Litije u Crnoj Gori – posljednja odstupnica velikosrpskog nacionalizma

Piše: Adnan Pejčinović

Predsjednik Crne Gore, Milo Đukanović, ne griješi kada kaže da Srpska pravoslavna crkva čuva infrastrukturu velike Srbije, što potvrđuju litije u Crnoj Gori koje su posljednja odstupnica velikosrpskog nacionalizma. Od noći 29/30. decembra 2019. godine, kada je Skupština ove države usvojila Zakon o slobodi vjeroispovijesti, traje hladni rat između ispostave ideologa iz Beograda u Crnoj Gori i crnogorskoga društva. Epilog bitaka u tom hladnom ratu bit će presudan ne samo za Crnu Goru nego i za sve države zapadnoga Balkana jer će pobijediti ili vrijednosti Zapadnoga kulturno-civilizacijskoga kruga ili iracionalni, pseudomoralistički, destruktivni diskurz srpskih hegemonista, čije stravične posljedice obilježavaju bližu povijest Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova

Dio prosrpski orijentiranoga građanstva u Crnoj Gori ustao je protiv spomenutoga zakona demonstracijama u obliku litija koje predvodi Mitropolija crnogorsko-primorska Srpske pravoslavne crkve, sa mitropolitom Amfilohijem Radovićem na čelu. Svakoga četvtrka  i nedjelje hiljade građana izlazi na litije i šeta gradovima Crne Gore. Ako isključimo farbanje javnih površina u boje zastava srpskoga naroda, fizičkih incidenata do sada nije bilo. Mentalni pritisak, s druge strane, više je nego intenzivan. Ne postoji skoro nikakva dilema da na (ne)izdrživost takvoga pritiska i računaju organizatori litija, vjerskih povorki za ostvarenje političkih ciljeva, odnosno povlačenje spomenutog Zakona, jer drugoga sredstva praktično i nemaju.

Litije kao oprobani recept „dešavanja naroda“

Po oprobanom receptu, velikosrpski ideolozi organiziraju „dešavanje naroda“ od Kosova krajem 80-ih, i Hrvatske i Bosne i Hercegovine početkom 90-ih godina prošloga stoljeća, do Crne Gore danas. Otuda se u javnosti ove i njoj susjednih država nerijetko mogu čuti zloslutni glasovi o mogućem novom ratu, do kojeg neće doći. Nema nikakve dileme da će Srbija pokušati izazvati incidente, ali samo to i može. Crna Gora je pokazala još prije tri godine (pokušaj državnog udara iz oktobra 2016.) visok nivo spremnosti da se takvi i slični udari efikasno spriječe.

K tome, za razliku od „dešavanja naroda“ krajem 20. stoljeća, recentno iza sebe nema adekvatnu vojnu i administrativno-pravno pozadinu. Krajem prošloga stoljeća postojala je Jugoslavija i respektabilna vojna sila zvana Jugoslovenska narodna armija, a njihovi resursi (administrativni, birokrtatski, finansijski, vojni…) bili na raspolaganju režimu Slobodana Miloševića. Srbija je danas ekonomski slaba zemlja, sa ozbiljnim unutarnjim političkim problemima, a Crna Gora punopravna članica najveće vojno-političke alijanse na svijetu i na ulaznim vratma Evropske unije.  Spomenutih resursa više nema, a Srbija i njeni ideološki pijuni / politički operativci u susjednim zemljama na raspolaganju imaju „samo“ mit o ugroženom srpstvu. Kažem „samo“, jer mit nije bezazlen.

Da bi se narod pokrenuo potrebna je emocija, emocije najefikasnije proizvodi naracija, a mit je – narativ, priča. (Ozbiljnost mita, koji je po definiciji fantastična priča kojom se objašnjavaju nepoznate pojave, kao kamena temeljca na kojem se gradi srpski politički narativ, tema je koja svojom kompleksnošću prelazi granice ovoga teksta.) Ali u 21. stoljeću civilizirana društva se ne grade na mitovima, ona se bave njihovim tumačenjima i stavljaju ih tamo gdje im je i mjesto, u književne, filozofske, psihološke, antropološke diskurze. Dešavanja u Crnoj Gori od kraja prošle godine, istini za volju, pokazuju njegovu vitalnost, ali i njegove slabe strane.

Srušen mit o religijskoj prirodi ratova u Bosni i Hercegovini

Crnogorsko „dešavanje (srpskog) naroda“ za razliku od spomenutih u državama bivše Jugoslavije, dešava se pod malo drukčijim motom („Ne damo svetinje!“), energiju baštini iz istog izvora (mit o ugroženom srpstvu), realizira se u istoj formi (masovni izlazak na ulice / litije), ali iz dva razloga ovo („dešavanje naroda“) u Crnoj Gori, bitno se razlikuje od istovjetnih događaja na Kosovu, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Prvi je religijska / pravoslavna istovjetnost Srba i Crnogoraca. Očigledan sraz dva naroda istovjetne religije simptomatičan je ponajprije kao dokaz o autentičnosti crnogorskog etno-nacionalnoga bića. Na širem planu, deligitimizira stajalište da su ratovi iz 90-ih, posebno rat u Bosni i Hercegovini, motivirani „vjerskom različitošću“ odnosno nemogućnošću suživota naroda različitih religijskih opredjeljenja, omiljenom mantrom presuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića.

