12 °

max 24 ° / min 12 °

Srijeda

03.06.

24° / 12°

Četvrtak

04.06.

25° / 13°

Petak

05.06.

20° / 17°

Subota

06.06.

24° / 17°

Nedjelja

07.06.

26° / 15°

Ponedjeljak

08.06.

26° / 17°

Utorak

09.06.

27° / 18°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Na kojoj smo strani bili u Drugom svjetskom ratu - pobjedničkoj ili gubitničkoj?

Stav

Comments 1

Izvor: Al Jazeera Balkans

Autor: Antena M

  • Viber

Na kojoj smo strani bili u Drugom svjetskom ratu - pobjedničkoj ili gubitničkoj?

Piše: Tomislav Marković

Mnogo se buke podiglo oko sarajevske mise za poginule u Bleiburgu. PEN centar BiH objavio je protestno pismo 9. maja, povodom Dan pobede nad fašizmom, koje je potpisalo četrdesetak članova. Nakon toga, došlo je do rascepa u PEN centru, nekoliko pisaca je istupilo iz članstva, među njima i trojica osnivača ovog udruženja, uglavnom zbog načina na koji je artikulisano protestno pismo.

Meni se čini da je taj sukob malo prenaduvan i da je posledica nenormalnog stanja u kojem se naša društva nalaze već decenijama, a posebno konfuzije koja vlada u zvaničnoj kulturi sećanja. Ne mislim da je bilo ko od potpisnika pisma zagovornik presuđivanja po kratkom postupku, niti mislim da druga strana ima nešto protiv antifašizma. Pre bih rekao da bi se obe strane lako složile oko nekih temeljnih vrednosti, na primer oko poštovanja ljudskog života.

Zahvaljujući predanom radu nacionalističkih snaga na rehabilitaciji svih mogućih kolaboranata fašizma, došli smo u situaciju kad je sve izvrnuto naglavce. Ni o čemu ne možemo normalno i racionalno da razgovaramo, ni o Bleiburgu, ni o antifašizmu, ni o ustašama i četnicima, a ni o partizanima. To je posledica dugotrajne indoktrinacije koja je dovela do toga da javnost više ne zna čak ni na kojoj smo strani bili u Drugom svetskom ratu – pobedničkoj ili gubitničkoj.

Nasleđe antifašizma je temeljno devastirano, u Hrvatskoj su masovno uništavani antifašistički spomenici, u Srbiji su zapušteni i prepušteni zubu vremena. Ustaše su proglašene borcima za slobodu i nezavisnost, a četnici borcima protiv fašizma. Ulice i javni objekti po Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini dobijaju imena po saradnicima okupatora, dok se istovremeno imena partizana i partizanskih jedinica sistematski brišu.

Žrtve kao moneta za potkusurivanje

Na sve strane niču spomenici Draži Mihailoviću, veliča se Nezavisna država Hrvatska, kolaboranti postaju heroji, a fašizam se relativizuje. O žrtvama fašizma se uglavnom ćuti, osim u slučajevima kada nevino stradali ljudi mogu da posluže za našu nacionalnu stvar. Tako se u Srbiji sećanje na žrtve logora Jasenovac redovno zloupotrebljava kako bi se dokazala sumanuta teza da su maltene svi Hrvati bili ustaše i ubijali Srbe, te da je reč o – kako reče Vasilije Krestić – “genocidnom narodu”.

To što su ustaše, na primer, ubijale i Hrvate antifašiste, baš kao što su četnici istrebljivali Srbe antifašiste – nekako se uvek zaboravi, jer po vladajućoj doktrini krvi i tla takvi odrodi od sopstvene nacije ne mogu biti ni Hrvati ni Srbi, a valjda ni ljudi. Kako je to jezgrovito sažela jedna četnička parola: “Zatrite komuniste da bi Srbin mogao da živi”.

