Piše: Đoko Orlandić
Vladika SPC, Amfilohije ka’ mantru od početka litija ponavlja „Bezbožnička-okupaciona vlast“ i „ne damo svetinje“.
Postavlja se pitanje: Ko je (kome) tu okupaciona vlast, a i čije su to svetinje?
S tim u vezi, napisa’ bih i par riječi o drugačijem pogledu na to od Amfilohijevog. Posebno o dva najkrvavija događaja u Crnoj Gori tokom tridestih godina prošlog vijeka, koja su na neki način povezana sa sadašnjim litijama.
KPJ je 1936. u saradnji sa lijevim Federalistima organizovala Belvederske proteste. Moj pokojni otac, Gavro kao lijevi Federalista (za saradnju sa KPJ) bio je jedan od organizatora. Tada su žandarmi beogradskih vlasti napravili pravi pokolj nad golorukim civilima.
Godine 1936. u Donjim Seocima održan je sastanak u organizaciji PK KPJ za Crnu Goru. Sastanak su organizovali Danilo Lekić, sekretar PK KPJ za Crnu Goru i Risto Lekić, član PK. Na sastanku je, među ostalima, učestvovao i moj otac.
Sjutradan su žandarmi pokušali da uhapse Danila i Rista u Donjim Seocima.
Prilikom pokušaja hapšenja Rista Lekića, žandarmi su ubili nekoliko Seočana. Bratstvenici Ristovi suprostavili su se žandarmima, a moj otac je organizovao da im u pomoć dođu Orlandići iz Gornjih Seoca.
Zbog ranjavanja žandarma osuđeno je devetnaest učesnika tog događaja, među kojima i moj otac. (Monografija „Bar, Virpazar, Ulcinj“).
Nakon povratka mojeg oca iz njemačkog nacističkog logora Mathauzen, pozvao ga je Blažo Jovanović. Kazao mu je da treba da uđe u KPJ i da će biti ministar saobraćaja Crne Gore.
Odgovorio mu je Gavro da on ne može u Partiju jer vjeruje u boga. Dodao je - poštujem vas, a vi poštujte moje pravo da sam vjernik. Što se tiče posla, radio bih samo ono što sam radio i prije rata.
Godine 1976. radio sam u Opštinskom komitetu SKJ u Baru. Tadašnji sekretar Filip Ognjenović mi kaza: "reci ocu da ga molim da sjutra dođe na kafu. Biću čitav dan u kancelariji i može da dođe kada želi".
Dođe moj otac kod sekrtatara i pita ga, kojim dobrom me zoveš na kafu. Sekreta mu reče: "imali smo neformalni politički aktiv Bara i svi predlažu da te pozovem i da treba da se učlaniš u partiju. Toliko ljudi ulazi u partiju, a ti sarađuješ sa nama još od tridesetih godina".
Moj otac ga pogleda, nasmija se i reče mu:"da ne bude kao sa onim iz anegdote, da umrem kao komunista".
Zatim doda: "jedan monarhista stalno dolazio kod sekretara SKJ i taražio da ga primi. Ovaj je to dugo izbjegavao, te odluči da vidi što on hoće. Monarhista mu direktno reče - želim da me primite u partiju. Sekretar zbunjeno kaza, pa ti si monarhista, pa te pitam zašto želiš u partiju. On odgovori - baš zbog toga. Nije mi mnogo ostalo, te kada ja umrem, bolje da umre jedan vaš, no jedan naš".
Sekretar Ognjenović se nasmija na te riječi mojeg oca i kaza: "Gavro, nećemo tražiti više da se učlaniš u Partiju".
Kući, na ručku, otac me upita, da li sam znao zašto ga je zvao sekretar partije? Odgovorih - ne.
Ocu kazah - samo slaviš Nikoljdan i Badnju veče, a ne ideš u crkvu. Na to mi odgovori, idem u našu, na selo. To je naša i niko nam to ne može oteti.
Zatim kaza:“Rak rana mi je što ne mogu ići u našu najveću svetinju – Cetinjski manstir. Isto tako i u Ostrog“.
Pitam ga - kako ne možeš? Mo'š ako hoćeš.
Pogleda me i prozbori: "nikada moja noga tamo neće kročiti dok su pod srpskom okupacijom. Uskoro ću na onaj svijet, a da prije toga ne odem tamo da zapalim svijeću. Na žalost, to neću doživjeti. To me boli".
I nastavi...
"Zamoliću te nešto. Ako ikada te svetinje budu vraćene Crnoj Gori, odi tamo za mene i zapali svijeću".
Odgovorih - znaš da ja ne palim svijeće.
"Mogao bi zbog mene, ispuni mi tu želju" - doda.
Odgovorih - hoću ako to doživim..
Izgleda da se to vrijeme bliži.
-----------------------------------------------------
Na kraju, osvrnuću se na poslednju izjavu Amfilohija Rdovića. On kaza da okupaciona vlast (Đukanović) želi da otme vjerske svetinje.
O, kakva njegova bizarna izjava. Kvinsliški sluga optužuje Crnogorce da hoće da okupiraju svoje svetinje. I to one koje su od svoje sirotinje gradili njihovi crnogorski preci, te krvlju i glavama branili vjekovima. A sve im to 1918. oteo krvavi A. Karađorđević.
Moj pokojni otac nije htio u Cetinjski manastir čak ni dok je tamo stolovao umjereni vladika Dajković.
Nema sumnje, da bi Amfilohija i njegove svešteničke falange doživio gore nego one logorske starješine i stražare u jednom od najgorih nacističkih logora, Mathauzen, gdje je bio interniran.
flamantes
@Ljubomir -e Sv Vasilije nije tvrdoški nego Ostroški, a trebao bi se informisati zbog čega je napuštio udobnu zaštitu Turaka i došao na nemirnu crnogorsku granicu, da bi biuo pod zaštitom Crnogoraca? Ko mu je o glavi radio i zašto, dobro provjeri.
Djuro Vucinic
@Ljubomir od kad je to Tvrdoški, to što mlati Amfilohije do njega , niko nikad nije čuo. On je vazda bio Sv Vasilije Ostroški ,slava mu i milost. Što ga Tvrdošani nijesu branili od Turaka kad se znalo da dolaze da ga spale,no Cetinjani koji ga na ruke po noći doniješe u Cetinjski Manastir.
Ljubomir
Đoko, Zamjena teza i zamagljivanje stvarnosti kroz ovaj tekst je očigledna... Ajde budimo ljudi pa se zapitajmo: Zašto bi jedan "MONTENEGRIN" išao pod Ostrog da se moli svetom Vasiliju Tvrdoškom?? Pa junače kad imate poseban identitet,gdje su vam Sveti??? Jedino ako preko noći Milo to ne postane...