I površnom poznavaocu monoteističkih religija jasno je da sadržaj litija o kojima je riječ najmanje, odnosno nikakve veze nemaju sa hrišćanstvom, pa ni sa pravoslavnom tradicijom u Crnoj Gori i Srbiji. Čak su i osnovni razlozi zbog kojeg se organiziraju litije (manifestiranje pobožnosti tokom velikih praznika, molitve za prestanak prirodnih nepogoda i slično) u potpunom nesuglasju zbog kojih se organiziraju danas. Nesumnjivo, svjedočimo o nimalo prikrivenom političkom djelovanju Srpske pravoslavne crkve, strukuirano narativima čija su obilježja antihrišćanske prirode: laž i vrijeđanje Crnogoraca, manipulacija emocijama i kletve, prijetnje, proglašavanje brutalnih, masovnih ubica za svece…

Drugi je već spomenuta manjkavost političkih i odsustvo potrebnih vojnih resursa na srpskoj strani. Osim opskurnog Demokratskog fronta, sa „Hristovim vojnikom“ Andrijom Mandićem na čelu, u Crnoj Gori ne postoji ozbiljnija politička snaga koja podržava novi stari oblik manipuliranja ljudima, odnosno litije. Istini za volju, treba spomenuti i onaj dio političkih partija i aktivista koji ne vide problem u Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, ali vide u njegovoj najsnažnijoj političkoj potpori, Demokratskoj partiji socijalista sa Milom Đukanovićem na čelu, pa pod plaštom političke korektnosti ne upozoravaju na ranom srednjem vijeku imanentnu prirodu Amfilohijeve i Mandićeve akcije, nego kritike upućuju crnogorskim vlastima i na taj način doprinose raspirivanju iracionalnih, u pravnim odrednicama neutemeljenih zahtjeva vjerskih i političkih predstavnika Srba u Crnoj Gori. Ono najvažnije, vojnu silu, Srbi u Crnoj Gori danas nemaju. K tome, Crna Gora je punopravna članica NATO-a, pa je direktan napad Srbije na Crnu Goru isključena opcija.

Zaključak je jednostavan, temeljno sociološko „opravdanje“ (narodi različih religijskih opredjeljenja ne mogu živjeti zajedno) velikosrpske politike, koje vazda za cilj ima  „razgraničenje naroda“, u Crnoj Gori je palo u vodu. A vojne sile nema da se ciljevi ostvare. Velikosrbima u Crnoj Gori na raspolaganju ostaje samo mentalni pritisak, manipuliranje tendencioznim poluistinama i nastavak prakse emotivnog manipuliranja vlastitim narodom (većina učesnika litija uopće nije ni pročitala Zakon o slobodi vjeroipsovijesti koji ne podrazumijeva otimanje ičega ikome), sve u nadi da će Vlada Crne Gore popustiti, a to bi značilo pobjedu mita nad vladavinom prava.

Snaga zakona i procedura

Sudeći po događaju koji me motivirao da napišem ovaj tekst, to se neće desiti.

Kako javlja portal Bolja Bosna, podoficir Vojske Crne Gore Darko Mravaljević, udaljen je sa dužnosti zbog učestvovanja u litijama. Ova drakonska kazna zbog slobodnog izražavanja političkog stava (jer se na litijama, podsjetimo, bori za političke, ne vjerske interese) bila bi za svaku osudu da spomenuti podoficir nije radikalno postupio, odnosno odbio naređenje zapovjednika. Razlog udaljavanja sa dužnosti je nepoštivanje naređenja načelnika Generalštaba Vojske Crne Gore, brigadnog generala Dragutina Dakića, da njeni pripadnici ne smiju prisustvovati litijama.

Ova događaj je više nego simptomatičan. Otkriva nam suštinu dva svjetonazora koja su u u sukobu od, usuđujem se reći, dešavanja naroda na Kosovu krajem 80-ih godina prošloga stoljeća. Jedan teži vladavini prava i poštivanju procedura, drugi „nebeskoj pravdi“ i rješavanju problema silom. Sjetih se nedavne facebook-rasprave sa prijateljem srpske nacionalnosti koji je uzroke rata u Hrvatskoj atribuirao kao „ustavnu agresiju“: „Uzrok sukoba u Hrvatskoj je ustavna agresija na Srbe.“ Na moje pitanje zašto Srbi nisu u odbrambene svrhe koristili isto „oružje“ kojim je na njih izvršena „agresija“, dakle odbrana prava pravnim putem, nego su se odmah uhvatili puške, nisam dobio odgovor.

Istini za volju, pravni osnov, borba pravnim putem ne garantira niti pravednost niti pobjedu pravednika. Dovoljno je sjetiti se embarga Ujedinjenih nacija na uvoz oružja u zemlje bivše Jugoslavije, kojim su napadnutoj, a međunarodno priznatoj državi, članici te iste organizacije,  Bosni i Hercegovini praktično bile vezane ruke u odbrambenom ratu. Tek je pokazivanje odlučnosti tadašnje Vlade Republike Bosne i Hercegovine kroz organiziranje Armije Republike Bosne i Hercegovine motiviralo međunarodnu zajednicu da se aktivnije uključi i okonča rat, nepravednim po našu državu, ali ipak mirom. Jer, što se silom otuđi, teško je pravnim putem vratiti, ali ne i nemoguće.

Zapadna civilizacija odlučna je u jačanju vladavine prava i procedura, kojima se međuljudski i međunarodni odnosi u svijetu nastoje graditi. Otuda ih treba maksimalno koristiti, posebno protiv agresora koji u nedostatku vojnih koristi sredstva psihološkog pritiska i medijske propagande. Crna Gora upravo to radi, i mi je, ukoliko smo istinski opredijeljeni za Zapadne vrijednosti, u tom smislu trebamo maksimalno podržati.