Kad se uopšte povede reč o holokaustu, to redovno služi za napad na “one druge”, samo su oni ubijali Jevreje, dok smo mi nevini kao rosa. Za logor na Sajmištu se uporno tvrdi da je bio na teritoriji NDH, to je upisano čak i na komemorativnu ploču, a “spontano” se zaboravlja da je, kako reče istoričarka Dubravka Stojanović, “ta teritorija bila izuzeta od NDH i pripadala je Beogradu, jedinoj prestonici Evrope koja je imala četiri logora na svojoj teritoriji”.

Prema žrtvama fašističkog terora ne pokazuje se ni minimum pijeteta, već one isključivo služe za potkusurivanje u nacionalističkim međusobicama. Otuda tabla s natpisom “Za dom spremni” usred Jasenovca, ili izjave ministra odbrane Srbije Aleksandra Vulina da je Srbija uvek bila na pravoj strani sveta, kako u Drugom svetskom ratu, tako i devedesetih godina XX veka. Ili poseta delegacije Vojske Srbije spomeniku Draži Mihailoviću na Ravnoj Gori i svečano polaganje venaca, i to povodom Dana pobede nad fašizmom. Što bi bilo isto kao kada bi, na primer, usred Buhenvalda osvanula tabla sa kukastim krstom, ili kad bi nemački oficiri polagali 9. maja vence na spomenik Rajnhardu Hajnrihu, kad bi takav nadrealni monument postojao.

Drugi svjetski rat nije počeo 1945.

Kad ne mogu da posluže u svrhe međunacionalnog nadgornjavanja, žrtve fašizma kao i da ne postoje. A na osnovu dominantne slike o tom vremenu, stiče se utisak da je Drugi svetski rat počeo 1945. godine. Pre toga se možda nešto i dešavalo, ali ništa previše bitno, ništa vredno spomena, prava istorija počinje tek od te razdelnice. Tu na scenu stupaju partizani koji su pali s Marsa i kreću da čine pokor i zulum diljem Jugoslavije, ubijajući sve pred sobom, u nameri da istrebe sve Hrvate, Srbe ili već nekog trećeg, po potrebi.

Odjednom se dešavaju pokolj na Bleiburgu i masovna streljanja po Srbiji, a pre toga se ništa strašno nije događalo. Iz dominantnog narativa bi se moglo zaključiti da se u Drugom svetskom ratu stradalo samo od partizanske ruke, a da je Josip Broz Tito najveći zločinac u istoriji čovečanstva. Njemu ni Ante Pavelić, ni Draža Mihailović, ni Milan Nedić, ni Dimitrije Ljotić, ni sam Adolf Hitler – nisu ni do kolena. I to kad se sva njihova zločinstva uzmu zajedno.

 Kad komemoraciju žrtvama Bleiburga organizuje Počasni bleiburški vod, “organizacija koja se nikad nije distancirala od ustaške ideologije i režima” – kako reče fra Drago Bojić, jasno je da se tu ne radi ni o kakvom pijetetu, već o političkoj manipulaciji. Sličan postupak sprovode njihovi parnjaci u Srbiji koji se partizanskim žrtvama bave samo kako bi opravdali četnike i satanizovali Narodno-oslobodilačku borbu.

Antifašizam kao neupitna vrijednost

Da bismo o svemu tome normalno i racionalno govorili, neophodno je da antifašizam bude prihvaćen kao neupitna vrednost, na državnom nivou, u obrazovnom sistemu, u kulturi sećanja, u medijima. Neophodno je priznanje notornih činjenica: postojao je samo jedan antifašistički pokret – NOP na čelu s Titom i Komunističkom partijom Jugoslavije; ustaše i četnici su bili fašistički kolaboranti; NDH je kvislinška tvorevina, a Milan Nedić nije pozitivna ličnost, već predsednik kvislinške vlade. Tek tada možemo da govorimo i o tamnim stranama istorije.

