju novinarima, a ovi, uglavnom bez provjere, objavljuju, nekoliko medija uspješno podvaljuje nezreloj javnosti i skupo prodaje donatorima iz inostranstva kao – “istraživačko novinarstvo!?
Zaključujete, vjerujem, da olinjali narativ o manjku slobode za medije, u Crnoj Gori, pod hitno treba nadograditi apelom za većim profesionalizmom.

Takva se, zapravo, formulacija mogla upotrijebiti do kraja prošle godine. Sadašnje su okolnosti takve da je mnogo primjereniji globalni vapaj za elementarno urazumljivanje povelikog broja medija u Crnoj Gori, ali i brojnih iz okruženja, kojima je ova država tema No 1!
O čemu se radi?

Od početka godine sve se u Crnoj Gori vrti oko Zakona o slobodi vjeroispovijesti. I mega manipulacije Srpske crkve da država “otima srpske svetinje” od te vjerske organizacije i njenih vjernika. Situacija je neka vrsta magnetne rezonance cijeloga društva, pa i medijske scene. Kompleksan i potencijalno zapaljiv izazov u kojem ostrašćenost i propaganda kidišu na razum i činjenice, ali zaista, kao nikad do sada. Čak ni uoči referenduma o nezavisnosti Crne Gore, prije četrnaest godina!

Da sve bude teže po malo, neanonimno crnogorsko društvo, jezik tradicionalnih medija diktiraju botovi sa društvenih mreža i nekoliko, da oprosti najbolji čovjekov prijatelj, portala – štenara, u stvari najobičnijih agentura, poput Sputnjika i sličnih ispostava ruske propagande. Prvi put u istoriji Crne Gore ljudsko dostojanstvo ne vrijedi boba, svaka ološ uključena u operaciju razvaljivanja obrasca po kojem se na ovim prostorima komuniciralo vjekovima, dobila je priliku da anonimno ili potpisano pljuje dok dehidrira.

Uprkos snazi izazova sa kojim se suočava, nije realno da građanski ustrojena Crna Gora, sa magistrale koja vodi na Zapad, bude preusmjerena na Istok i pretvorena u “pravoslavni Iran”. No, za oporavak od kulturološke kataklizme koju doživljava, za sanaciju principa odgovornosti za javnu riječ i poštovanja ljudskog dostojanstva, za vraćanje medija na fabrička podešavanja sadržana u Kodeksu novinara, biće potrebne godine.

Kad se, jednom, stane na put oporavka društva od uticaja društvenih mreža i medija. I kad uticajne adrese na Zapadu prestanu da bude politčki i finansijski kišobran ponajgorih u novinarskoj branši.

(Komentar je objavljen na hrvatskom portalu Media Daily)

Komentari (16)

POŠALJI KOMENTAR

Milan

I logično i pravično. Odličan tekst!