Vječnost Bese: U susret 50-oj godišnjici ukidanja krvne osvete u Malesiji

Piše: Kristjan Dukaj

Razne nacije i narodi svijeta se ponose svojom istorijom, događajima i datumima iz svoje prošlosti. Tradicija služi za ponos svakom narodu ali, istovremeno, obaveza je generacija da čuvaju i njeguju vrijednosti koje na taj način žive i traju.

Mi kao narodi sa ovih prostora imamo beskraj razloga da budemo ponosni na svoju prošlost, mnogim djelima, događajima i osobenostima naslijeđenih kroz vjekove. Upravo, Malesija  u ovo vrijeme obilježava godišnjicu jednog od najznačajnijih događaja iz novije istorije, odnosno 28-og juna 1970. godine kada je donešena odluka o ukidanje krvne osvete na ovim prostorima, poznatoj kao “Besëlidhja e Malësis”, što znači data Besa Malesije.

Napisane su knjige, novinski članci i filmski sadržaji od raznih autora, domaćih i stranih, dajući zasluženo mjesto u istoriji ovoga naroda, tako značajnom događaju, sporazumu, datoj riječi o ukidanju krvne osvete koja je, uz sve teške i tragične posljedice, vjekovima nadživjela generacije i vremena, opstajući na mnogim prostorima i dalje.  Stoga, prilika je podsjetiti se mudrosti i dalekovidosti naših predaka koji su prije pola vijeka preduzimanjem tako civilizacijskog iskoraka, pokazali se najsvijetlim primjerom  prema svome narodu i njegovoj budućnosti. Mi kao pripadnici mlađe generacije ostajemo vječno zahvalni svima onima od kojih smo naslijedili trajnu vrijednost kao što je ukidanje krvne osvete, koliko istorijskog toliko i civilizacijskog dostignuća na istorijskom narodnom skupu 28.06. 1970. godine u Tuzima.

Mi smo već treća generacija od toga vremena koji uživamo plodove tako humanog djela naših predaka.  Čitamo, slušamo i gledamo mnoge arhivske sadržaje kojima je ovjekovječena data riječ i, što je još značajnije, ispoštovana svih ovih godina i decenija od Malisora bilo gdje.

Radeći na projektu “Vječnost Bese”, sa autorom ovog dokumentarnog filma uoči 40-te godišnjice ukidanja krvne osvete, saznao sam, od tada živih svjedoka toga događaja, mnoge detalje o teškoćama i preprekama koje je trebalo premostiti do konačnog dogovora. Cijeneći vjekovnu tradiciju, na jednoj strani, i civilizacijsku potrebu za novim mirnijim životom na drugoj strani, plemenski prvaci sa područja Malesije, istaknuti intelektualci i stvaraoci, crkveni velikodostojnici toga doba i napredna omladina, uspjeli su u svojoj istorijskoj svetoj misiji ispisavši još jednu svijetlu stranicu snagom riječi, snagom BESE.

Značaj istorijskog dogovora iz 1970. godine potvrđuje i činjenica da je data riječ, kako tada tako i sada, ispoštovana maksimalno od svih generacija sa područja Malesije, ne samo ovdje, u svom zavičaju, nego i širom svijeta gdje žive mnogobrojni  iseljenici sa ovih prostora. 

Skoro sam pročitao članak u listu “Koha javore” ( godina XIV, br. 668) povodom 45-te godišnjice ovog događaja, odnosno ideju da se u opštini Tuzi, u cilju institucionalizacije ovog događaja, instalira godišnje priznanje za humanost koje bi nosilo ime “Besëlidhja e Malësisë 1970”.

Znajući da su lokalne vlasti opredijeljene u očuvanju i njegovanju naslijeđenih vrijednosti, ubijeđen sam da će i istorijski sporazum iz 1970. godine, dobiti zasluženo mjesto u agendi priznanja za humanost istaknutim pojedincima i institucijama za doprinos u njegovanju humanih odnosa među ljudima i narodima.

Na taj način trajno bi se njegovala obaveza mlađih generacija za podsjećanjem na datu riječ iz 1970. godine, čime bi ona postala snažnija i jača u dimenziji etičkog kodeksa ponašanja i odnosa povjerenja među pojedincima i cjelokupnoj zajednici, u izgradnji boljeg i humanijeg  šireg društva u Crnoj Gori, poznatoj po multikulturnim vrijednostima i tradiciji.
 
( Autor je politikolog, magistar međunarodnih odnosa i diplomatije i viši savjetnik za odnose s javnošću u Opštini Tuzi)