Kako veli Drago Bojić: “Tek kad Katolička crkva jasno i nedvosmisleno osudi ustaški režim i njegove zločine, kad se pokloni žrtvama tih zločina u Jasenovcu i na drugim mjestima stradanja, tek tad će misa i molitva za nevino nastradale na Bleiburgu biti etički i kršćanski opravdane”. Tek kad Srpska pravoslavna crkva jasno i nedvosmisleno osudi četničke zločine, kad se pokloni žrtvama u Foči, Pljevljima, Vraniću i na drugim mestima stradanja, kad iz crkvenog kalendara ukloni četničkog koljača Milorada Vukojičića Macu kog je proglasila svecem, kad izbriše Dražu Mihailovića sa freske u voždovačkoj crkvi, tek tad može da drži parastos žrtvama “komunističkog terora”.

Orgija revizionizma

Pre nego što priznamo da su, kako kaže Emir Imamović Pirke, “pred partizanskim puškama skončali i najgore ubice i oni koje bi svaki sud oslobodio krivnje i da sve to skupa niti mijenja karakter Drugog svjetskog rata, niti stavlja znak jednakosti između antifašizma i fašizma” – moramo da postignemo konsenzus o karakteru Drugog svetskog rata i NOP-u. U tom slučaju trebalo bi da imamo svake godine komemoracije na silnim stratištima gde su ubijali fašisti i njihovi domaći pomagači. Ogroman je to spisak, pobrojimo samo neka stratišta: Kozara, Vranić, Foča, Banjica, Jajinci, Pljevlja, Kerestinec, Boleč, Pomoravlje, Sanski Most, Čajniče, Sutjeska, Rajkovac, Neretva, Niš, Bihać, Igman, Sremska Mitrovica, Kraljevo, Kragujevac i još hiljade takvih mesta na kojima su vršeni najstrašniji zločini.

Tek kad odamo poštu Savi Kovačeviću, Božidaru Adžiji, Đuki Dinić, Nadi Naumović, Stjepanu Filipoviću, Budi Tomoviću, Jeleni Ćetković, Mustafi Ćemaloviću, Pavlu Bihaliju, Mariji Bursać, Zdravku Čelaru, Vukici Mitrović, Đermanu Senjanoviću i stotinama hiljada znanih i neznanih žrtava fašističkog terora u Jugoslaviji – tek onda možemo da govorimo i o Bleiburgu. Ne može se kultura sećanja negovati parcijalno, nacionalistički, sa figom u džepu.

Neophodna nam je cela slika u kojoj, kako kaže Emir Imamović Pirke, “fašizam ne postaje manje zlo zato što su neki njegovi sljedbenici smaknuti bez suda, baš onako kako je Luburić po Sarajevu likvidirao svoje protivike, niti antifašizam gubi na civilizacijskoj važnosti zato što je među partizanima bilo brutalnih sljedbenika teze o osveti kao sastavnom dijelu pobjede”. U današnjim uslovima, usred orgije revizionizma, to nije moguće.

Pandan našem stanju bi bilo, otprilike, kao kad bi u nekoj hipotetičkoj Nemačkoj u kojoj je AfD na vlasti bila održavana komemoracija samo za žrtve bombardovanja Drezdena, a Aušvic se ne bi ni spominjao. Ono što je drugde nezamislivo, kod nas je svakodnevna realnost. U takvim paranormalnim okolnostima nije nikakvo čudo što se i antifašisti međusobno glože i što dolazi do nesrećnih nesporazuma.

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

Nikome se ne ponovilo...

Ja sam Jugosloven,antifašista, partizansko dijete i vjerni građanin Crne Gore.Ovdje je duh fašizma uskrsnuo do bezumlja. Targetiraju se svi koji vole GRAĐANSKU Crnu Goriu.Muslimanka sa zastavom CG je legalna meta uvreda. To je zlo sjeme i još gori nakot.